Branko Karapandža ispred kuće svoje porodice Branko Karapandža ispred kuće svoje porodiceBRUBANJ - Prije godinu dana iz Brubnja, brdskog sela južno od Gline, zauvijek je otišao i posljednji stanovnik. Nekad poveliko selo, danas izgleda avetinjski, prepušteno zvijerima i razbojnicima koji sustavno pljačkaju i odnose sve što se odnijeti dade. Lopovi su toliko drski da pljačkaju usred bijela dana ono malo što nije pokradeno u ratu. Nestaju tako krovovi, željezni plugovi, građa autohtonih banijskih kuća, iznose se prozorska okna, žice, posuđe i sve što iole vrijedi. Pljačka šume posebna je priča. Bez ikakve kontrole i nadzora sjeku se stabla, a da nitko ne pita čija je šuma. Prema svemu sudeći, Brubanj je otišao na bubanj.

Nije jednostavno pronaći nekoga tko je ovdje živio jer su se mještani raštrkali po svijetu i kako je selo potpuno pusto, nemate se kod koga ni raspitati o njegovom historiji. Nakon upornog propitivanja u okolnim selima, gdje se još mogu pronaći rijetki vremešni stanovnici, saznali smo za novinara Branka Karapandžu iz Zagreba, koji je djetinjstvo proveo upravo ovdje. Kolega Branko odmah je potegnuo iz Zagreba kako bi nas proveo zaraslim stazama i bogazama Brubnja, gdje je nekada davno čuvao krave, krao tuđe trešnje, s djedom pekao rakiju i razroračenih očiju slušao priče o hajducima i junacima.

- Kad god dođem u Brubanj, obuzmu me nostalgija i tuga. Ovdje sam proveo djetinjstvo i mogu reći, najsretnije dane, s pokojnom babom Stojom i djedom Nikolom, kojega i danas negdje u svijetu često spominju oni koji su ga poznavali. Imao je više kumova od Milana Bandića, što krsnih, što vjenčanih. Bio je pravi bekrija. Znao je zanoćiti, a da nitko nije znao gdje, ali je baba Stoja uvijek strpljivo čekala. Evo, još stoji kuća u kojoj je rođena moja pokojna majka Vasilija, ali sve mi se čini da se naginje sve više i da neće izdržati još par snjegova. Sve moje nade da će se u Brubanj ipak netko vratiti i živjeti nestale su prošle godine, kada je Milan Karapandža, posljednji vuk samotnjak ovog sela, otišao zauvijek. Ne bi on još otišao da ga nisu bili napali razbojnici, opljačkali ga i istukli. Poslije toga, samo se ugasio - objašnjava Branko Karapandža.

Ne razlikuje se Brubanj od većine banijskih sela u koje su se ljudi, nakon rata, vratili, ostali i opstali. Razlog zbog kojeg su povratnici napustili Brubanj leži u činjenici da, od rata naovamo, u ovo selo nije vraćena struja. Ima danas na Baniji dosta kuća bez struje, pa i čitavih zaselaka, ali Brubanj je jedinstven jer više od dvadeset godina struje nema u cijelom selu. Oni koji su se vratili, bez struje nisu dugo izdržali i sve su ostavili. Branko Karapandža siguran je da bi sve bilo drugačije u suprotnom slučaju.

- Mislim da je lokalna vlast strašno mnogo pogriješila kad je odlučila da u Brubanj ne vrati struju. A u ovom selu, još davne 1971. godine nije bilo kuće bez struje. Danas kao da je netko namjerno želio da ovaj kraj opusti. Znam da su mještani u više navrata odlazili u Glinu, kucali na vrata Elektre i gradske uprave, ali na njihove molbe nitko nije reagirao. Pretpostavljam da je negdje ‘gore’ donijeta odluka da se Brubanj jednostavno otpiše, kao što u nekakvom uredu otpisujete stari dotrajali ormar. Nažalost, gotovo sam siguran da će ovi lijepi prostori jednoga dana biti jedno veliko lovište. Kao da sve ide prema tome. Nestaju ljudi, množe se veprovi i druga zvjerad - razmišlja Karapandža.

No u Brubnju nije uvijek bilo tako. Vrijedni mještani obrađivali su zemlju, držali stoku, neki su radili u Glini pa i dalje, u Petrinji i Sisku, a djeca su se školovala. Bilo je kuća koje su imale i po 200 svinja koje su se hranile u okolnim nepreglednim šumama, a posebno je zanimljivo da su na južnim obroncima sela bili zasađeni veliki vinogradi, što je za Baniju prilična rijetkost. U napušteno selo Karapandža je poveo još jednog nekadašnjeg mještana, Stevana Ostojića, koji danas živi u Glini.

Srce mi se para kad vidim ove opustošene kuće - Stevan Ostojić Srce mi se para kad vidim ove opustošene kuće - Stevan Ostojić- Rođen sam u Brubnju, ali već dugo vremena ovdje nije za živjeti. Kad je naletjela Oluja, majka Sofija i otac Lazo nisu htjeli napustiti kuću, pa sam ostao i ja. Nažalost, otac i majka umrli su godinu dana kasnije. Što da vam kažem o Brubnju? Evo hodam ovim puteljcima i sve mi se vraća u misli. Kraj svake kuće kraj koje prođemo, meni se ukažu likovi domaćina i njegovih ukućana. Sve sam ih poznavao i s njima živio. Nikad više onakve ljepote i onakvih ljudi. Srce mi se para kad vidim ove opustošene kuće, nekad pune života, dječje cike i mukanja krava - s tugom se prisjeća Stevan. Dolazimo do Stevanove kuće. Zdanje malo nahereno, tu i tamo razvaljeno, a drača i šikara na sve strane. Ispred kuće kruška.

- E, vidite, za ovu krušku, kad sam bio dijete, govorili su da ima sto godina. To je sorta makarija. Babe su je kuvale i pekle. Znale su je i naribati pa ispeći pitu. Čini se da je u Brubnju ostala samo ova makarija - govori Stevan.

TU JE UBIJEN VASILJ GAĆEŠA

Brubanj je u Drugom svjetskom ratu dao mnogo boraca u partizanski pokret. U veliku kuću Damjana Janusa, koja i dana stoji usred Brubnja, 25. travnja 1942. godine po velikom nevremenu i sniježnoj vijavici sklonila se grupa partizana. Isti dan iz Žirovca uputila se grupa ustaša kraćim putem kroz šumu i naletjela na partizane koji su sušili odjeću. U kratkom puškaranju, poginuo je znameniti komandant banijskog partizanskog odreda, Vasilj Gaćeša. Narodni heroj Ivan Šibl i Milan Krnjajić, koji su bili u sobičku na katu, skočili su kroz prozor i spasili glave.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or