boro rkman SISAK – Zamjenik župana Sisačko-moslavačke županije ispred srpske nacionalne manjine Bogdan Rkman, zajedno sa još desetak srpskih političkih predstavnika u jedinicama lokalne samouprave i srpskim manjinskim te institucijama kulture – dao je intervju listu „Srpsko kolo“ koje u Beogradu izdaje Savez Srba iz regiona. Najnoviji, peti po redu, broj ovog mjesečnika tematski je naslovom „Banija: Gdje su nestali naši ljudi“ posvećen položaju i stanju srpske nacionalne zajednice u Sisačko-moslavačkoj županiji.

Svoje viđenje situacije, uz Rkmana, dali su i načelnik Dvora Nikola Arbutina, zamjenici gradonačelnika Gline i Hrvatske Kostajnice Đuro Stojić i Stevo Rušnov, „manjinski“ zamjenici općinskih načelnika Donji Kukuruzari – Dalibor Kukuruzar, Hrvatska Dubica – Milinko Simić, Majur – Đuro Jančić, Sunja – Dušan Šipov, te predsjednice sisačkog Vijeća srpska nacionalne manjine Bojana Podrić i predsjednica petrinjske „Prosvjete“ Mara Vilus.

Informativna služba prenosi integralnu verziju razgovora sa dožupanom Rkmanom kojeg je vodio urednik „Srpskog kola“ Trifko Ćorović.

Koliko stanovnika živi u Vašoj sredini i kakva je starosna i nacionalna struktura?

Ukupno prema popisu iz 2011. godine u Sisačko-moslavačkoj županiji živi 172 500 stanovnika. U tom broju je i 21 002 Srba. Ovoliki se broj nacionalni izjasnio Srbima, ali je pretpostavka da je još barem najmanje 7-8 000 pripadnika srpske nacionalne manjine koji se nisu takvima izjasnili. Nažalost dobna struktura je poražavajuća. Ovo se posebno odnosni na ruralne sredine, odnosno banijska sela u kojima je najznačajniji broj treće životne dobi od šezdesetak godina starosti na više. Mlađih je procentualno više u gradovima, ali kod njih nažalost postepeno se topi nacionalni identitet.

Kakvi su uslovi za obrazovanje srpske djece i da li postoji način da nauče ćirilicu i srpski jezik? Stiče se utisak da roditelji nisu pretjerano zainteresovani za nastavu na srpskom jeziku. Zašto? Koliko se poštuje Ustavna odredba o dvojezičnosti?

Dvojezičnost je prisutna već skoro desetak godina u nazivima institucija kojima je osnivač opština ili se nalaze u zgradama opštine. I to Vrginmostu i Dvoru. U ostalim segmentima poput naziva naseljenih mjesta, naziva ulica, zvanične korespondencije dvojezičnost se ne primjenjuje. Nastava po modelu „C“ njegovanje srpskog jezika i ćiriličnog pisma izvodi se u školama u Vrginmostu i Dvoru, a u ostalim sredinama ćirilica se uči kroz časove pravoslavnog vjeronauka. Istina, nažalost roditelji nisu zainteresovani. I to iz više razloga. U ovim krajevima period komunizma je ostavio danak u kojem je Crkva i ćirilica zanemarivana i potiskivana u svijesti brojnih generacija. Bezmalo usudim se reći da 80 odsto Srba srednje generacije ne zna ćirilicu ni u čitanju ni u pismu. I njome se ne koriste. Takođe ni srpskim jezikom. Pošto bezbednosni momenat nema više uloge kao dominantan momenat da roditelji ne bi slali djecu na nastavu srpskog jezika ili vjeronauk, razlog je moguće vidjeti u konformizmu, te u akumiliranom strahu stvaranom godinama od nacionalnog izjašnjavanja koji kod velikog broja dovodi do „autocenzure“ kako u nacionalnom izjašnjavanju tako i u ispoljavanju nacionalne pripadnosti a ta nacionalna pripadnost bi bila vidljiva kroz polaženje nastave na srpskom jeziku i ćirilici njihove djece.

ZNAČAJNIJI POVRATAK JE ZAVRŠEN PROCES

Da li se i danas vraćaju srpski povratnici u svoje domove. Kolika je šansa da dođu do posla i kakva je ekonomska perspektiva? Da li se dešava da povratnici zbog loše ekonomske situacije dolaze ponovo odlaze?

Usudim se reći da je povratak završen. Protekle su mnoge godine i rođene su nove generacija u izbjeglištvu. Ostaju samo sjećanja i korijeni kod starijih i emotivna vezanost za ognjište kod mlađih naraštaja uz bitan uslov ako su im to roditelji svih ovih 20 ili 25 godina usađivali u svijest. Očekujem sporadičan povratak kod srednjih generacija, onih koji su negdje u Srbiji sagradili kuću ali imaju djecu, dakako rođenu u izbjeglištvu, koja sada svijaju svoje porodično gnijezdo i u kojem su „stari“ višak, te svojim povratkom u zavičaj ostavljaju djeci višak kvadrata stambenog prostora. Česti su slučajevi onih koji su se vratili u periodu intenzivnog povratka od 2000. do 2006. godine. Počeli su intenzivno raditi i stvarati, ulagati u mehanizaciju i stočni fond, ulazili u razne kreditne linije i kada podvuku crtu shvate da njihov trud nema ekonomske isplativosti. Vraćaju se nazad u izbjeglištvo. Pogotovo ako su se vratili sa malom djecom iz izbjeglištva koja su u međuvremenu krenuli u školu i imaju svoje mladalačke potrebe. Perspektive posla su minimalne za sve i za većinski hrvatski narod i za manjince. Društvo je Srbima nametnulo kolektivnu hipoteku koju je nažalost najveći dio Srba i prihvatio – hipoteku ratne odgovornosti, čak i nad onim generacijama rođenim iza rata, te im je time i otežan put do dobivanja bilo kakvog posla. Pogotovo u državnim institucijama.

Kakva je infrastruktura u mjestima u kojima Srbi čine većinu?

Infrastruktura je jedan od najboljih indikatora nacionalnog sastava pojedinog sela. Selo sa izlokanim makadamskim putem, bez javne rasvjete, često bez vodo instalacija, do nedavno i bez struje – je nesumnjivo selo nastanjeno Srbima! Dakle loša infrastruktura od komunalne do svake druge. Nema autobusnih linija koji bi se moglo kvalitetno otići do doktora ili obaviti poslove u administrativnim središtima Siska, Petrinje, Gline. Ilustracije radi selo u kojem živim – Perna u općini Topusko do rata je imalo osam autobusnih linija ka Topuskom, Vrginmostu, Karlovcu. Danas su ih svega dvije i to isključivo dok traje školska godina.

ZA OTPAD KLJUČNU RIJEČ DAĆE LJUDI KOJI ŽIVE U DVORU

Kako ocjenjujete mogućnost odlaganja radiokativnog otpada u Dvoru na Uni?

Da je radioaktivni otpad dobra stvar završio bi u Ivanić-Gradu ili Jastrebarskom. Ne bi ga dobio Dvor! Međutim, državna strategija predviđa Dvor kao lokaciju odnosno bivši vojni objekat Ćerkezovac pored Dvora. Nema dovoljno kvalitetnih informacija pa djeluju dezinformacije i prilika za politikantska mešetarenja. Država tu vrstu niskoradioaktivnog otpada negdje mora smjestiti. I to je činjenica. O svemu treba razmisliti hladne glave, polazeći od struke, a ne da oni koji ne žive u Dvoru najčešće neargumentovano plaše Dvorčane nečim što uostalom ni sami ne znaju šta je u suštini. I to rade samo da bi stekli političke poene. Na kraju krajeva ako i dodje stani pani i zaista Dvor u praksi postane jedino odlagalište, treba dobro razmisliti i dakako polazeći od stava i mišljenja stanovnika dvorske općine, a ne uvezenih tutora i dušebrižnika – treba naći „modus operandi“ kako da se za naknadu skladištenja na teriroriju općine izvuče što veći novac, a ne mrvice koje sada nudi država. Kažem, ako do toga u praksi dođe, a uvijek ću kao politički predstavnik Srba poslušati i voditi se onim što obični ljudi koji žive na tom prostoru žele i misle, treba od države izvući ne 7-8 miliona kuna godišnje koliko se sada spominje, već barem nekoliko puta veće iznose. Sa znatnijom količinom novca usisanom u taj prostor čitav prostor i njegovi stanovnici mogu doživjeti ekonomsku, socijalnu i drugu revitalizaciju. Jasno na pravilan i transparetan način uloženim novcem. Međutim, nulta točka oko radioaktivnog otpada je mišljenje stanovnika Dvora, Rujevca, Gaga, Ljubne, Pedlja, Goričke, Vanića, Trgova, Matijevića. Žirovca i drugih sela ove općine.

Da li Srbi mogu, u onim mjestima u kojoj čine većinu, u miru da proslavljaju svoje praznike i svetkovine?

Postoje li neki međunacionalni incindenti i uopšte kako bi ocjenili bezbjednosnu situaciju. Poslednjih godina bezbednosna situacija je na zavidnom nivou. Čak nema ni izlovanih incindenata. Osim eventulanih kafanskih „rasprava“ u kojima se potegne nacionalna pripadnost. I to pogotovo ljeti na seoskim zborovima. U tom segmentu moje riječi zahvalnosti idu prije svega samim građanima županije, općinsim i županijskim institucijama koje rade na razvoju tolerancije, te državnim institucijama prije svega MUP-u koji permenentno rade na prevenciji međunacionalnih incindenata. U tom kontekstu apsolutno se vjerske svečansti provode u skladu sa tradicijom i vjerskim običajima. Dakle niko nam ne brani da slavimo svoje praznike. U tomu imamo podršku i većinskog naroda te institucija od općina do županije i države. Podršku i moralnu i materijalnu. Druga je stvar što su zbog nasleđa komunizma, elementa idiferetnosti te „teškog“ banijsko-kordunaškog dinarskog genoma koji rijetko kada vjeruje ičemu i u šta - naši hramovi, osim za najveće praznike, budu prazni. Imamo generacije mladih sveštenika sa kojima izuzetno dobro sarađujem i koji rade na vraćanju vjere u ovdašnji narod. Ali to će svakako biti mukotrpan i dugiotrajan proces.

HRVATSKE STRANKE „VOLE“ SRPSKE GLASOVE, AL NE NAROČITO I SRBE

Kako se trenutno zategnut odnos Beograda i Zagreba odražava na život Srba u Hrvatskoj?

Život običnog čovjeka je ionako težak i on se ne osvrće na diplomatske note, demarše, pozivanja na konsultacije, sprečavanje puta u EU…nema vremena ni volje ni energije za to. Jer je uvjeren a i u pravu je da ni kroz istoriju, pogotovo najnoviju, o tim odnosima ga nikada niko ništa ni pitao nije i uvijek je običan čovjek izvukao najdeblji kraj u lošim odnosima politika Beograda i Zagreba. Ne zanima više ove ljude da li „kiša pada u Karlovcu ili Kragujevcu“! On želi da kiša pada u Crevarskoj Strani, Rajčićima, Rausovcu, Brezovom Polju, Dabrni, Slabinji, Živaji, Starom Selu, Kinjački, Timarcima, Slavskom Polju, Brnjavcu, Jabukovcu, Velešnji… i drugim mjestima u kojima običan čovjek živi i bori se da prehrani svoju porodicu.

Da li su danas Srbi u Hrvatskoj jedinstveni? Možete li nam objasniti eventualne razlike. Koliko stranke koje nemaju srpski prefiks zaista zastupaju interese srpskog naroda?

Kada su Srbi bili jedinstveni? Nikad. Zašto bi bili i danas? Nažalost matrica je ista. Dva Srbina pet mišljenja. Univerzalna vrednost. Pre tri godine uložio sam maksimalan trud i na izbore sam na zajedničku izbornu listu izveo 43-oje ljudi iz čak četiri ovdašnje srpske stranke. Želio sam da Srbin birač se ne lomi i da se ne muči da li će glasati za brata od strica na listi SDSS-a, sestru od ujaka koja je na listi DPS-a, kuma na listi BDS-a ili prvog komšiju koji je član SNS-a! Najčešće u takvim slučajevima, da se nikom ne bi zamjerio, ni ne izađe na izbore. Nažalost ni takvu zajedniču listu što je bio novitet i prva takva lista u čitavoj RH godinama i godinama unazad, Srbi nisu prepoznali. Manjkalo nam je 306 glasova da uđemo u Županijsku skupštinu i sa 2-3 mandata i to odlučujuća mandata postanemo „bitni igrači u svoju korist“. Međutim banijsko-korunaški Srbi vole biti igrači za tuđu korist pa su Srbi glaali za SDP, HNS i druge etablirane stranke sa hrvatskim prefiksom, Tim strankama nije manjkalo srpskih glasova, al im iz godine u godinu i od izbora do izbora manjka volje i želje da svojim angažmanom zahvale Srbima na glasovima i da im pomognu. Naš prosječan Srbin vodi se logikom kako neće glasati za svojega „Jovu“ i svoju srpsku partiju već za „Jozu“ i neku od hrvatskih političkih stranaka računajući da je Jovo njegov i da mu neće zamjeriti, a „Jozi“ će se dodvoriti i on će mu znati cjeniti. U praksi je Jovi oduzeo političku moć da mu pomogne, a SDP, HNS, HSS i druge partije hrvatske političke scene zaborave taj glas onog momenta čim on padne na dno ili sredinu glasačke kutije. U svakom slučaju odmah po završetku izbora. I to je vrzino kolo. I tu nam niko nije kriv do li mi sami jer ne razmišljamo komu ćemo povjeriti svoj politićki subjektivitet koji je kapital koji nam pripada isto kao što nam pripada ime, prezime, mjesto rođenje, prebivalište, OIB…!

Da li su Srbi u vašoj sredini više vezani za SPC ili političare?

Političari ili Crkva i vezanost ljudi? Rekao bih rječnikom kviza - niti jedan od ponuđenih odgovora! Naš čovjek ne trpi autoritet ma koliko on bio racionalno utemeljen i bilo njegovo ishodšite u svjetovnom ili duhovom. Naš čovjek ne trpi ni savjete ma koliko oni njemu išli u prilog. „Neću sad ni kako ja oću“ maksima je našeg čovjeka! Naš čovjek je spreman kritizirati po matrici „ja bi to vako a ne nako“ i to je vjekovima ostalo. Ali istovremeno nije se spreman uključiti u društvene procese i dati svoj doprinos i implementrati svoje mišljenje u nešto što bi moglo biti opće dobro. Dobro za sve.. Radije će biti u prikrajku, mudrovati i čekati da neko drugi za njega nešto uradi. Bio to „pop“ ili političar. Težak mentalitet i težak smo i genotip i fenotip. Ali ja volim našeg čovjeka i sve ono što je vjekovima zidano u njemu. Da ne volim ovaj naš ponekad neobuzdani i počesto „sirovi“ mentalitet ne bih se ni vratio nakon 17 godina izbjeglišta i ravni Srem zamjenio svojom Pernom i pokušao trnovitim putem učiniti nešto više u sveukupnoj konsolidaciji naše zajednice na Baniji i Kordunu.

INVESTICIJE NAM POTREBNIJE OD VREĆICE KUR'UZA

Da li imate neku podršku iz Srbije i u kom dijelu bi saradnja sa maticom mogla da se unaprijedi?

Podrška države našeg matičnog srpskog naroda je više deklarativna negoli stvarna. Više moralna nego na terenu opipljiva. Vrećice kukuruza ili sadnice voćki su dobra stvar, ali nama trebaju investicije. Treba nam nešto što će pratiti radna mjesta. Ljudi žele raditi, a ovdje je netaknuta priroda bez i GMO i bez pesticida jer ljudi nemaju novac za njih. Postoje sirovine, radna snaga i jeftin proizvodni proces. Sarađujem sa izbjegličkim udruženjima koji djeluju u Srbiji. I beš nedavno u razgovoru sa kolegama Kovjanićem, Žunićem, Abramovićem, Bajićem i drugima iz Zavičajnog udruženja potomaka i prijatelja Banije sam rekao, kao i su svim susretima do sada, da bih volio da neko od naših zemljaka koji su u izbjeglištvu postali uspješni poslovni ljudi investira u svoj rodni kraj. I intenzivno na tomu radimo. Ne treba biti megaloman pa računati sa proizvodnim pogonima od dvesta zaposlenih odjednom. Biće dobro i nešto u čemu će posao naći pet šest ljudi i napravimo stotinjak takvih lanaca raznog proizvodnog asortimana. Znam da će neki naš privrednik veći profit imati ako investira u prozvodnju na obodu Beograda ili Novog Sada. Ako i izgubi ekstraprofit investirajući u Vrginmost, Glinu, Kukuruzare, Dubicu, Novsku, Petrinju, Sisak, Kostajnicu…, i dalje će biti „u sedlu“ al će em pomoći kraju u kojem je iznjedren em konkretnim ljudima; svojoj braći, rođacima, nekomu sa kim je išao u školu i sa kim je momkovao. Na tom putu bi im trebale pomoči i srbijanske banke (doduše koliko ih je još takvih?!) i Vladini fondovi. U tomu vidim ulogu države Srbije kao suport, a ovdašnji suport kroz županijske i državne fondove bismo im davai mi srpski politički reprezenti. Podršku, prije svega aktualne županijske upravljačke strukture koje sam na izvjestan način i sam dio i ističem korektne odnose.

Znam da ovo u eri u kojoj se sve mjeri količinom novca i zarade zvuči utopistički, ali barem razmišljajmo o tome. Jer koliko god neko od naših zemljaka biznismena u Srbiji i svijetu sada bio u ekspanziji svake vrste, prije ili poslije dođu „stari dani“ a u njima su neminovne slike djetinjstva i zavičaja. Zato sada svi zajedno i ovdje i u iseljeništvu učinimo i dajmo svoj maksimum da bi nam u poznim danima slike jednog i jedinog zavičaja bile što manje turobne i teške. Dužni smo to, uz ostalo, generacijama koje dolaze iza nas ma đe rođene i đe stasavale. Jer mi to nasledismo od naših starih!!!

Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!