djecji logor sisak SISAK - Ustaško-njemački logor u Sisku je osnovan 3. avgusta 1942. po završenim operacijama na Kozari i Šamarici. U svom je sastavu imao i poseban logor koji se službeno nazivao „Prihvatilište za djecu izbjeglica“.

Dječji logor u Sisku, najveći te vrste u NDH, nalazio se pod pokroviteljstvom „Ženske loze ustaškog pokreta“ i „Ustaške nadzorne službe“. Neposredno upravljanje „dječjim prihvatilištem“ bilo je u rukama ustaše i liječnika dr Antuna Najžera.

Logor je bio lociran u nekoliko objekata u gradu: zgradi bivšeg Jugoslovenskog sokola, tzv. Sokolani, dvorani ženskog samostana sestara sv. Vinka, magacinu solane Rajs, zgradi Guči, osnovnoj školi u Novom Sisku i tzv. Karanteni odnosno jednoj od šest baraka sabirnog logora. Svi ovi objekti su bili krajnje nepripremljeni za stanovanje i život djece. U zgradi Sokola nije bilo ni vrata, u dvorani Rajs je vladao propuh, jer je bila podešena za sušenje soli. Djeca su ovdje, pa i ona najmanja, stara nekoliko mjeseci, morala ležati na podu, tek s tankim slojem slame, bez odjeće i pokrivača.

Prvi transport u Sisak stiže 3. augusta 1942. sa ukupno 906 djece. Dan poslije dolazi još 650 mališana, a u trećoj grupi, koja je u Sisak dopremljena 6. augusta, nalazilo se 1.272 djece. U Teslićevoj staklari i u novopodignutim barakama, tzv. Karanteni, nalazio se opći sabirni logor za muškarce, žene i djecu. Ovdje je tokom augusta i septembra 1942. od roditelja koji su odabirani za prisilni rad u Njemačkoj oduzeto 3.971 dijete. Tako je od 3. avgusta 1942. do 8. januara 1943. u Sisku bilo zatočeno 6.693 dječaka i djevojčica, Srba sa Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije.

Unatoč akciji Dijane Budisavljević i grupe neumornih pravednika – Jane Koh, Vere Luketić, Dragice Habazin Majke, Ljubice i Vere Becić, doktora Kamila Breslera, Ante Dumbovića, drugih istaknutih pojedinaca i sestara Crvenog križa, svakodnevno je u logoru umiralo od 30 do 40 djece. O nezamislivim uvjetima na logorskim lokalitetima svjedočio je i doktor Lazar Marguljes, liječnik iz Osijeka: „Primijetio sam da od pošiljki bolje hrane koje je slao Crveni križ iz Zagreba, ništa od toga nisu dobivala djeca. Pregledavajući djecu najčešće sam obilazio ova mjesta: nedovršenu Sokolanu, u kojoj su djeca ležala na golom betonu ili, u najboljem slučaju, na nešto malo slame. U tzv. Bolnici, u maloj školi u Starom Sisku, u kojoj nije bilo kreveta djeca su ležala na podovima sa malo rastresene i zagađene slame, ulijepljene krvavim izmetinama i prekrivene rojevima muha. Djeca su bila gola i bosa, bez pokrivača. Kad je i u Sokolani izbio pjegavac, doktor Najžer je naredio da se zaražena djeca prenesu u tzv. Bolnicu, u kojoj još zaraze nije bilo, te je tako prouzrokovao veliki pomor djece.“

Iz obilja potresnih svjedočenja izdvajamo i svjedočenje Jane Koh, tadašnje sekretarice Crvenog križa Hrvatske. „Barake su bile povezane hodnicima na kojima su stražarili ustaše. Podalje od ambulante, iz neke druge barake, čuo se tužni plač djece. Tu je bilo smješteno na golom podu četiri stotine djece: novorođenčadi, djece od nekoliko nedjelja i mjeseci, do deset godina starosti. Koliko je djece dolazilo, i kuda su ih otpremali, nije se više moglo saznati. Djeca u dječjoj baraci su neutješivo plakala i dozivala matere, koje su bile na samo nekoliko koračaja udaljene od djece, ali koje do njih ne propušta fašistički zločinac. Veća djeca pričaju nam kroz suze, kako ne mogu umiriti malene, jer su gladni, nema ih tko previti i kako se boje da će svi pomrijeti. Ta djeca još nisu navršila niti deset godina, zaklinju nas: „’Ajde, sestro, dovedi nam matere, dovedi barem majke ovim malenima. Vidjet ćeš, ako im ne dovedeš matere, ugušit će se, već od samih suza.“

Dovesti matere ovoj djeci nije za nas bilo jednostavno, a ipak nam je uspjelo i to izvesti. Bilo je to u noći 10. na 11. oktobra kada smo sve pripremili da taj transport djece još iste noći otpremimo u Zagreb.

Trebalo je da majke zadnji put nadoje svoje dijete i da ga tim umire, a onda da ga možda zauvijek ostave, kako bi mi iza toga mogle lakše djecu otpremiti. Tko da opiše radost djece, kad su ugledala majke. Njihove male ručice ovile su se oko majčinog vrata, a teški jecaji još dugo i dugo bili su jeka pređašnje tuge. Iz tih malih, uzbuđenih grudi izlazili su duboki i teški uzdasi. Njihova pohlepna usta pribila su se uz majčina prsa, a na kosicu djece kapale su krupne suze matera koje su šutjele. Kada je i posljednje dijete, premoreno tugom, zaspalo, ostavile su matere svoju djecu i tiho nestale u suprotnoj baraci. Na vratima svaka se još jednom okrenula, toplo nam e zagledala u oči i prišaptala: ‘Čuvaj nam djecu, čuvaj ih rođena.

Transport sa 550 djece otpremili smo u Zagreb i jedino što smo mogli kao utjehu reći tim materama, bila je adresa gdje da potraže djecu kad se vrate iz tuđine. Njih su sve još iste noći otpremili u Njemačku.“ (Dragoje Lukić: „Roditelj pokošenog naraštaja“ Muzej žrtava genocida, Beograd, 179 str.)
Prema evidenciji Ante Dumbovića, iz logora je vraćeno roditeljima ili najbližim rođacima 1.200 djece, dok ih je 2.200 predano građanima Siska i okoline na „prehranu“. Nikada nećemo moći sa sigurnošću utvrditi tačan broj umrle djece. Prema svjedočenju grobara Franje Videca broj umrle djece u mrtvačkim sanducima je uvijek bio veći od broja koji je stajao u evidenciji. Osim toga mala djeca nisu niti popisivana. Više je mogućih i relevantnih izvora. Prema knjigama evidencije Ante Dumbovića u logoru je za pet mjeseci 1942. godine umrlo 1.630 mališana. Prema podacima mrtvozornika, dr Davida Egića u Sisku je pokopano 1.152 djece. Istraživanja Narcise Lengel Krizman pak govore o 1.214 umrle djece sa mogućim odstupanjima u nekoliko desetaka umrlih. Na spomeniku na dječjem groblju stoji podatak da je tu sahranjeno oko 2.000 djece. U svakom slučaju broj ukopa na mjesnom groblju bi bio mnogo veći da nije bilo spasilačkih akcija i „koloniziranja“ otete djece. Nekada su te akcije značile tek odgodu umiranja – bilo zbog nepovratne iscrpljenosti djece, bilo zbog povremenih ustaških akcija u kojima su tražili tu djecu te ubijali i njih i njihove hranitelje. Uslijed izostanka bilo kakvog sistematskog istraživanja nakon rata nije moguće sa sigurnošću utvrditi niti približno tačan broj umrle djece.

Krajem rata se veći broj ljudi vratio iz zarobljeništva te su krenuli u potragu za najbližima. Kartoteka koju je vodila Dijana Budisavljević mogla se koristiti tek kratko vrijeme. Na zahtjev nove vlasti u Zagrebu, Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA), Dijani Budisavljević je oduzeta „kartoteka kozaračke djece“ i albumi s fotografijama iz ustaških logora. Rad na kartoteci je ubrzo sasvim zamro, a na hiljade djece i njihovih roditelja tražit će jedni druge još dugo, najčešće bez uspjeha.

Godine 1958. na zgradu solane Rajs postavljena spomen ploča (uništena u ratu 1991-1995). Obilježavanje ostalih logorskih zgrada te samog dječjeg groblja u Sisku nastavljeno je 60-tih godina. Spomenik djeci – logorašima podignut je nedaleko od tadašnjeg doma kulture, a na njegovoj zgradi postavljena je i spomen ploča (također uništena u ratu 1990-1995). Dječje groblje je 1974. pejzažno uređeno, a na njemu postavljen i spomenik kiparice Milene Lah. Danas se tadašnje takvo pejzažno rješenje čini sasvim neprimjerenim – uslijed slijevanja kiše i zadržavanja vode veći broj ploča je oštećen. Prostor nije ograđen i definiran. Urbanistički je zanemarena činjenica da se radi o mjestu na kojem su pokapana djeca. Spomenici i spomen-obilježja su izložena nemaru i propadanju.

Nekadašnja tradicija posjećivanja groblja te organiziranja školskih posjeta i satova na samom groblju je gotovo sasvim zamrla. U povijesnim udžbenicima ne može se saznati puno o stradanju najmlađih u recentnoj sisačkoj povijesti.

U ime djece koja nisu preživjela i u ime one koja jesu u ime roditelja iz čijih su ruku djeca oteta u ime raskidanih obiteljskih veza i nikad pronađene braće i sestara tražimo da:

• Sisak i njegovi građani, županija, država Hrvatska i hrvatsko društvo ulože mnogo više kontinuiranog napora za obilježavanje i zaštitu mjesta stradanja djece u Drugom svjetskom ratu

• najvažnije i najstrašnije činjenice budu i dio udžbeničke povijesti u Republici Hrvatskoj te da oživi tradicija školskih posjeta i satova povijesti na dječjem groblju

• sprečavanje povijesnog revizionizma• obnovu i zaštitu spomenika posvećenih stradanju djece• preuzimanje odgovornosti za sjećanje i dužni pijetet prema umiranju onih koji nisu znali niti svoja imena kada su nestajali sa lica zemlje.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or