Obitelj Borić - Mario, Brankica i Monika Obitelj Borić - Mario, Brankica i MonikaBALTIĆ BRDO - Ploveći na velikim tankerima najvećih brodarskih kompanija, Splićanin Mario Borić obišao je gotovo svaki kutak svijeta, posjetio i susreo najrazličitije gradove, ljude, njihove običaje i kulture. Nekoliko puta oplovio je Zemlju, ali je na kraju bacio sidro usred Banije, na Baltić Brdu, živopisnom zaseoku sela Balinac, kraj Gline.

Srednju i višu Pomorsku školu Borić je završio u Splitu. Diplomirao je u lipnju 1991. godine, a već mjesec dana kasnije ukrcao se kao asistent stroja na brod Promina u vlasništvu ondašnje Slobodne plovidbe Šibenik. Godinu dana je plovio po svim svjetskim morima, a kada se 1992. godine iskrcao u Splitu, rat u Hrvatskoj bjesnio je na sve strane. Položio je ispit za pomorskog strojara, ponovo se ukrcao na brod iste kompanije i plovio sve do 1995. godine kada se preko Agencije Globtik, prvi put zaposlio na brodu u stranom vlasništvu. Na različitim tankerima i kruzerima plovio je više od 20 godina i 2008. godine postao upravitelj stroja, drugi čovjek iza ‘barbe’. Krstario je plavim prostranstvima sve do prije nekoliko mjeseci, točnije do rujna 2016. godine.

- Kako sam u pauzama između ukrcaja, često putovao automobilom ili vlakom iz Splita u Zagreb gdje sam kupio stan, dopali su mi se krajevi kroz koje sam prolazio, osobito Lika. Prije, šest-sedam godina počeo sam ozbiljno razmišljati da možda u tim šumskim predjelima kupim teren za vikendicu ili možda već gotovu kućicu. Počeo sam pomno tražiti oglase po internetu, raspitivati se na sve strane i napokon sam pronašao ono o čemu sam sanjao. No, to nije bilo u Lici već na Baniji o kojoj tada nisam znao gotovo ništa. Javio sam se 2009. godine na jedan oglas i odmah se zaletio autom na Baltić Brdo da pogledam imanje koje se nudilo na prodaju. Čim sam došao na to brdašce, zastao mi je dah od ljepote. Iako je kuća bila prilično devastirana, priroda je bila očaravajuća i nisam se mnogo dvoumio. Prodaja i kupnja postale su samo formalnost koje su brzo obavljene - prisjeća se Mario.

Nastavio je ploviti po oceanima, ali bi između dva ukrcaja dolazio u kuću na Baltić Brdu, popravljao ju i renovirao, ograđivao i sređivao. U prvo vrijeme nije mogao ni prespavati u kući jer je bila prilično oronula, no dolazito bi iz Zagreba u ranu zoru, radio cijeli dan i kasno navečer ponovo se vraćao u Zagreb. Pet punih godina Mario je svaki slobodan trenutak koristio za odlazak na Baniju. Kuća i imanje postajali su sve ljepši i udobniji, a kako je vrijeme prolazilo, čarobno brdašce sve više je obuzimalo srce našeg moreplovca.

U srce mu se uvukla i Brankica, djevojka koju je upoznao u Zagrebu i nakon što su se oženili, za destinaciju bračnog putovanja nije bilo dvojbe - ravno na Baltić Brdo. Plan je bio ostati dan-dva, no dogodilo se ono što ni u snu nisu mogli zamisliti. Odmah su ostali desetak dana, iako nisu bili pripremljeni za duži boravak.

- Nisu u pravu oni koji kažu da se čovjek ne može dvaput iskreno zaljubiti. Evo, ja sam se zaljubila u mog Marija, a odmah po prvom dolasku u Baniju zaljubila sam se u našu kuću i Baltić Brdo - kaže Brankica.

Prve ovce i janjad u štali Prve ovce i janjad u štali- Bila je zima, grijanje je bilo slabo, mokra drva i loša peć. Prve zajedničke noći na Baniji smo se smrznuli. Ujutro, kada smo ustali i otvorili vrata, prvi gost je bio susjedov pas Medo. Sagnula sam se i pomazila pridošlicu, a on je zamahao repom kao da nam izražava dobrodošlicu i ja sam u sebi rekla: to je život koji želim. Nije bilo ni trunke kolebanja. Znala sam da neće biti lako, ali čovjek može učiniti čudo ako to doista želi. Ovo zdanje u kojem živimo nije više kuća. To je dom, a to je velika razlika. I da na kraju baš sve bude blagoslovljeno, prije tri mjeseca rodila nam se kćerkica Monika, trenutno najmlađa stanovnica Baltić Brda, Gline, okolnih sela pa možda i cijele Banije. Znam sigurno da je to dobar znak - razmišlja Brankica Borić, žena koja je u kratkom vremenu naučila voziti traktor, kupiti prikolicu za stajski đubar i brinuti o ovcama i janjcima.

Rođenje male Monike bio je prvorazredan događaj za Balinac i njegov zaselak Baltić Brdo. Danima su dolazili susjedi u babinje, donosili darove, ne skrivajući zadovoljstvo što je baš u njihovu selu rođeno dijete. Mario razmišlja da možda još jednom nakratko zaplovi kako bi povratio mali dio novca koji je uložio u imanje, no još u to nije siguran. Ima planove koji su toliko jednostavni da moraju biti ostvareni. Radit će na svom imanju zajedno s Brankicom, ostvariti svojim rukama skroman život svojoj obitelji, daleko od gradske vreve, daleko od huka moćnih brodskih strojeva, još dalje od kojekakvih salmonela i pesticida, a najdalje od iscrpljujuće trke za zgrtanjem novca i bogatstva.

- Da mi je netko prije desetak godina rekao da ću živjeti na nekakvom brdu na Baniji, rekao bih mu da je prolupao. Vrlo sam nesretan što je ovaj predivan kraj nakon rata toliko opustošen, rekao bih i zaboravljen. O Baniji se malo zna, a čini mi se da država baš ne ulaže u nju kako bi je spasila od propadanja. Iz ovog kraja mediji izvještavaju samo o negativnim događajima - Sisačkoj željezari, rafineriji nafte, nesrećama na minskim poljima i sličnom. Nigdje ne piše o ljepoti, mogućnostima razvoja poljoprivrede i stočarstva koji su po meni ovdje najpovoljniji u Evropi. Moj plan je jednostavan. Bavit ću se uzgojem ovaca. Već ih imamo desetak i sve to polako proučavamo. Nešto se raspitam kod ljudi, nešto nađem u knjigama i na internetu. Znam da ću uspjeti - siguran je nekadašnji upravitelj stroja, danas upravitelj malog banijskog imanja, Mario Borić.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or