Ljetnim dolascima udahne se život u beživotna sela ispunjena svakodnevnim umiranjem u kojima jedino rastu groblјa kao posljednji tragovi i čuvari nekog bivšeg života
Kuća na Baniji Kuća na BanijiLjeto srpskim povratničkim selima, poslije duge zime, noći bez kraja u samoći i čekanja umiranja, hladnih ljudskih odnosa, rijetkih susreta i još rjeđih razgovora, ne znači samo buđenje toplo vrijeme, duže dane ispunjenih radom, školski raspust, nego mnogo, mnogo više. Znači život, ponovno rađanje, susret sa najmilijima kojih se vidi od lјeta do ljeta. Ljetnim dolascima udahne se život u beživotna sela ispunjena svakodnevnim umiranjem u kojima jedino rastu groblјa kao posljednji tragovi i čuvari nekog bivšeg života. U tim beživotnim prostorima, samo bujna vegetacija svojom podivljalom snagom govori o nemilosrdnom protoku vremena po selima čija je sudbina zapečaćena već duže od dvije decenije.

Tipični primjeri pustih, mrtvih sela, bez dječjeg plača, bez đaka i škole... bez puta i namjernika, gdje su oblaci jedini prolaznici, nalaze se u neposrednoj blizini ličke prestolnice Gospića. Opustjela sela Divoselo, Ornice, Čitluk, Počitelј, sela su koja bi ostala poznata samo njihovim seljanima, da se nije dogodila akcija Hrvatske vojske "Medački džep" kada je za njih doznala šira javnost preko knjiga o uspješnim vojnim strategijama i sudskim spisima o svirepim ratnim zločinima. U tim selima, počišćenim od bilo kakvih ljudskih tragova, ne naziru se više ni kuće, ni dimnjaci, ni plotovi...

Profesor Mile Rajčević svoje rodno Divoselo i Gospić, gdje je radio kao direktor srednjoškolskog centra, napustio je točno 19. septembra 1991. i više nikada nije kročio na ličko tlo. Od te '91. sebe traži na beogradskoj adresi, ali kako kaže, još se nije našao.

„I danas kada mi zazvoni telefon u stanu, ili me neko na ulici upita, odaklen sam, ja ću, bez razmišljanja reći, Mile Rajčević, iz Divosela. A 26 godina živim u Beogradu", kaže osamdesetogodišnji Mile koji se svakodnevno hrani nostalgijom i pogledom u mislima uprtima prema Velebitu i Visočici.

„Većina naših sela su čekaonice smrti, ali Divoselo više nije ni to, tamo nitko ne živi, samo se statistički vode četiri čovjeka u Popisu stanovništva. U cijelom Divoselu ima samo 11 obnovljenih kuća", govori o svom rodnom selu pretvorenom u ruševine koje se naziru kroz podivlјalo raslinje i izrasle šume visokih stabala starih već četvrt vijeka.

Valove emocija i sjećanja Mili Rajčeviću vraća svaki odlazak rodbine i prijatelja u Liku, dok iščekuje njihov povratak u Beogradu sa vijestima da vijesti u mrtvom selu ustvari nema.

"Ljudi obiđu, vrate se sa tugom i sjetom. Kažu da se tamo više ni ptice ne čuju. Nema nikoga, nemaš koga sresti... Svi su putevi zarasli. To su sela u kojima više ni pošta ne stiže. Nema pisama. Čak ni računi ne stižu", govori o svom rodnom selu bez lјudi Rajčević.

Iako je kraj srušenih pravoslavnih crkvi i rušenih ognjišta preživio dva rata, mirnodopski povratak nije doživio, ali preživio je narod, negdje dalje, u tuđini.

Dom Divoselo Dom Divoselo„Ima nas dosta u Beogradu, i kad god se nađemo nama je tema uvijek ista - Divoselo i kako se nekada živjelo. Pričamo anegdote o našim ljudima: kako se petkom išlo na plac u Gospić, kako smo organizirali izložbe i promocije u našem Spomen-domu u Divoselu, kako smo prvu nedelju u Julu organizirali osmodnevna sportska takmičenja u okama i drugim sportskim disciplinama. Da, i danas imamo tu našu 'ličku olimpijadu' i u isto vrijeme kao nekada, samo ne, naravno, u našem Divoselu, nego kod Apatina. Druženja i povezanost nas Divoselјana, u novoj sredini su ostala. Hramovna slava sela bila je Mala Gospojina i mi se svake godine 21. 9. okupimo u Beogradu", priča o preseljenom životu i preseljenim zavičajnim navikama Mile Rajčević koji je svoj beogradski život posvetio istraživanju povijesti ličkih sela.

Svoja znanja i ljubav prema zavičaju prenio je i u svojoj poslјednjoj knjizi „Divoselo, Ornice i Čitluk u vremenu i trajanju" u kojoj iznosi povijest ova tri sela od naselјavanja do ugašenih ognjišta. No, bez obzira što im je selo uništeno i opustjelo, vrijeme od dugih 26 godina nije oslabilo veze Divoselјana koji su ostali jako povezani i odličan primjer drugima zavičajnim udruženjima. Svake godine sakuplјanjem priloga od 10 eura, Divoselјani iz Beograda složno pokreću akciju čišćenja seoskih grobova u svom selu.

„U Divoselu ima sedam grobalјa. Svaki zaseok imao je groblјe. Pokušavamo održavati naša groblјa svake godine, sve dok nas ima. Mi stariji smo i dalјe kao pupčanom vrpcom vezani za naš zavičaj. Zavičaj je samo jedan. Ja sam bio vezan za svako drvo, i za onu moju lipu pradjedovsku, i za moje porodično ognjište. Za izgublјeni zavičaj vezani su čak i moji sinovi koji su završili srednje škole u Gospiću, i tamo su im ostali prijatelјi, ali dok ovi mlađi, eh... oni su druga priča....", reći će Mile Rajčević.

„Veze blijede, život ide dalјe. Naša djeca i ove mlađe generacije, to su školovani lјudi, dosta ih je otišlo van, kako vrijeme prolazi, nostalgije je sve manje. Mlade generacije nemaju izgrađenu vezu sa svojim precima. Oni će samo reći, moj djed je rođen u nekom selu, u Lici, i njih ništa više od toga ne interesuje.... Potpuno su otuđeni, žive svojim modernim, brzim načinom života i naši običaji ih ne interesiraju, i ta pupčana vrpčica sa zavičajem i precima se prekida, oni nemaju tu emociu i naša zavičajna priča time biva završena za sva vremena. No, njima će biti lakše, oni su rođeni negdje gdje je mirnije, ne osjećaju i ne znaju mnogo toga, a to neznanje i taj osjećaj neće im Bogu hvala, predstavlјati teret kroz život", govori Rajčević o mladima u današnjem modernom vremenu kojeg između ostalog krase i pokidane porodične veze.

„Nekad sam, kao dijete, znao i tko mi je ujak, i tko mi je baba, stric, slušao priče od baba i djedova, a sada, ako unuk dođe iz Nјemačke na raspust, baba ga gleda, ništa ne razumije. Neki novi krugovi uspostavlјaju se i sele na društvene mreže, ali je živa riječ najjača", uspoređuje Rajčević vremena u čijem se procijepu gubi zavičajna nit.

Sve to veoma utječe i na ono što poslije svega ostaje, a što se gubi. Toliko puta, ne znajući što znači i koliko je blizu, kroz krajiška usta se bez razmišlјanja o pravom smislu tih riječi, izustila stara narodna izreka: Bolјe da umre selo, nego da umru običaji. Sela umiru, mnoga su već umrla. No što je sa običajima?

„Kod nas je selo umrlo, a nismo nastavili običaje. Mi se ovdje družimo i obnavljamo tradiciju, ali bez veza, slika, emocija i potreba koje ti običaji rađaju kod mlađih generacija, i daleko od izvora tog običaja, ti će naši običaji ubrzo postati samo materijal za istraživače i profesionalna kulturno-umjetnička društva. Naši običaji ostat će u knjigama, ali i knjige danas nitko ne čita", govori Rajčević o životu ličkih običaja sa beogradskim vazduhom, daleko od ličkog zraka.

A daleko od rodne Like, pri svakom susretu zemljaka rasutih širom svijeta, odmah progovori nostalgija i prošlost.

„Ima nas u Čileu, Americi, Australiji, Srbiji... Ima čak poneko u Hrvatskoj, u Rijeci. Iako je puno različitih lјudi i događaja ušlo u naše živote, ti naši susreti uvijek budu tužni, zagušeni od emocija i nevidlјivih slika. Od silnih emocija iz grla krene i pjesma „Oj oraje, oraje, ustaj mala, zora je", a ta naša zora iz pjesme je jako, jako daleko. Oj javore, javore. Pustimo i ojkana. Upale se kamere i sve se to snima za neke puste sate u tuđini kada čovjeka obuzme nostalgija", govori Mile o osjećajima koje ne gasi vrijeme niti lome dalјine.

„Nastojim prenijeti i na moje generacije da je zavičaj samo jedan. Volio bi da oni vole moj zavičaJ. Svako jutro i veče gledam moju Klisu, Debelu Glavicu, Visočicu obasjanu suncem. To je dio mene, dio moje mladosti, moj život. Bio bih najsretniji da sam tamo, da imam svoju kuću i da čujem onog kosa ili slavuja koji mi je nekada pjevao svako jutro...", govori Rajčević.

Dvor na Uni Za razliku od želјa i čežnji Divoselјana u Beogradu Mile Rajčevića, Božo Trivanović iz Javornika kraj Dvora, svako jutro i svako veče upija zvuke zavičaja. Vratio se 2005. godine, sedam godina poslije povratka svojih roditelјa sa kojima se zajedno 2010. godine počeo baviti stočarstvom i danas su vlasnici ukupno 60 goveda. U borbi za kruh u zavičaju Boži se pridružio i sin. Tri generacije u zavičaju pokušavaju ići dalјe protiv svih gravitacionih društvenih i političkih sila koje njihov zavičaj vuku prema dolјe.

Uz polјoprivredu, Trivanović je zaposlen i kao direktor komunalnog poduzeća u Dvoru.

„Ovdje ne umiru samo lјudi. Ovdje umiru i sela. Velik je broj sela bez lјudi, i taj će broj sve više rasti. Čitav je niz pustih, posebno uz granicu sa Bosnom i Hercegovinom, tzv. Suvom međom. Zut, Kotarani, Čavlovica, Kobilјak, Ostojići", nabraja Božo Trivanović čitav lanac sela gdje osim životinja nema žive duše.

Među nabrojanim selima je i njegovo rodno selo Zut, gdje su njegovi roditelјi živjeli do 1995. Po nekom nepisanom banijskom običaju, u neka sretnija vremena, mlade familije su se otiskivale od roditelјa u novi život, ali ne previše daleko. Tako je i Božo, sa svojom porodicom, napravio kuću i skućio se u susjednom, pristupačnijem selu Javornik.

„Iako je osipanje počelo još 60-70-tih godina prošlog vijeka odlaskom u zapadne zemlјe, ali uvijek se na neki način vraćalo u zavičaj, gradilo se i radilo, o čemu i danas svjedoče zidane katnice po samim brdovitim i dislociranim selima. Postojao je krug života koji se nastavlјao, počinjao i planirao, bez obzira na sve.

„Te nekada, nove zidane katnice nikada neće biti uselјene, potpuno su zarasle, nestale, šuma ih je bukvalno progutala. Tjeskobno je kada čovjek prolazi kraj tih kuća. Prisjetiš se da je tu bilo života, a sada pustinja i praznina. Da nije bilo rata, ta sela, bez obzira što su udalјena i nepristupačna, ne bi doživjela takvu pustoš, u ovakvom obimu. Ono što su lјudi prije uzeli od prirode, tu zemlјu iskrčili i stvorili svoja imanja, priroda sada poslije '95. nemilosrdno vraća nazad sebi. Jednostavno se vidi da mnoga ta naša sela kao da nisu postojala, ta šuma ih je progutala, jednostavno su nestali", tvrdi ovaj svjedok propadanja svog zavičaja.

„Nije jednostavno to gledati i doživjeti takve situacije. Mi smo tu prisutni svaki dan i bukvalno nas se podsjeća kakav je to život na ovim prostorima. Svaki dan nam je to propadanje pred očima. Gledamo, osjećamo, doživlјavamo, a nemoćni smo. Oni koji su otišli, imaju nostalgiju, ali opet nisu suočeni sa tim svakodnevnim propadanjem. Kome je teže, teško je izmjeriti", reći će Božo Trivanović i priznaje da je posebno teško svjedočiti životu staraca koji su ostali sami na ognjištu, daleko od svoje djece.

„Kada dođete ispred tih kuća, a na vratima se pojavi ta bakica ili djedica, sami. Na njihovom licu se vidi ta težina samačkog života. To je nešto neopisivo. Pokušavamo da bar popravimo te puteve, da bar Hitna može doći do njih. Staračko stanovništvo je nemoćno da održava i svoja groblјa. Pomažemo koliko možemo i velika je borba da naša groblјa održavamo koliko god možemo da se i ona ne pretvore u šikaru. Do mnogih je grobalјa teško doći, lјudi je sve manje, priroda je sve jača od malobrojne grupe lјudi koja nešto može i hoće", navodi Trivanović sve lјudske bitke i bitke zajednice u krajevima koji odumiru.

„Ali najstrašniji je osjećaj kada odlazimo od staraca, a oni ostaju sami, prepušteni samo sebi i prirodi. Najveći problem tih lјudi je samoća, oni su jednostavno sami. Djeca su daleko. Pitanje kada i kako mogu doći", opisuje Trivanović slike stradanja lјudi i sela, bez budućnosti.

A budućnost bi bila, i jedino mogu biti mladi koji ni na ovom banijskom tlu nisu uhvatili svoje korijenje. Svi će reći, razlog je jednostavan, vrijeme je učinilo svoje. Od Oluje rađa se već druga generacija djece čiji su zavičaji negdje drugdje.

„Mladi su slabo uhvatili korijenje sa izgublјenim zavičajem iz kojeg su njihovi roditelјi kao djeca morali otići ne svojim izborom, već jednom istorijskom komponentom, koja nije odredila samo njihovu ličnu sudbinu, već sudbinu pustih sela, pa i cijelog jednog naroda. Dobar dio te djece još nikako nije bio u zavičaju svojih roditelјa i nikada neće osjetiti kakav je to bio život na ovim našim prostorima. Teško je mladima i maloj djeci objasniti što se dogodilo i skoro nemoguće predočiti kako su ta naša sela bila uređena, umivena, plodne njive, vruće oranice, da je sve vrvjelo od života, i da su ta zarasla polјa i šume nahranile, odškolovale i uputile u život generaciJe i generacije lјudi", navodi Trivanović i dodaje da su nažalost, mnogi od tih lјudi zaboravili odakle su krenuli i koja su im životna bogatstva pružila ta sada pusta sela.

„I dok mnogi od naših Krajišnika koji rade u Srbiji za dnevnicu, ne mogu doći u svoj zavičaj, pomoći roditelјima, pokositi oko kuće, obići grobove, postoje i oni koji su iz izbjegličke kolone za ovih 20 godina uspjeli, stekli kapital i financijski se osigurali, ali ne da su izgubili interes za djedovinu, nego su izgubili osjećaj povezanosti i brige za mjesta svojih početaka", tvrdi Trivanović.

Kao u Lici i na Baniji, slična je, ili ista situacija i u drugim povratničkim krajevima, na Kordunu, u zapadnoj Slavoniji i Dalmaciji. Pustoš i umiranje su kao vjerni pratioci sve većeg broja sela po plodnim Ravnim Kotarima gdje su se ugasli Vrana, Radošinovci i Jokići, sela čak nedaleko od atraktivnog mora gdje Srbi u poslјednje vrijeme dolaze najčešće iz jednog razloga - kako bi prodali imovinu.

kuca na prodaju "U trendu je prodaja kuća, zemlјe i šuma u bescjenje. Našim lјudima djedovina je postala problem i teret na leđima kojeg mnogi jedva čekaju skinuti. Počesto olako i jeftino. Naša pusta i prazna sela došla su na rasprodaju i to na specijalno sniženje 'daj što daš, bolјe išta, nego ništa' i na taj način rješavaju se imovine. Ovdje je kvadrat izuzetno plodne zemlјe pao ispod eura, a prije rata za hektar se dobivalo 100.000 maraka", govori bivši srpski aktivista Glišo Kolundžić i ističe da se prodajom zemlјe, gubi i zadnja veza naših lјudi sa zavičajem.

"To je naša velika, velika rana, jer samo jednom možete prodati, a kada prodate, to više nije vaše, postaje zauvijek, zauvijek izgublјeno. Na ovim prostorima naši lјudi su od zemlјe živjeli, i oduvijek se zemlјa kupovala da bi se naselјavalo, sada je došlo čudno vrijeme da se proda kako bi se je zauviJek riješilo. Mnogi čak ne žele naslijediti svoju imovinu. Koliko su se naši đedovi svađali za te zemlјe, sada je sve ravno", govori Kolundžić o izgublјenim vezama sa djedovinom, korijenima, zemlјom...

"Svi su izgubili interes da se obnovi život na ovim prostorima. Gledamo od točke A do točke B, a nitko ne gleda u točku C. Naši lјudi čak su se olako odrekli prebivališta u zavičaju, mali broj lјudi je pokušao zadržati osobnu kartu, plašeći se raznih sankcija, sada će uskoro za svoju djedovinu plaćati porez kao za vikendice. Početak je to kraja administrativnih veza sa zavičajem", ističe Kolundžić o konačnim odlascima bez adrese mogućeg povratka.

"Jednostavno svi idu. Ovde tek živi mali broj lјudi koji kao da čekaju u jednoj velikoj čekaonici na nepreglednom brisanom prostoru, odlazak na svoj poslјednji put. Tek preko lјeta naša sela pomalo ožive, ali na kratki dah. Narodni zborovi, narodnjaci, krajiške pjesme podgriju atmosferu na dan-dva. A zatim već slјedećeg dana, vidimo samo automobile kako odlaze, a mi ostajemo sa svojim mukama, brigama i svakodnevnicom nestanka. Mnogi spominju trebalo bi ovo-ono, ali nitko konkretno od tih lјudi da pokaže dobru volјu da spasemo koju kuću, koje selo u životu. Mi smo bukvalno na ovim prostorima prepušteni sami sebi", reći će Kolundžić i upozorava da će se nestajanje sela negativno odraziti na sveukupni nacionalni identitet Srba u Hrvatskoj, ali i same gradske sredine kojima su sela uvijek bila prirodni rezervat iz kojeg su privlačili mlade koji su paralelno razvijali svoje individualne, ali i nacionalne okvire.
Objavljeno u časopisu "Prosvjeta"  broj 137, jun 2017. godine
Izdavač: Srpsko kulturno društvo PROSVJETA
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or