draginja i mira vladic BUZETA - Svi koji su u kolovozu 1995. napuštali svoja ognjišta vratili se kasnije u rodnu Baniju i Kordun ili ne; potisnuli su, ali ne i zaboravili, te dramatične dane kada su glavom bez obzira i smrtno uplašeni tražili spas preko
rijeke Une. Draginja Vladić iz Buzete, seoceta jugoistočno od Gline, ni nakon 20 godina svoju tešku tragediju nije uspjela ni zaboraviti ni potisnuti. Jezivi strah koji joj se 7. kolovoza 1995. usadio u srce i dušu jednak je kao i toga dana. S njim liježe svake večeri u krevet, s njim se budi svakog jutra, s njim živi svakog trenutka ne razaznajući više što je veće — strah ili tuga. I tako dvadeset godina. Da joj nije prve i jedine susjede Mire, usamljene starice poput nje, kaže kako je već odavno ne bi bilo.

“Dugo smo moj muž i ja odvagivali tog 7. kolovoza — pobjeći ili ne. U daljini su još odjekivale nekakve eksplozije, pojačane raznim glasinama ljudi koji su bježali iz okolnih sela. Donijeli smo odluku, sjeli u traktorsku prikolicu i krenuli cestom prema Dvoru. Čovjek koji je vozio traktor, sjećam se, zvao se Miro, a vozio je nas petero. Dvije žene, moj muž, ja i još jedan čovjek. Negdje iza Klasnića, pred Brezovim poljem, zaustavio nas je stražar u uniformi. Stali smo, no tog trenutka na nas je otvorena paljba sa svih strana. Najprije je zajaukala jedna žena: ‘Ode mi ruka!‘ Drugi metak ju je dokrajčio. Osjetila sam bol u desnoj ruci i ramenu. Pogledala sam muža Miloša, držao se za okrvavljenu glavu.

Pokušala sam im pomoći, no život je iz njih istjecao. Uglavnom, osim mene i vozača traktora, svi su vrlo brzo izdahnuli. Nekako sam se izvukla iz prikolice i podvukla pod traktor. Prišao je onaj vojnik koji nas je zaustavio, Bog mu dao zdravlja, izvukao me, i odvezli su mene i vozača u Dragotinu. Mrtvi su ostali i do dan-danas ne znam gdje su pokopani. Onaj vojnik je brinuo o meni, donio neke lijekove, a sutradan sam odvezena u sisačku bolnicu. Tamo mi nije bilo spasa, prevezena sam u Zagreb. Ozljede su bile teške. Raznesen je dio plućnog krila, slomljena rebra i još neke kosti. Operirana sam i preživjela sam. Par godina o meni je brinula kćerka i njen muž, a u rodno selo vratila sam se četiri godine kasnije. Kuća je bila spaljena, čak i kokošinjac. Nekako sam se snašla, suseljani koji su se vratili dovezli su mi neku staru vodenicu u kojoj sam živjela, a kuća mi je obnovljena nekoliko godina kasnije.

Sada živim ovdje potpuno sama, imam nešto poljoprivredne mirovine, oko 800 kuna, i život nekako ide”, kaže Draginja.

“Ipak, zbog svega što sam proživjela, čini mi se da život ide, a ja stojim na istom onom mjestu gdje sam bila i 7. kolovoza 1995. No što je, tu je. Imam susjedu Miru koju poznajem gotovo cijeli život, i da nije nje, davno bi me vrag odnio. Rane mi više ne treba previjati, ali Mira previja moje srce”, priča Draginja Vladić.

Vršnjakinje Draginja i Mira rodom su iz sela Dabrne. Sudbina je htjela da se njihovi životi čvrsto isprepletu, i danas, u poznim godinama, jedna bez druge ne mogu. “Draginja i ja zajedno smo curovale u Dabrnji, odlazile na prela i sijela i na kraju se zaljubile u dva momka iz Buzete.

Nekako smo se istovremeno i udale i u zaselak Vladići otišle živjeti sa svojim muževima još 1955. Od tada smo nerazdvojne. Nikada se nismo posvađale, pomagale smo i povjeravali se jedna drugoj, evo, sve do današnjeg dana. A nismo baš mlade, prešle smo osamdesetu. Moj muž je umro prirodnom smrću 1984. i mi na ovom brdu živimo same, jedna do
druge. I ja sam bježala iz sela, dva dana prije Draginje i njenog Miloša, koji su se još nećkali. Bilo bi bolje da su pošli kad i ja. Sretno sam prošla, nitko nije pucao na nas i nakon 5-6 dana završila sam u Staroj Pazovi.

Već iduće godine, u svibnju, vratila sam se na svoje brdo. Kuća je bila opljačkana i devastirana, ali stajala je. Eto, od onda živim ovdje sama, a kada sam čula da je Draginja živa, mojoj sreći nije bilo kraja. A tek kad se vratila na naše brdo, bilo je to nešto najljepše što mi se u životu dogodilo. Od onda pazim na nju, pazi ona na mene i prepinjemo nekako.

Jedino me brine, a i žao mi je, što Draginja još uvijek proživljava onaj dan pred Brezovim Poljem. Tu joj ne mogu pomoći, pa o tome obje šutimo. A to što je Draginja proživjela, duboko me je potreslo i utjecalo na mene”, objašnjava Mira Vladić.

Brdo na kojemu je zaselak Vladići odsječeno je od svijeta. Vozilo se mora ostaviti na razrovanoj cesti, na kraju Buzete, pa kilometar-dva pješice uzbrdo po vododerini. Zimi bi i šerpasi imali problema, pa su kod Draginje i Mire rijetki putnici namjernici. Kad zaspu snjegovi i stegne hladnoća, ove dvije starice niti koga vide niti čuju nekoliko mjeseci.

“E, ali kada dođe proljeće, to je druga priča”, kaže Mira i pojašnjava: “Iako se opet ne može vozilom do nas, može se pješice. Naiđu lovci koji znaju za nas. Popiju kavu i potegnu koju rakijicu da bolje ulove, a uvijek nas pitaju što trebamo, pa da nam idući put donesu. Oni su jedini svijet koji srećemo i viđamo tokom godine”, objašnjava Mira. “Ako već ne viđamo ljude, viđamo šumske zvijeri kojih ovdje ima napretek. Kokoši ne možemo držati jer ih odmah pokupi jastreb koji samo kruži i čeka iznad kuće. Svinje ne možemo držati jer za njih treba sijati kukuruz, a kukuruz pojedu divlje svinje koje kad ogladne ruju i po dvorištu. Lisice, jazavci i zmije ovdje su domaće životinje. Ali, neka ih. Ponekad mi se čini da su zvijeri bolje od nekih ljudi”, rezignirano objašnjava Draginja Vladić, žena čiji je život pun straha, tuge i boli, kojih se, čini se, neće moći riješiti do posljednjeg dana.
Objavljeno u biltenu broj 8. - "Slike povratka: Banija i Kordun" koji izdaje Srpsko narodno vijeće.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!