pounje HRVATSKA KOSTAJNICA - Iznenađujuće topao dan bez vjetra supruzi i meni, dok smo guštali svoju jutarnju kavu u zelenilu lođe, iznjedri ideju da bi toplinu dana trebalo iskoristiti van kuće. Obično bi drugu prijepodnevnu kavu popili na nekoj od sisačkih terasa poslije šetnje gradom. Danas smo odlučili drugačije. Naime, premećući po nekim svojim uspomenama i listajući stranice dnevnika iz Domovinskog rata sinoć sam se podsjetio na neke događaje kojima sam bio sudionik te davne 91. godine. Na jednoj stranici podcrtano je bilo prezime „Žarković“. Sjetio sam se tog čovjeka kojeg sam upoznao na brdu Djed iznad Kostajnice. Zapovijedao je policijskom postrojbom „Risovi“ iz Kutine. Slika objekta na Djedu mi je izblijedila pa je odmah pao prijedlog da „skoknemo“ tih četrdesetak kilometara do Kostajnice i na licu mjesta utvrdimo kako to izgleda sada.

Nebo, gotovo, bez oblačka. Vozim, na mjestima i ispod ograničenja, uživajući u bojama jeseni koje se izmjenjuju i miješaju u impresionističku kakofoniju. Zastao bih skoro pored svakog stabla, grma, livadice u želji da snimim i uživam u tim iznimnim bojama koje obojiti može samo priroda. Područje kroz koje vodi cesta mahom je prazno. Rijetko koja parcelica je obrađena a većina dvorišta i kuća zatvorenih prozora i spuštenih roleta govore da je vlasnik negdje drugdje. Rijetki preostali srebrnasto žuti listovi topola otmjeno sporo trepere na jedva zamjetnom vjetru. Ogoljele breze svojom bjelinom ističu vitkost i otmjenost. Ovaj kraj mnogobrojna stabla šljive područje čini nekako hororastim. Stabla, davno neokresana, preuzela je mahovina pa klanjaju prema zemlji sve do osušenih štapova raznog korova a iznad vire samo suhe grane kao da vape kvrgavim prstima tražeći nekoga ili nešto nepostojeće.

Iza svake krivine pojavljuju se novi pogledi. Promiču table s natpisima sela i naselja. Pogled na rijeku Unu s Čukura ponukao me je da nastavim voziti. Kao da se želim suprostaviti njezinom moćnom toku vozim „uzvodno“. Tu, ispod Kostajnice, na zaravni uz rijeku trebali smo te 95. preveslati Unu isto ovako kao danas nabujalu i moćnu. Žestoka paljba iz svakovrsnih oružja i oruđa onemogućavala je veslanje i oštetila većinu gumenih, desnatnih čamaca. Ne želim govoriti o tome. Pogledom tražim unske kaskade preko kojih živahno žuboreći preskakuje razigrana Una. Preskakuje igrajući se sunčevim zrakama koje mi dolaze ususret a ja se igram s njima izmičući pogled. Desno gore nad cestom visi željeznička pruga. Rijetko njom danas prolaze vlakovi.

Kozibrod. Lijevo na ulazu u selo ostala je samo hrpa ruševina zarasla u travu nekadašnje gostionice „Skela“ obitelji Radića. Nekad davno, ostalo mi je u polusjećanju, zastao sam u ovoj gostionici. I danas uz hrpu ruševina ostao je prilaz skeli kojom su, s lijeve obale Une, stanovnike prevozili u Dobrljin na vlak kojim bi putovali, najčešće, na rad u Sisak. Nema više skele, nema stanovnika a nema ni vlaka. Na samoj obali netko je napravio klupicu. Priroda ju je obukla u mahovinu. Poželio sam sjesti. Ostala je i, nešto više, u pola kozibrodskog brijega, ruševina zarasla u šikaru u kojoj je te nesretne ali ponosne i slavne 91. bila policijska postaja čiji su djelatnici trebali zaštititi stanovnike pounjskih sela od Zamlaće do Kostajnice. U jednom obilasku tog područja u to vrijeme po povratku u Zapovjedništvo raportirao sam zapovjedniku samo odmahujući glavom a da mi iz misli nisu izlazili ti premoreni i slabo naoružani i opremljeni dečki koji se ipak nisu predavali i izdržali su i izdaju i teška stradanja civila i mladića iz svojih redova.

Na nizbrdici prema Divuši, usred livade obrasle visokom osušenom bujadi i nekim korovom s bijelim, paperjastim „bombicama“, raspelo. Zastanem i ne mogu odvojiti pogled od raspela. „I On je ovdje ostao sam i napušten“ potjera me misao. Gore, iznad sela, blista, baš blista sveta Katarina. Sunčeva svjetlost u nekoj neobičnoj kombinaciji daje poseban sjaj crkvi kao da poziva k sebi. Ka svetoj Katarini čiji ćemo god slaviti za nekoliko dana.

U Kostajnici ne mogu odoljeti a da ne odem do tvrđave Zrinskih. Obilazim, rušeći podnevnu rosu s proljetno zelene trave, šarajući pogledom po gradini sve zirkajući most na kojem su te 95-te poginuli moji suborci. Most je obnovljen kao i granični prijelaz „za prijeko“. Za mene „prijeko“ ne vrijedi. Okrećem se pozdravljajući Hrvatsku zastavu na Gradini i pravac Djed.

Uživamo na sunčanoj terasi u dobroj kavici i prelijepom pogledu na unsku dolinu i panorami Kostajnice i okolice. „Kostanji“, po kojima je i dobila ime, sakrili su se u opalom lišću. Vani je plus 23 celzijevaca i ne možemo odoljeti da ne napravimo „đir“ po ostatcima zvjezdolikog temelja nikad sagrađene tvrđave koja je danas šetnica. Gurajući, u laganoj šetnji, naslage šuškava, raznobojna lišća supruga i ja ne odvajamo pogled od simpatično napravljenog dječjeg igrališta. „E da su naši Malci sada ovdje.“
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or