Osvjećenje barjaka Srpskog sokola u Javornju 1907. godine. Osvjećenje barjaka Srpskog sokola u Javornju 1907. godine.Veliki broj istaknutih imena iz političkog i kulturnog života Evrope osuđivao je ovaj proces, a sa teritorije austro-ugarske (Grac, Prag, Dubrovnik) jugoslovenski orijentisana omladina slala je optuženima poruke podrške. Hrvatsko srpsko prijateljstvo ispoljavalo se i u samoj sudskoj sali. Optuženi Valerijan Pribićević i njegov branilac dr. Edo Lukinić su se rukovali, a predsjednik suda Tarabokija upozorio Lukinića da to mogu činiti samo napolju.

Devetog jula 1909. pred sudskom porotom pojavio se i glavni svjedok optužbe Đorđe (kršteno ime Risto) Nastić star 25 godina, svršeni filozof, po nacionalnosti Srbin iz Bosne, inteligentan i obrazovan, autor brošura "Jezuiti u Bosni", "Moje afere" i "Finale". Pred sudom je ponovio otpužbe protiv beogradskog društva "Slovenski jug", kraljevske kuće Karađorđevića, Srbije i otpuženih Srba iz Hrvatske. Iznio je da je zbog nekog učešća u štrajku 1906. u Sarajevu prešao u Srbiju. Da se viđao sa nekim srpskim političarima, među kojima navodno i sa Nikolom Pašićem. Da je koncem januara 1907. ušao u beogradsko društvo "Slovenski jug", da to društvo okuplja jugoslovenski orijentisane revolucionare koji imaju za cilj ono što je navedeno u optužnici. Da se u tom društvu sastajao sa Adamom, Valerijanom i Milanom Pribićević. Da je tom društvu za njegovo revolucionarno djelovanje i usmjeravanje nedostajao samo "Statut" čiju izradu je na sebe preuzeo Milan Pribićević, u to vrijeme već aktivni oficir u vojsci kraljevine Srbije. I sve tako u tom stilu govorio je punih pet dana. Tekst njegovog izlaganja, objavljen u dodatku zagrebačih "Narodnih novina" iznosio je oko 150 stranica novinskog formata, bez teksta iz prvog dana njegovog svjedočenja. Uz izmišljotine on je iznio i ponešto istine, (kao na primjer da se u klubu razgovaralo o djelovanju članova za slučaj izbijanja rata između Srbije i Austro-ugarske, da je Milan Pribićević zaista preuzeo na sebe zadatak da napravi koncept pomenutog "Statuta" i sl.) ali se on ni jednom riječi nije dotakao svoje uloge u svemu tome, pa niti to da je on bio zagovornik da se na rođendan cara Franje Josipa 18. avgusta 1907. izvede neka diverzija u Sarajevu što je u poslednjem trenutku osujetio Valerijan Pribićević i to onda bio početak razlaza između Nastića i ljudi oko kluba "Slovenski jug". Završetak Nastićevog izlaganja branioc dr. Macura propratio je komentarom: "Ovo je tužba", a okrivljeni Mojo Hrvaćanin riječima: "On govori za jednog generalštabnog oficira austrijskoga. Laže."

Odbrana predvođena dr. Hinkom Hinkovićem, znajući kakvog opasnog svjedoka protiv optuženih Nastić predstavlja, pripremila se što je bolje mogla za pobijanje njegovih navoda.

U dvadeset dnevnom dijalogu između branioca i svjedoka Nastića svestrano su osvjetljene i prethodne i tadanje njegove laži i podmetanja. Pritisnut očitim dokazima Nastić je malo po malo bio prinuđen (da prizna kako je prevarom i krađom došao do materijala za brošuru "Jezuiti u Bosni", da je poslije razlaza sa "Slovenskim jugom" otišao kod Nike Jovićevića u Zemun, koji je bio dopisnik nekoliko talijanskih listova i njemu "samo nabacio", ne imenujući ni lica "niti sumnju" (prije toga to nije priznavao) da se u Srbiji organizuje teroristička akcija protiv vladara Crne Gore. Zatim osjećajući da odbrana o tome zna mnogo više, priznao da je toga Jovićevića "zamolio" da javi, ako ima načina o tome "na mjerodavno mjesto na Cetinje". Na konkretno pitanje dr. Hinkovića da li je on — sa svoje strane o tome sam nešto pisao crnogorskoj vladi, Nastić je odgovorio negativno. Hinković je onda sudskoj poroti predočio intervju predsjednika crnogorske vlade Dr. Tomanovića dat listu "Branik" u kom je iznio da je Nastić o tome njima poslao pismo iz Zemuna i najavio da će bombe za atentat "stići preko Novog Pazara i mora ..."

To je ukazivalo na Nastića kao organizatora slanja bombi na Cetinje pa su državni tužilac i predsjednik suda omeli davanje odgovora, ubacujući se u ovaj dijalog svojim potpitanjima. Tako Nastić nije ni odgovorio na ovo pitanje. Ali je zatim priznao da se ponudio da dođe na Cetinje i svjedoči o svemu tome, da je tamo išao četiri puta i tamo svjedočio. Da je prvi put išao o trošku Nike Jovićevića. Da je od crnogorske vlade dobio najprije 1000 kruna a zatim suočen sa dokazima priznao da je dobio još 3.000 dinara i na kraju da je crnogorskoj vladi poslat predračun za daljih 20.000 kruna. Da ga je, kao nagradu za njegova obavještenja crnogorska vlada obećala dalje školovati o svom trošku. Na pitanje da li su mu ta obećanja ispunjena Nastić je odgovorio da nisu.

Iz sudskih dokumenata se vidi da je Nastić radio za austrougarskog novinara Steinharda u Zemunu sa kojim je radio na vrbovanju nekih ljudi za svjedoke protiv optuženih Srba. Pominju se imena i izjave o tome Sretena Protića i Dragomira Mihajlovića koji su zbog neprihvatanja takve uloge progonjeni od austrougarskih vlasti. Zagrebački list "Srbobran" objavio je da Nastić prima direktive za rad od austrijske obavještajne službe preko kapetana Michaela Vojnera. Sve u svemu Nastić je velike brige i posla zadao odbrani ali neugodnosti zbog davanja podrške njemu nisu mimoišle ni porotu.

Nakon petanaestak dana, po završetku saslušavanja svjedoka, koliko je sud ostavio državnom tužiocu i odbrani da se pripreme za završnu riječ, proces je nastavljen.

Državni tužilac i pored toga što sudska rasprava nije potvrdila navode optužnice u završnoj riječi dao je prijedlog: da se Adam i Valerijan Pribićević, Pero Bekić, Joco Oreščanin i Simo Živković mlađi (pravnik) svi sa terena Dvora kazne smrtnom kaznom vješanjem, a ostalih četrdeset sedam, vremenskim kaznama od 10 do 20 godina teške tamnice.

Gostionica Sime Živkovića u Dvoru Gostionica Sime Živkovića u DvoruOdbrana, koja je u cijelom toku procesa djelovala dokumentovano, usaglašeno i veoma angažovano, koja je između ostalog pobila i omalovažila sve tvrdnje Đorđa Nastića kao glavnog svjedoka optužbe, potrudila se da takovu sudbinu priredi i onim uopštenim "veleizdajničkim" tvrdnjama, radnjama i djelima navedenim u optužnici.

Najsažetiju karakteristiku cijelog procesa dao je dr. Josip Nemc.
"Tumačila se optužnica kako mu drago — kaže on — stoji jasno, da je pošla sa stanovišta potpune negacije Srba. U cijeloj se optužnici sistematski govori o narodu grčko-istočne vjere, grčko istočnog življa."

Ni dr. Šime Mazzura nije u ocjeni optužnice bio blaži.
"I tako slavni sude, ja ne mogu naći pravoga spoja između odgoja naroda i preparatornih čina za veleizdaju. Moram utvrditi da se ćirilicom, kapicama itd. nemogaše narod odgojiti za veleizdaju... Moram opaziti slavni sude, glede odgoja naroda, da sve ono, što Srbima slavna optužba u grijeh upisuje obilježuje njegov narodni život. Može se ovako reći, da odgojiti Srbina da bude Srbinom, odgajati ga da ljubi sve što je srpsko, da to uzimlje slavna optužba da znači odgajati narod srpski za veleizdaju. Onda, slavni sude, srpska je svaka mati rođen veleizdajnik, nema joj spasa, treba je proganjati", zaključuje Mazzura.

Advokati dr. Dušan Popović, dr. Srđan Budisavljević i dr. Aleksandar Roknić, posvetili su dobar dio svojih izlaganja objašnjavanju kako, kada i pod kojim uslovima su Srbi prelazili na austrijsku stranu. Da su već od polovine 16. vijeka to činili pod Turcima ili pak u dogovoru sa austrijskim pograničnim zapovjednicima. Da su ih austrijski carevi rado primali kao dobre ratnike. Da po doseljavanju Srbi nisu postajali podložnici vlastele i da su im u tom smislu izdavane određene Privilegije (Povelje), pa naveli sve takove izdate počev od Ferdinanda I iz godine 1564. do one izdate od carice Marije Terezije 18.5. 1743. godine. Dr. Roknić je istakao da srpski narod u Hrvatsku: "nije došao kao jedna neorganizovana rulja ljudi, nego kao jedan organizirani dio naroda, koji je došao u ovu državu samo pod stanovitim uvjetima ... došli smo dakle u ovu državu 'per modum pacti' kao narod, kome je poznato njegovo ime, njegova crkva, njegova vjera, njegova narodna obilježja, i kome su priznate time njegova prava na slobodan razvitak... i srpska narodna individualnost."

"Mi se ne smatramo više Srbima zato, što smo možda pravoslavni, već smo Srbi zato što smo Srbi i što u svojoj duši i u svom srcu osjećamo da smo Srbi, kao što se za sebe osjećaju braća Hrvati", rekao je u svom govoru dr. Srđan Budisavljević.

U svojim završnim riječima ovi branioci su iznijeli da u Dvoru ima 25.000 stanovnika i da je od toga 85% Srba, da je Srpski Soko u Dvoru nosio graničarsko odijelo, da na teritoriji Hrvatske u 32 mjesta postoje srpska sokolska društva, da je u Glini istoga dana osnovano i srpsko i hrvatsko sokolsko društvo za istim stolom. Pomenute su srpske štedionice u Udbini, Gračacu, Donjem Lapcu, Korenici, Petrovom selu i Otočcu i da su one počele nicati u Lici sedamdesetih godina 19. vijeka. Da kompaktne mase srpskog naroda žive u Lici, Kordunu, Baniji, da je Vojnička granica (Vojna Krajina) više vojnika davala monarhiji nego i jedna druga austrougarska zemlja. Da su ti vojnici graničari ginuli u Italiji, Češkoj, Pruskoj a da zapravo nijesu ni znali zašta ginu, da je srpski narod sa najvećim požrtvovanjem kretao u te ratove i tamo ginuo da "tome pametara nema".

Pomenuto je i to da su na slet srpskih sokola u Ravanici došli i hrvatski sokoli iz Mitrovice i Vukovara, da je srpska omladina Dvora posjećivala Beograd. Dr. Srđan Budisavljević pomenuo je i godinu 1887. kada je u hrvatskom Saboru donijet zakon o ćirilici i u vezi sa tim i govor izvjestitelja gosp. Amina Pavića koji je rekao kako je ćirilica jedna želja i svetinja srpska i citirao njegove riječi: "Mnim da je od školskoga zakona, kako je u ovoj osnovi ovdje popunjen, a u svezi sa onim lanjskim srpskim zakonom, Srbima u ovoj hrvatskoj zemlji našoj, najsvetlije zajamčena svaka mogućnost, da se po najširoj volji svojoj srpski krste, srpski školuju, srpski žive i srpski umiru"

I drugi branioci, pozivajući se na do tada štampane materijale i postojeća dokumenta pobijali su navode optužnice da su optuženi Srbi, u revolucionarnom cilju, u narod uvodili ćirilicu, srpsko ime i srpsko pravoslavnu vjeru.

Branilac dr. Nikola Gjurgjević (Đurđević) iznio je među hrvatskim narodnim pjesmama što ih je izdala Matica hrvatska, odštampana i pjesma iz Gornje hrvatske krajine o "Nahodu Simeunu" koja se završava stihovima "Čedo ono bješe muška glava; Muška glava bješe Sveti Sava". Da je naišao i na pjesmu "Boj na Kosovu" koja veliča i slavi srpskoga cara Lazara.

Naročito su bile upečatljive i poučne riječi branioca dr. Ede Lukinića i dr. Hinka Hinkovića. Lukinić je citirao stihove velikoga hrvatskoga pjesnika Valerijan i Adam Pribičević Valerijan i Adam PribičevićMatije Antuna Reljkovića, gdje u "Satiru" njegov Slavonac pjeva: "Vaši stari jesu knjige znali; Srpski štili i srpski pisali". Naveo je i dio pjesme popa ličkoga Krmpotića koji je, 1788. pratio austrijskoga kapetana Filipa Vukasovića u Crnu Goru, kamo je ovaj išao sa 200 Ličana... sve samih Pavelića, Marojevića, Kovačevića... Branilac Lukinić htio je sudskoj poroti da pročita Manifest austrougarskog kralja Franje Josipa I izdat vjernom i hrabrom narodu srpskom 1848. godine ali mu predsjednik suda to nije dozvolio. Lukinić zatim navodi da je carica Marija Terezija, patrijaršiju Donjo karlovačku zvala "Srpsko pravoslavna patrijaršija". On poroti predočava i Proglas blagopokojnoga... velikoga bana Jelačića u kom on pominje južne krajeve Hrvatske "gdje skoro sami Srblji obitavaju" i gdje ih Jelačić ističe kao "za otadžbinu velezaslužni narod". Pokazao je zatim poroti nekoliko originalnih letaka koji su 1848. "odštampani i ćirilskim pismom". Osporavao je i navode optužnice po kojoj srpsko pravoslavna crkva na području kraljevine Hrvatske nije imala svoj crkveni barjak i svoj crkveni grb. Lukinić je pomoću originalnih sudskih dokumenata pokazao kako vlasti narod srpsko pravoslavne vjere pored naziva grčko istočnjaci zovu i pripadnicima: zakona starostavnoga zatim zakona nesjedinjenog ili samo pravoslavcima.

Lukinić je demantovao, na sudu izrečenu tvrdnju državnog tužioca, da se Komorske Moravice nisu nikad zvale Srpskim Moravicama jer da je on tamo išao u školu i da tamo nije čuo za ime Srbin. Dokazao je da je do 1875. u tom mjestu postojala srpska konvencionalna škola, da je državni tužilac tamo imao vrlo dobre ocjene iz srpskog krasnopisa i srpskog oblikovanja i da se mjesto zvalo Srpske Moravice. Odbacio je i svjedočenje Ljudevita Krpana kr. sudskog oficijala, (za kojim se, kako reče kad se pokaže na ulici čuju povici "evo ide frankovac", kako navodno u Dvoru postoji mržnja naspram Hrvata.

Dr. Hinko Hinković, za koga Valerijan Pribićević kaže, da je vanrednom predanošću i neobičnom inteligencijom branio optužene, u svojoj završnoj riječi rekao je da na glavnoj raspravi nije izbilo ništa, što bi se moglo "naslućivati na kakovu propagandu od strane Srba". Da je "Absurdna tvrdnja državnog tužioca da je jedna šaka Srba htjela i mogla rasparčati monarhiju". "Srbija je slavni sude, nastavio je on, mnogo oklevetana zemlja, o njoj se mnogo zla govori, ona ima mnogo neprijatelja" i dodao:
"Turci kroz vjekove nisu mogli ognjem i mačem uništiti srpskoga naroda niti srpsko ime, pak ih neće uništiti niti nemoćno pero jednoga državnog odvjetnika"

Za sve što se oko procesa protiv optuženih Srba događa on je optuživao netrpeljivost i fanatizam i ovim riječima to ovjekovječio: "Svaki fanatizam, bilo u politici, bilo u patriotizmu, bilo u religiji, poguban je, a osobito je vanredno poguban ako se pokaže u toj formi kao pedant, u jednoj te istoj zemlji gdje živu i Hrvati i Srbi pa jedni druge niječu. Dok mi ne možemo - nastavio je Hinković — da progutamo Srbe ni oni nas, ta je ideja, absurdna, pa dolazimo do sasma prirodnog zaključka da moramo zajedno u slozi, prijateljstvu i bratimstvu živjeti."

Hinković je na kraju izrazio uvjerenje da će sudska porota odbaciti zablude i neopravdane optužbe i okrivljene Srbe proglasiti nevinima.

Pošto su rezultati suđenja planirani još prije početka procesa, onako kako je to interesima Austrougarske i frankovcima momentalno odgovaralo, to se napori i zalaganja branilaca da optužene Srbe oslobode optužbe nisu u potpunosti ispunila. Krivice su tako oslobođena samo trojica Dvorljana: Đorđe Đurić, šumar, Simo Živković stariji (gostioničar) i Antonije Srnić učitelj.

Simo Živković, pravnik osuđen je na 6 godina teške tamnice, Joco Oreščanin učitelj u s. Javnici na 7, Pero Bekić, trgovac na 8. a braća Adam i Valerijan Pribićević na po 12 godina.

Kazne izrečene Srbima na zagrebačkom (i ako su one "carskom milošću" 1910. ukinute), a zatim i na Banjalučkom veleizdajničkom procesu, koji je uslijedio kasnije, označile su oštri zaokret kursa crno-žute monarhije prema Srbima na njenoj teritoriji ali i tih Srba prema njoj.
Tekst je preuzet iz zbornika naučnih i publicističkih radova "Dvor na Uni od prijeslavenskog doba do naših dana"
Autor: Stevan S. Samardžija
Obrada: Banija Online

LITERATURA:
Istorija Jugoslavije (Ivan Božić i dr. II izdanje, Prosveta, Beograd 1973.)
Istorija naroda Jugoslavije (Dr. Ivan Bah i dr.) knjiga II, Prosveta, Beograd 1958. g.
„Među veleizdajnicima“ (Josip Lakatoš, izdanje iz 1909.)
„Politika“ Beograd, 4. 1. do 25. 6. 1909.
„Štampa“ Beograd, 6. 2. do 20. 11. 1909.
Srpsko kolo; Prilog za januar 1909.
Stenografske bilješke sa suđenja „Narodne novine" Zagreb; Prilog za period od 10. srpnja do konca suđenja.
Govori branilaca u Kaznenoj parnici protiv Adama Pribićevića i pedeset i dvojice drugova (Naklada branitelja, dionička tiskara, Zagreb, 1909. godine). Valerijan Pribićević, uoči 20. godišnjice Veleizdajničkog procesa u Zagrebu 1908/1910. godine. Radoslav M. Grujić, Apologija srpskoga naroda u Hrvatskoj i Slavoniji, Prosveta, Beograd. 1989.

Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or