autobuska stanica cazma PETRINJA - Svake nedjelje uvijek ista slika. Tako brzo završi kratko vrijeme, kratki vikend u rodnom gradu i spavanje u krevetima rodnog doma. A onda dođe vrijeme da se spakuje kofer, napuni torba čistim rubljem i odjećom, pokojom kobasicom i špekom, nekim uvijek potrebnim sitnicama i s novčanikom debljim za šaku kuna. Onih kuna krvavo zarađenih od malih penzija njihovih roditelja ili teške bauštele na vjetru ili jarkom suncu. Riječ pozdrava i šetnja prema petrinjskom parku gdje u određeno vrijeme stane autobus koji iz Gline vozi prema metropoli.

Onom velegradu i nekom drugom svijetu. Tamo gdje mladi Petrinjci pokušavaju studirati i završiti faks nadajući se da će im pomoći u nesigurnoj budućnosti ovih vremena. Vremena koja nikad nisu bila gora. Političari već dvadeset godina obećavaju med i mlijeko ove obećane zemlje, ali to su samo riječi. Taj med i to mlijeko nikako da dođe. Kupuju se karte za Irsku, Njemačku, bilo gdje…. Svaki dan se sazna da je netko otišao ili se sprema otići.

Jednostavno nestaje mladost ovog grada koji se nekad dičio jakom industrijom, poljoprivredom, sigurnim poslom i budućnošću. Sve je to nestalo. To vrijeme živi samo u sjećanju onih koji su živjeli u to doba i koji su uspjeli sazidati kuće i kupiti stanove i imati neki svoj krov iznad glave. Ali nema više te čuvene industrije, nema poljoprivrede, sela su prazna, nezaposlenost zauzima vrlo visoko mjesto na toj neslavnoj listi ove države. Nažalost, mnogi od mladih Petrinjaca se nikad neće vratiti u svoj grad. Postat će građani nekih dalekih krajeva, tamo će zasnovati svoje obitelji i na kraju svoje karijere, kad zarade sigurnu mirovinu – možda se vratiti u svoj stari kraj. U Petrinju. Možda.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!