Kuzman Milić Kuzman MilićVELIKI GRADAC - Svi koji tek upoznaju, ili su samo čuli za Kuzmana Milića iz Velikog Gradca kraj Gline, koji je u posljednjem ratu bio hrvatski vojnik srpske nacionalnosti, pomisle kako je u tim dramatičnim danima, njegova odluka bila vrlo teška. Kuzman Milić, obični i jednostavni Banijac, postao je pripadnik Hrvatske vojske, jer, kako sam kaže: ‘Hrvatska je moja domovina, druge nemam, tu su rođeni moji pradjedovi, u Velikom Gradcu još stoji nakrivljena roditeljska kuća, tu je moje djetinjstvo, uspomene, prve školske ljubavi, krađe komšijskih trešanja. Ne znam zašto se mnogi čude, dive ili negativno razmišljaju o mojoj tadašnjoj odluci?’

Još 1978. godine, Kuzman je, nakon osmogodišnjeg školovanja napustio rodno ognjište i otišao u Sisak, zaposlio se u Željezari, oženio se i neposredno pred rat, 1990. godine dobio sina Aleksandra. U Željezari se odlično snašao, radio je s puno volje i dobro zarađivao. Nije bilo to nekakvo izobilje, ali bilo je dovoljno za pristojan život, bez nesigurnosti i straha za budućnost. Kad je Aleksandar navršio četiri mjeseca, počelo je nekakvo komešanje, zveckanje oružjem. Govori političara su izazivali jezu, uvlačili se u mozgove i srca običnih ljudi koji još ništa nisu shvaćali.

- Svuda oko nas osjećala se nekakva nekakva napetost, ali u sisačkom gigantu, mi radnici, bili smo još uvijek zajedno i jednako razmišljali. Bilo nas je Hrvata, Srba i Muslimana. Živjeli smo drugarski i imali iste poglede na zbivanja koja su postajala sve ružnija i opasnija. A onda je počeo ratni kaos koji je mnoge povukao u nepovrat. Imao sam priliku s obitelji otići u treće zemlje. Stvar se mogla brzo i jednostavno srediti. Ali slike moga sela, moga sina, mojih prijatelja svih nacionalnosti, počele su se nizati jedna za drugom. Sve jedna drugu stiže i poput nekog filma obnavljaju se i urezuju u srce, više nego u glavu. Kad sam odlučio otići u Hrvatsku vojsku, prigovore sam doživio od nekoliko svojih sunarodnjaka, koji danas, nakon više od 20 godina, kažu da sam pametno i dobro postupio. Ali ja se dobro sjećam, tada su mi zamjerali. Sve do 1993. godine nekako sam izdržao u Željezari ispunjavajući radnu obavezu, no s vremenom sam vidio da je vrag odnio šalu. Trebalo se opredijeliti i staviti karte na stol, pa što bude. Jednostavno jednoga jutra nisam otišao na posao, pronašao sam vezu za Hrvatsku vojsku i prijavio se. Zapovjednik Ivo Žinić, u čiju jedinicu sam pripao, čim je čuo koje sam nacionalnosti, okupio je sve vojnike i rekao im da ima da me poštuju i cijene, te da se prema meni ponašaju kao prema svom rođenom bratu. Posebno je upozorio vojnike da slučajno nekome ne bi palo napamet da me vrijeđa po nacionalnoj liniji. Bilo je u početku nekih koji su me znali pogledati poprijeko. No čim su me bolje upoznali, napetost i nepovjerenje je zauvijek iščezlo - objašnjava Kuzman Milić.

O svom ratnom putu Milić nerado govori. Drži se one stare da bi to trebala biti vojna tajna za javnost, a onaj tko to treba znati ima sve zapisano, crno na bijelom, i to je po Kuzmanu dovoljno. Kako god se u ratno vrijeme borio protiv nekih svojih sunarodnjaka, tako je, odmah po završetku rata započeo još veću bitku za te iste ljude. Zdušno im je pomagao, objašnjavao da nema potrebe da bježe i skrivaju se po šumama, i u ratu stečena poznanstva iskoristio da se Srbima, koji su ostali iza Oluje, što više pomogne. Danas ovaj branitelj živi u Petrinji, u iznajmljenoj kući i nije baš zadovoljan.

- Nisam se ja borio za nekakve privilegije, kuće, mirovine ili povlastice, ali sam ipak malo, nakon svega, razočaran. Kao bivši branitelj tražio sam nekakav smještaj, ali ništa nisam ostvario. Gdje god sam se obratio za pomoć, naišao sam na zatvorena vrata. Neću da kažem da je to zbog moje nacionalne pripadnosti i još uvijek u to ne vjerujem, ali ne ide baš kako bi trebalo. Želio bih nekakav svoj siguran kutak. Danas je moj ratni zapovjednik, Ivo Žinić, sisačko-moslavački župan. Sve ove godine nisam mu se javio, bilo mi je nekako neugodno jer znam da ima posla i obaveza preko glave. Sve sam mislio; nekako ću uspjeti ostvariti stambeno pravo i bez njega. U zadnje vrijeme počeo sam razmišljati da ga ipak posjetim i zamolim za pomoć. Svake godine mi branitelji plovimo Kupom, za Dan Oluje, od Pokupskog do Siska u čast 102. Zagrebačke brigade. Na tim susretima uvijek porazgovaram s Žinićem, upitamo jedan drugoga za zdravlje, popijemo po jednu i to je to. Ove godine pitat ću ga da mi pomogne riješiti stambeni problem – planira Kuzman.

Joso Kraljević iz Komareva Gornjeg vrlo dobro poznaje Kuzmana Milića.

- Zajedno smo bili u ratu. O njemu mogu reći da je vrlo čvrst i karakteran čovjek. Ima svoje ‘ja’ i korektno je odrađivao zadatke koji su mu bili postavljeni. To što je Srbin, nikome, bar koliko se ja sjećam, nije smetalo. Da li je bilo nekoga kome je smetala njegova nacionalnost, ne znam, jer to nitko nije pokazivao. Iskreno mislim da je bio izvrsno prihvaćen. Uostalom, pitajte njega - kaže Milićev suborac Kraljević.
Predsjednik sisačke Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata, Dubravko Habulin, čiji je Kuzman član, kaže da je on aktivan u radu Udruge i uvijek se angažira prilikom susreta i druženja. Kaže da nikada neće zaboraviti kada ga je, prve godine, Kuzman pitao da li zna koje je nacionalnosti.

- Pitao sam ga: kakve to ima veze? To je naš prvi i posljednji razgovor o nacionalnoj pripadnosti - kaže Habulin.

Danas Kuzman Milić prima mjesečno ukupno 2.400 kuna, što podrazumijeva mirovinu i naknadu za sudjelovanje u Domovinskom ratu. Da bi pojačao kućni budžet, bavi se piljenjem ogrjevnog drveta u Petrinjskom kraju.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or