Kuharica Sanela Beotić s korisnicima Kuharica Sanela Beotić s korisnicimaSISAK - Bez pučke kuhinje sisačke dobrotvorne organizacije Merhamet – Crveni polumjesec, smještenoj u samom centru radničkog naselja Caprag, tik do hrđavih ostataka Željezare, nekadašnjeg industrijskog diva, šezdesetak stanovnika koji jedva opstaju na samom dnu turobnog financijskog i mentalnog života, potonuli bi još dublje.

Ovako, produžuju agoniju neimaštine jednim obrokom dnevno, nadajući se da će jednoga dana i tome doći kraj i da će, kad, tad, opet živjeti životom dostojnim čovjeka, onakvim kakvim su živjeli nekada - radeći u Željezari.Teško pristaju na razgovor. Neugodno im je. Svoj život su utkali u Željezaru, dali tisuće dobrovoljnih radnih sati na izgradnji naselja, primali redovito plaću, jednom godišnje odlazili s obitelji na more, školovali djecu, otplaćivali Sindikatu svinjske polovice i jabuke, zaslužili stanove, kupovali namještaj, tu i tamo ‘fiću’ ili ‘yugo 45’ i planirali ugodnu starost.

No prije nego su ostarili, ostali su bez svega. Sve što su uložili, vraća im se kroz jedan obrok dnevno, i to samo radnim danom. Za mnoge od njih i taj jedan obrok pravo je bogatstvo. Skrušeni su i zahvalni na njemu, ali slike nekadašnjeg života nikako ne blijede, već iz dana u dan, sa svakim obrokom, usjecaju se u srce i dušu, sve više i jasnije. I sve što vrijeme ide dalje, sjećanja postaju sve življa.

Kako je riječ o bošnjačkoj humanitarnoj organizaciji, čovjek bi u prvi mah pomislio da je sisački Merhamet kuhinja za Bošnjake i muslimane. Doduše, na jelovniku nema svinjetine, ali po svoj ručak ovdje dolazi više Hrvata i Srba nego muslimana. Za naciju i vjeru nitko ne pita. Važan je socijalni status, što nam je objasnio volonterski voditelj ove humanitarne organizacije, Sejad Sedić.

- Prije dvije godine, grupa ljudi odlučila je osnovati ovu dobrotvornu organizaciju i gotovo godina dana je trebala proći da dobijemo i uredimo prostor, da se registriramo, nabavimo potrebnu opremu i počnemo raditi. Bili smo motivirani brojnim otpuštanjima radnika Željezare, koji su se nakon nekoliko desetljeća rada jednostavno našli na ulici. ‘Pritisnuli’ smo socijalne službe i gradsku upravu te naišli na razumijevanje i pomoć. Jedino se Sisačko-moslavačka županija do sada nije niti jednom rječju oglasila na naše zahtjeve i molbe. Do dana današnjeg od župana i Županije nismo dobili ništa, niti jedne jedine kune, pa čak niti riječi podrške. Ponašaju i prave se kao da uopće ne postojimo no, evo, ipak postojimo i radimo. Ne zanimaju nas vjera i nacija. Zanimaju nas ljudi koji su socijalno ugroženi i kojima ručak u Merhametu mnogo znači. Nažalost, možemo za sada pripremiti samo 60 obroka dnevno, pa postoje liste čekanja na kojima je čak 350 ljudi. Najam prostora od 200 kvadratnih metara, režije i plaću kuharici Saneli Benotić, plaća Grad, pa koristim ovu priliku da se zahvalim gradonačelnici Siska, Kristini Ikić Baniček koja je sa svojim suradnicima prepoznala nevolju dijela svojih sugrađana i zdušno nam pomogla – objašnjava Sedić.

Baš tog dana kad smo posjetili Merhamet u Sisku, voditelj Sedić bio je poprilično razočaran. Upravo je došao sa sastanka predstavnika nacionalnih manjina i župana Ive Žinića gdje je potvrđena odluka Županijske skupštine da se sredstva za rad nacionalnih manjina sa 970 tisuća kuna, srežu za gotovo polovicu, na svega 560.000. To će se, posredno, na neki način osjetiti i na djelovanju Merhameta.

Iz dana u dan volonteri Merhameta smišljaju načine kako doći do hrane i pripremiti 60 obroka, jer u podne će abonenti polako početi pristizati. Dovijaju se na razne načine i za sad uvijek nekako prođu ‘za dlaku’. Prošle godine od Ministarstva socijalne skrbi dobili su 50 tisuća kuna za modernizaciju kuhinje, a od islamske zajednice Medžilis iz Zagreba, u Merhamet stiže meso. Ovdje se kuna i svaki komadić mesa tri puta prevrnu u ruci dok se ne upotrijebe, pa je svaka pomoć dobrodošla.

Jedan dio korisnika ove pučke kuhinje, uglavnom oni koji žive sami, u blagovaonici Merhameta pojedu svoj ručak. Drugi dio nosi obroke kući za svoje članove obitelji i tamo objeduju. Strpljivi su i staloženi, ali samo na prvi pogled. Već i najmanji razgovor otkriva svu težinu njihove gorke sudbine, vidljive jedino u očima, nikako u razgovoru ili pokretu. Od voditelja saznajemo da je jednom zgodom žena došla prvi put na ručak sa svim potrebnim papirima. No, na samo ulazu u blagovaonicu je zastala, zaplakala i odustala od ručka. Trebalo je mnogo umiješnosti i strpljenja da prihvati svoju sudbinu, pomoć i topli ručak.

Neki od njih ne žele davati nikakve izjave, ne žele se gotografirati. Žele brže - bolje, pojesti svoj ručak i nestati među zgradama Capraga. Ima i onih koji, iako gladni, još uvijek ne žele ući u prostorije Marhameta. Volonteri ove humanitarne organizacije odnose im obrok kući i efikasnije od bilo kojeg sociologa ili psihologa razgovaraju s njima, onako ljudski, jednostavno i narodski, objašnjavajući da niti oni sami nisu daleko od takve vrste pomoći.
Damir Čaušević iz Siska, nekadašnji radnik čeličane u sisačkoj Željezari, pet godina je na burzi rada.

- Svaki dan nosim kući ručak za moju suprugu i mene. U Željezari sam radio punih 36 godina, a danas sam, nakon otkaza, spao na prosjački štap. Nemam apsolutno nikakva primanja. Tek svakih par mjeseci dobijem od Centra za socijalnu skrb nekakvu pripomoć, između 600 i 800 kuna. Što da vam kažem? Ovaj ručak, za mene i suprugu, pravo je bogatstvo i izobilje. U početku sam se bojao da me neće primiti jer sam Hrvat, jer Merhamet zvuči kao da je to samo za muslimane, no vrlo brzo sve su sumnje otklonjene. Pred kazanom smo ovdje svi jednaki i nitko ništa ne pita. To mi daje neku nadu da u ljudima čovječnost još uvijek nije zauvijek izgubljena i to me čini sretnim – kaže Damir.

Koliko je ovdje nacionalna pripadnost besmislena, bezvrijedna i potpuno zamerena, najbolje govori primjer Drage Begedina, hrvatskog branitelja koji spominjanje nacionalne pripadnosti smatra nepotrebnim. Dolazi u Merhamet na ručak, a jedan ručak, nakon objeda, ponese prijatelju i susjedu Mensudu Grošiću, koji kod kuće leži bolestan. Rođeni Siščanin Drago Begedin je više od 20 godina radio u Željezari, a prije sedam godina samo je dobio rješenje da više nije zaposlen.

- Mogu razgovarati s vama, ali me nemojte slikati. Kad je trebalo bio sam hrvatski branitelj i živio od vojne opskrbnine. Nažalost, to je ukinuto, prešlo je u nadležnost socijalne skrbi i primam 800 kuna socijale. Ovaj obrok mi mnogo znači, hrana je ukusna, svaki dan je meso i povrće. Ljudi iz Merhameta zaista se trude da sve bude kako treba. – kaže Drago. Naravno, u kuhinju sisačkog Merhameta navraćaju i građani srpske nacionalnosti, ali nekolicina njih nije bila raspoložena za razgovor na dan kada smo posjetili ovu humanitarnu ustanovu.

Indira Dizdarević još je 1997. dobila otkaz u Željezari kao tehnološki višak. Već gotovo 20 godina živi sa suprugom bez ikakvih primanja ili pomoći, pa je ručak u Merhametu sve što joj je preostalo. Prema svom socijalnom statusu ima pravo na tri obroka koje svakoga dana nosi kući, za supruga, sebe i sina studenta. Suprug ima nekakvu crkavicu od mirovine, ali i od toga nema praktično ništa jer su svi računi pod ovrhama.

- Možete li uopće zamisliti kako nam je? Ovi obroci nas spašavaju. Ne želim se puno žaliti jer ima ljudi s još težim sudbinama. Dobro je. Da, još nešto. Napišite da su ljudi ovdje divni. Posebno izvrsna kuharica Sanela, kojoj se nekada ‘omakne’, kao slučajno, nešto više mesa u porciji – poručuje Indira.
Odmah po rođenju, još kao beba, Ante Sertić imao je, po život opasne zdravstvene probleme. Sedam puta je operiran i danas je gotovo sto postotni invalid.

- Živim sam s minimalnim primanjima. Kada sam tražio da barem ostvarim pravo na besplatan ručak, za sada mi nije udovoljeno. Ipak, šef ove pučke kuhinje, nekako me ‘ubacio’, pa evo, dolazim svaki dan i pojedem obrok bez ikakvih papira. Nitko me ništa ne pita, ja šutim, pojedem ručak i odem. Sretan sam zbog toga jer mi to mnogo znači. Dokle će biti tako, ne znam. Volio bih što duže – nada se Ante.

Svaki od 60 korisnika humanitarne kuhinje Merhamet ima svoju priču. Sve one, preko sretnog života u naselju Caprag, preko rada u Željezari, sve do odricanja za bolju budućnost njih i njihove djece, na kraju se svode na jedan tanjur hrane dnevno, koji, nekada zanemariv i nevažan, danas za njih predstavlja pravo bogatstvo.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!