Krov koji je preživio ratove – Lazo Vojnović Krov koji je preživio ratove – Lazo Vojnović BALINAC - Malo je povratnika u raštrkanim banijskim selima koji se neće na nešto požaliti: neki nemaju struje, neki nisu ostvarili nikakva primanja ili prava na obnovu, neki do pitke vode moraju pješačiti po par kilometara. Malo je onih koji se uopće ne žale, pa i onda kad za to imaju dobrih razloga - i nije to stoga što su nedaće prihvatili zdravo za gotovo, nego zato što sve loše nastoje potisnuti i živjeti život najbolje što mogu u okolnostima u kojima su se obreli.

Do Laze Vojnovića iz Balinca stiže se nakon pet kilometara puta po hrptu brda; na samom ulazu u selo cesta je asfaltirana, a potom se, kako postaje sve užom, asfalt gubi, a iz tla izranjaju sve veće i sve dublje rupe, potom i blato kroz koje se jedva može proći, a onda put nastavlja kroz šumu, blatnjavom stazom nevidljivom od popadalog lišća. A na kraju posljednjeg zaselka Balinca, ondje gdje više nema nikakvoga prohodnog puta, posljednja je kuća Lazina. Osebujna i gostoljubiva starina željna je čeljadeta i razgovora. Zna Lazo da putnik namjernik neće dugo ostati, pa ne priča o nedaćama, samo onome što oplemenjuje taj život u pustopoljini.

- Oduvijek obožavam raditi s drvetom. Evo, ovo je šargija, stari banijski žičani instrument koji sam napravio prije više od 40 godina. Skupljam sve neobične panjeve i čvornate grane, pa ih slažem kao nekakvu izložbu. Svaku kunu koju uspijem sačuvati potrošim za neku alatku – tumači nam na početku razgovora.

Ipak, najveća mu je strast prikupljanje i sušenje ljekovitog bilja, pa na Balinačkom brdu nema travke koju ne prepoznaje. Kaže da svaka bolest ima svoju travu, samo je treba pronaći i pravilno uzimati. Ništa ne čuva za sebe, svoje znanje dijeli sa svakim tko pokaže i najmanji interes. A da su biljke pravi lijekovi, uvjerio se i na vlastitoj koži, kad je kao sedmogodišnjak obolio od epilepsije: napade uspješno kontrolira čajevima, pa se danas zbog svog stanja ne zabrinjava. Tijekom rata pojavio mu se i tumor na mokraćnom mjehuru, no nakon operacije nije dopustio da se maligna bolest razmaše, nego tvrdi da ju je na uzdi držao čajem od kukuruzne svile. A kad mu je ipak dijagnosticiran karcinom bubrega, kaže da je pobijedio i njega, zahvaljujući pripravcima od gospine trave, lista breze i majčine dušice. Za dišne organe uzima čaj od plućnjaka, pa još, unatoč gotovo 80 godina na plećima, ima daha za duge šetnje po okolici.

- Danas pola svijeta boluje od povećanog šećera u krvi. Piju svakakve lijekove, pa dijabetes malo zaliječe, ali otruju jetru. A i gladovati moraju. Vidiš, prijatelju, treba samo uzeti jednu domaću jabuku, u nju zabosti čavao i ispeći je u pećnici, taj željezni čavao ima u sebi nešto što u kombinaciji s jabukom snižava šećer: čavao izvadiš, jabuku pojedeš, jednu ujutro, a jednu navečer, i ne boj se, šećer je na normali! Sve je lako provjeriti, uzmi aparatić i mjeri - savjetuje nam Lazo.

Pokušavamo doznati što mu najviše smeta i nedostaje u pustoši u kojoj živi, ali nikako da se na nešto požali. Jedino o ratu baš ne voli govoriti, a dobro se sjeća i Drugoga svjetskoga, premda je tada imao svega pet-šest godina.

- Vidiš ove crepove na kući? E, ja sam gledao oca i djeda kako ih skidaju čim netko javi da dolaze ustaše: brže bolje bi sve skinuli i sakrili, kako bi, ako ustaše zapale kuću, bar crijep ostao… i, evo ga, još je isti na krovu. Malo curka tu i tamo, ali još je dobar – prisjeća se Lazo.
Kad je navalila Oluja, Lazo je sa ženom Zorkom te sinovovima Rankom i Milom pobjegao glavom bez obzira. Završili su u Valjevu, no ondje su policija i vojska regrutirali mlade ljude i tjerali ih nazad u Hrvatsku ili Bosnu ratovati, pa su Vojnovići otišli na Kosovo. A kad se i tamo zaratilo, pa NATO započeo s bombardiranjem, izlaz je bio jedino u povratku na rodnu grudu. Sinovi su s obiteljima i danas u Srbiji, a Lazo i Zorka su se 2003. godine vratili na Balinačko brdo i započeli život iz početka, unatoč tome što im je kuća bila devastirana, a sve u njoj pokradeno i razvaljeno. Jedino je onaj crijep koji su otac i djed skidali pred ustašama ostao čitav i netaknut.

Zorku je Lazo sahranio prije desetak godina i otad živi poput Robinzona, sam samcat - prvi mu je susjed udaljen zamalo tri kilometra. Ostvario je 1.200 kuna socijalne pomoći, ali je radi toga bio prisiljen založiti i kuću i zemlju. Stoke nema, pa hranu mora kupovati. Kuha rijetko, no ipak ispeče nešto rakije od krušaka, koju, kako sam ne smije piti alkohol, podijeli putnicima namjernicima i komšijama koji mu često priteknu upomoć, donoseći mu potrebno iz trgovine.

- Ja sam Lazin najbliži susjed, udaljen sam ‘samo’ dva i pol kilometra od njega, pa mu uvijek dovezem sve što treba. Čudak je taj moj Lazo: na ništa se ne žali, dosta se kreće i šeta šumom, stalno mjeri i skuplja nešto što mi drugi i ne primjećujemo. A njegovi su čajevi zaista dobri i djelotvorni, zato ga i zovemo ‘doktorom’ - kaže Lazin komšija Dušan Tarbuk.

Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or