Zar je ovo naša pitoma Banija? – Milka Škiljo i Dragica Lalić Zar je ovo naša pitoma Banija? – Milka Škiljo i Dragica LalićKOZAPEROVICA - Posljedice brutalnog napada na povratnika Milana Radića iz Kozaperovice kraj Gline mnogo su veće nego što bi se u prvi mah moglo i pomisliti. Strah stanovnika ovog dijela Banije, nakon ovog posljednjeg razbojstva, u dobroj mjeri je pojačan. Više nego do sada osjećaju se nesigurnima i nezaštićenima, posebno oni u udaljenim i zabačenim selima. Bez signala za mobitele, bez nasutih puteva, bez mogućnosti bilo kakve komunikacije osim dimnih signala, doslovno su na pladnju razbojnicima, pogotovo ako je riječ o vremešnim, bolešljivim starcima i staricama koji žive potpuno sami.

Oduvijek su ljudi govorili kako se dobre vijesti pročuju brzo, ali one loše, još brže. Tako se i priča o nesretnom Milanu Radiću, koji je usred bijela dana prebijen i opljačkan, brzo proširila. Čuli su je i oni rijetki koji su sve više razmišljali o povratku na rodna ognjišta. Ovaj događaj u Kozaperovici stavio je njihov povratak na kušnju, nagnao ih na razmišljanje i ponovno preispitivanje odluke o konačnom povratku.

Dragica Lalić s porodicom živi i radi u jednom gradiću na Floridi u SAD-u i svakih nekoliko godina posjećuje majku Milku Škiljo u Kozaperovici. Tih petnaestak dana, majka i kći razgovaraju do mile volje, pretresaju sve događaje od posljednjeg susreta do najmanjih detalja i uživaju u druženju. Dragica je, sve do sada, često razmišljala kako će se jednog dana s mužem vratiti u rodno selo i nadoknaditi sve ono što je dugim izbivanjem izgubila. Sva ta razmišljanja i planovi koji kod Dragice traju već desetljećima, čini se da su zauvijek nestali u jednom jedinom trenutku, prije nekoliko dana.

Milan Radić kojega su razbojnici prebili, opljačkali i oduzeli mu mobitel, nekako se, neposredno nakon razbojstva, uspio dovući upravo do kuće u kojoj živi Milka Škiljo kojoj je u posjetu iz Amerike došla kćerka Dragica. Odatle su nazvale policiju.

- Ne mogu vam reći koliko sam bila šokirana, zatečena i uznemirena. Pa zar je to moguće, da usred bijela dana ovako prebiju i opljačkaju čovjeka ni krivog ni dužnog? Kad sam ga vidjela onako krvavog lica i uplašenog, nisam mogla doći k sebi. Majka se brzo pribrala i pozvala policiju, a ja sam potpuno zanijemila. Da li je ovo mjesto gdje se mislim vratiti i o kojemu pričam svojoj djeci kao o najljepšem pod kapom nebeskom? Kako se vratiti kad ovdje pljačkaju nezaštićene ljude? To što je policija odmah došla, što će vjerovatno otkriti počinitelje i privesti ih pravdi, meni ništa ne znači. Odlazim nazad na Floridu, zabrinuta za svoju majku. Do sada sam brinula za njeno zdravlje, a od sada moram brinuti i za njenu sigurnost. Znam da više neću mirno spavati. A što se tiče mojih razmišljanja o povratku, splasnula su kao mjehur od sapunice onoga trenutka kad je nesretni Milan ušao u našu kuću i ispričao što se dogodilo. Kasnije sam saznala da tih razbojstava ima ovdje počesto, na sve strane. U što se to pretvorila moja lijepa Banija? - pita se Dragica Lalić.

Ipak, stanovnici ovog dijela Banije razmišljaju na drugačiji način od Dragice Lalić. Iako su u vječitom strahu od lopova i provalnika, ne bi otišli iz svojih domova ni za svo blago svijeta. Njihove naherene kućice, bašte, voćnjaci i livade, još od djetinjstva čvrsto su ih vezale za ovaj kraj. U zabačenom zaseoku Malog Obljaja, tik uz granicu s BiH, već trideset godina sam, samcat živi Mirko Vujaklija, starina koja uskoro navršava devedesetu.

- Ponekad noću čujem glasove razbojnika koji kraj moje kuće prolaze prema selu. Pritajim se i čekam sakriven, sve dok se ne vrate. Ujutro, znam, čim odem u selo, zateći će me vijest o nekakvoj manjoj ili većoj pljački. Siguran sam da će jednoga dana skrenuti i kod mene. Nemaju što odnijeti, jer ovo malo sirotinje nikome ne treba, a novaca nemam. Ne bojim se, neka bude što biti mora, ali ja odavde ne idem. Kakvo je takvo je, moje je, a to se lako ne ostavlja - kaže Mirko Vujaklija.

Prošle godine u jesen, Milan Dukić iz Malog Obljaja otišao je jedne večeri kod susjeda i zadržao se dva sata. Vrativši se kući, imao je što vidjeti. Ulazna vrata razbijena, u kući sve ispreturano, a nakon ‘inventure’ utvrdio je da mu nedostaju mobitel, 1.600 kuna i dvije kutije cigareta.

Brine me sigurnost bolesne kćeri - Stana MiloševićBrine me sigurnost bolesne kćeri - Stana Milošević- Bilo je tu još kojekakvih, nešto vrijednijih stvarčica, ali su se razbojnici vjerovatno žurili, pa su bili zadovoljni s onim što su odnijeli. Često se ovdje pojavljuju lopovi i okradaju nas. Najgore je bilo zimus kad su više ljudi pokrali, a jednu staricu isprebijali. Digla se tada velika halabuka, lopovi su pronađeni i kažnjeni. Od tada baš i nema nekakvih provala i pljački, a dokad će zatišje trajati, teško je reći. Poslije svakog razbojništva, u selu razgovaramo o tome. O svemu pričamo, samo ne o odlasku odavde. Ovdje su naši đedovi podigli kuće, ovdje smo živjeli kao djeca, danas ovdje živimo kao odrasli i već postariji ljudi. Pa ne mogu nas, tamo nekakvi balavi fićfirići i siledžije, otjerati s naših ognjišta - objašnjava Milan Dukić.

Stana Milošević (85) iz Velikog Obljaja živi s bolesnom kćerkom, u vječitom strahu da ih ne bi posjetili razbojnici.

- Nije me briga za mene niti za bilo što što bi razbojnici mogli ukrasti. Brine me sigurnost moje kćerke, koja je meni, a i ja njoj, sve na svijetu. Čujem ponekad noću glasove oko moje kuće, ali sve mi se čini da govore nekakvim drugim jezikom. Ja se u mraku pritajim i čekam da odu. Tako je bilo nekoliko puta, još me nisu pronašli. Što će dalje biti, ne znam, ali iz ovog drvenog kućerka moja kćer i ja nemamo kud, pa šta bude. A i da imamo kuda otići, nisam sigurna da bih otišla, usprkos svakodnevnom strahu. Kako bilo da bilo, moja kućica, moja slobodica - objašnjava vremešna Stana Milošević.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!