U Gavriloviću sam jedva ostvario mirovinu od 1200 kuna – Dušan Drekić U Gavriloviću sam jedva ostvario mirovinu od 1200 kuna – Dušan DrekićMALI GRADAC - Kada bi, kojim slučajem, Dušan Drekić, u potoku Obručina, koji teče odmah ispod kuće u kojoj živi, uhvatio zlatnu ribicu, bez razmišljanja bi ispalio svoje tri životne želje. Prvo, da mu netko popravi mostić preko potoka. Drugo, da nekim čudom dobije frižider, i treće da nabavi makar polovnu motornu pilu. To su tri želje o kojima veće godinama sanja, i sve se nada da će barem jedna od njih biti ostvarena. Ima on još jednu skrivenu želju, četvrtu, koju nerado spominje. Kada bi bilo moguće da se život odvrti nazad, kada se, nakon Oluje skrasio u Čačku, Dušan bi poželio da se nikada ne vrati u Mali Gradac, da ostane tamo, u tuđoj zemlji, jer je svoj povratak gorko požalio. Odmah po povratku zaredale su nedaće, zdravlje mu se narušilo, a samoća i strah uvukli su se u kosti i srce.

Vremešni i boležljivi starac živi na osami, u zadnjoj kući zadnjeg sokaka u Malom Gradcu, bori se za opstanak, ali snage i nade sve je manje. Kuća u kojoj živi ima struju, ali ona Dušanu služi samo za rasvjetu, jer kućanskih aparata nema. Baš zato, hladnjak bi mu itekako dobro došao, jer ljeti ne može sačuvati hranu i svaki dan ponovo mora smišljati što i kako pripremati za jelo. Za vrućina pokvari mu se i mlijeko, meso pogotovo. Ne može spremiti nikakve zalihe, pa tako ima samo po 100 grama salame i komadić sira, koje mora pojesti čim dođe iz trgovine. Zimi su problem drva za ogrjev. Na sve strane oko njega danonoćno se sijeku šume, što legalno, što ilegalno. Odvlače se trupci nitko ne zna kamo, a šuma je puna ogranaka koje sjekači za sobom ne čiste i ostavljaju. Odlazi Dušan na mjesta gdje je šuma okljaštrena, ali muku muči bez motorne pile. Danima sjekirom siječe ogranke i odnosi ih kući, isto onako kako su radili njegovi čukundjedovi prije dva-tri stoljeća. Da bi se došlo do njegove kuće, treba preći mostić, sagrađen kad je on još bio dijete. Svaki prelazak preko ovog dotrajalog prijelaza itekako je opasan.

- Nije samo problem što mogu pasti u potok, neću se ja u plićaku utopiti, već ću se nekako iskobeljati. Problem je što sam lošeg zdravlja. Ako mi zatreba hitna pomoć, zbog nakrivljenog mostića i nesigurnog prijelaza od brvana ispod kuće u kojoj živim, auto do mojih vrata ne može. Eto, toga me strah - objašnjava Dušan.

Dušan Drekić uz svoju kuću u Malom Gradcu Dušan Drekić uz svoju kuću u Malom GradcuRodno selo Mali Gradac, Dušan je napustio još kao dvadesetogodišnjak. Iz siromašne obitelji krenuo je u Petrinju i zaposlio se u Gavriloviću. Vremenom je, 1989. godine dobio i stančić od firme, oženio se, no ubrzo i rastao. Kada je počeo rat, ostao je u tvornici i cijelo vrijeme ispunjavao nametnutu radnu obavezu. U Oluji se pridružuje dugačkoj koloni prognanih i nakon brojnih peripetija završava u Čačku. Sedam godina potucao se od nemila do nedraga, sve dok se nije odlučio na povratak. Vratio se u rodnu kuću iz koje je otišao kao mladić. No tamo je čeljadi bilo previše: roditelji i brat Janko s obitelji. Odlučio je živjeti sam i ušao u napuštenu kuću u dogovoru s vlasnikom, daljnjim rođakom. Od tada Dušan živi sam, a jedino društvo mu pravi vjerni pas Lazar.

- Čim sam se vratio, krenuo sam ostvariti svoja prava, ali to baš i nije bilo onako kako su govorili i pisali u novinama. U Gavriloviću sam jedva ostvario mirovinu od 1200 kuna i tada sam osjetio da sam na neki način diskriminiran zato što sam srpske nacionalnosti. Moji kolege sa istim brojem godina staža i života kao ja, uspjeli su ostvariti mnogo veću mirovinu. Poznajem radnika koji ima manje staža od mene, a mirovinu od 1800 kuna. Meni bi tih 600 kuna mnogo značilo i život bi mi odmah bio drugačiji, sigurniji i bolji. Da stvar bude gora, tu mirovinu sam ostvario tek prije dvije godine, a kako sam do tada živio u ovoj pustoši, bolestan i bez novca, bolje da vam ne pričam. Isto tako, loše sam prošao kad sam htio vratiti svoj stan koji sam dobio od firme. Odmah su mi rekli da nemam nikakve šanse, pa sam odustao od svega i vratio se u Mali Gradac gdje sada živim sam u tuđoj kući - jada je Dušan Drekić.

Dotrajao drveni mostić na putu do Dušanove kuće Dotrajao drveni mostić na putu do Dušanove kućeU njegovu zaseoku bilo je nekad dvadesetak kuća i gotovo stotinjak ljudi. Danas, svega nekoliko zaboravljenih staraca i starica koji jedva opstaju, okruženi divljim svinjama, lisicama, neimaštinom i strahom.

- Mene ovdje da ozbiljno zaboli, ne može me spasiti ni Stipe Božić! Vozilo mojoj kući ne može prići, pa sam u vječitom strahu. Kako nemam novaca, ne mogu platiti da zakrpam ovo malo zdravlja što mi je ostalo. Imam čir na želucu, kroničnu upalu pluća, teško dišem, a slama me i reuma. Prije mjesec dana uputili su me na ultrazvuk u Sisak, ali nisam otišao jer nisam imao novaca za prijevoz. Za odlazak i povratak trebam najmanje 200 kuna, a toliko nemam. Tako da nisam ni pregledan. Što će biti, ne znam. Bit će nekako, uvijek je bilo… - rezigniran je Dušan.

NAPISATI ZAHTJEV ZA OBNOVU MOSTA

Dušanu Drekiću ne možemo darivati hladnjak i motornu pilu, ali možemo u Gradu Glini pitati da mu naprave most preko Obručine kako bi sigurno mogao doći do kuće i kako bi njegovoj kući moglo prići vozilo. Nakon ovih riječi Danijela Krapčiček, referentica Upravnog Odjela za gospodarske djelatnosti grada Gline, bila je jasna, da jasnija ne može biti: ‘Obratite se gradonačelniku’.

Nešto ‘mekši’ bio je Mijo Davidović, komunalni redar, koji je savjetovao da Dušan i svi ostali koji ne mogu do svojih kuća zbog dotrajalog mosta, napišu i potpišu zahtjev za gradnju novoga, a on će se, koliko bude mogao, založiti da se problem riješi.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or