800 kuna mjesečno, pa ti živi – Matija Ivanišević 800 kuna mjesečno, pa ti živi – Matija IvaniševićBANSKI GRABOVAC - Odmah nakon povratka na rodna ognjišta, stanovnici Banije i Korduna hrle u kancelarije lokalne samouprave kako bi ostvarili svoja prava koja im pripadaju zakonom. Obilaze različite urede i institucije, podnose zahtjeve za obnovu. U Elektri traže priključke na električnu mrežu na koju su bili priključeni još prije 40 i više godina, što su davno platili. Obilaze bivša poduzeća raspitujući se o uvjetima za mirovinu, u Centru za socijalnu skrb pokušavaju ostvariti bilo kakvu pomoć, obraćaju se Crvenom križu i tako godinama kucaju na različita vrata u potrazi za svojim pravima.

Neki ih ostvare, neki još uvijek čekaju, a ima i onih, doduše rijetkih, koji ništa niti ne traže i žive svoj život, teško i polako, dan za danom. Gotovo nigdje nisu evidentirani, u potpunoj su sjeni i siromaštvu. Ako ih pitate zašto ne pokušaju nešto ostvariti, samo sliježu ramenima i kažu kako, poučeni iskustvima mnogih povratnika, ne vjeruju da će išta ostvariti. Pa ćemu onda obijati pragove činovničkih kancelarija?

Jedan od njih je Matija Ivanišević, povratnik iz Banskog Grabovca, brdovitog sela u srcu Banije, između Gline i Petrinje. U kolovozu 1995. sa majkom Janjom je pobjegao prema Srbiji, a tvrdoglavi otac Matija ostao je kako bi sačuvao kuću, a i nije mu se išlo u nepoznato. Bio je zadovoljan što njegova supruga i sin mogu sačuvati živu glavu, a njemu kako bude. Mirno je u dvorištu dočekao Hrvatsku vojsku, odgovorio na sva pitanja i nitko ga nije dirao. Naprotiv, dobio je nešto hrane, odjeće i započeo kakav – takav život, sam u potpuno napuštenom selu. Kako su u selo, odmah poslije Oluje, kada je vojska otišla, počeli stizati nekakvi tipovi koji su krali i pljačkali, Matija stariji se sakrio u šumu, a kasnije je, prilično zaplašen, pobjegao na nekoliko mjeseci u Sisak.
Kada sam vidio koliko muke treba da se nešto ostvari, nisam htio više lutati po kancelarijama, pa nisam niti podnio zahtjev za obnovu oštećene kuće

U isto vrijeme, majka i Matija mlađi stigli su do Gornjeg Milanovca i tamo se skrasili sa još nekolicinom prognanih Banijaca i Kordunaša. Bili su smješteni u nekakvom dječjem vrtiću. Majka Janja ubrzo je umrla, a Matija nije želio biti sam u tuđoj zemlji pa se, odmah kako je pokopao majku, već ujesen 1996. vratio ocu u Banski Grabovac.

- Kad sam se vratio našoj kući, bio sam zaprepašten. Selo potpuno prazno, osim mog oca - još svega nekoliko ljudi. Sve pokradeno, razrušeno, oštećeno i zaraslo. Otac je imao nešto mirovine od rada u Željezari Sisak prije rata, pa je nekako uspjevao preživjeti. Kako sam i ja desetak godina proveo kao radnik u istoj željezari, odmah sam otišao u Sisak pitati mogu li možda dobiti barem nekakvu mirovinu. Rekli su mi da 10 godina nije dovoljno, da moram imati barem 15 i da je ne mogu ostvariti. Uskoro je otac umro, pa sam uspio dobiti mjesečnu socijalnu pomoć koja je pomalo rasla i danas iznosi 800 kuma. Od toga živim. Kada sam vidio koliko muke treba da se nešto ostvari, nisam htio više lutati po kancelarijama, pa nisam niti podnio zahtjev za obnovu oštećene kuće. Nisam išao u Crveni križ, nisam od nikog tražio ništa. Odlučio sam se uzdati u se i u svoje kljuse. I tako guram do dana današnjeg - objašnjava Matija Ivanišević.

Svaki novi dan za Matiju je novi izazov i kretanje od početka. Prevalio je 66 godina, nije najboljeg zdravlja, pa teži poslovi ne dolaze u obzir. Uradi nešto vrta, u dosta udaljenoj trgovini kupuje konzerve, tu i tamo malo mesa i preživljava. Ne žali se. Kaže da je glavno da je na svome, da je u svojoj kući gdje se rodio, proveo djetinjstvo i da je zadovoljniji od mnogih koji žive u izobilju. I kada ga pitate kako mu je živjeti samom i da li je usamljen, odgovara kao iz topa – ‘Nisam sam! Imam prijatelja koji me za svakog svitanja budi pjesmom dok god ne ustanem’. To je njegov pijetao Srećko, podeblji kokoz snažnog i prodornog glasa, kojeg Matija ne bi dao nizašta na svijetu. Nabavio mu je družicu, jednu koku koju Srećko čuva, vjerovatno ni ne znajući da pripadnici njegove vrste uživaju u pravim, mnogobrojnim haremima.

Čitavo bogatstvo i imetak Matije Ivaniševića sveo se na jednog pijetla, a nekada se u dvrište njegove obitelji nije moglo ni ući od brojne stoke, krava, ovaca, konja, nebrojenih kokoši i druge živine. Štale i ambari bili su puni, u selu je bilo najmanje 800 žitelja, svi su znali svakoga i svi su jedni drugima pomagali. Danas jedva dvadesetak vremešnih staraca preživljava u gotovo avetinjskom selu. Banski Grabovac bio je ustaničko selo. Već 1941. nije bilo kuće iz koje netko nije otišao u partizane. U mjestu je, krajem srpnja 1941., izvršen masakr 1.285 civila, uglavnom srpske nacionalnosti, kao odgovor ustaša na odlazak mještana u partizane. O ovoj velikoj tragediji svjedoči i spomenik usred Banskog Grabovca, podno kojega svake godine antifašisti i potopmci žrtava polažu vijence. Tužnu godišnjicu, nažalost, obilježavaju redovno samo navadeni, jer godišnjice ovog pokolja nisu u državnim kalendarima.

Otac i majka Matije Ivaniševića izbjegli su pokolj jer se majka Janja na vrijeme sakrila u šumu, a otac je već bio u banijskim partizanskim jedinicama.

- Mnogo sam od majke i oca naučio o borbi naših naroda za oslobođenje, ponosan sam na njih i na cijelo naše selo. Za nas je taj spomenik jako važan, održavamo ga koliko možemo, kosimo i čistimo da ne zaraste, ali sve mi se čini da se o njemu izvan našeg sela vodi sve manje brige. Kad pomru ovi stari antifašisti koji redovito dolaze položiti vijence na dan masakra, bojim se da će sve to polako početi tonuti u zaborav. E, to ne smijemo dozvoliti – razmišlja Matija.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!