1 Doseljavanje srpskog naroda na područje današnje Gline započinje poslije 1703. godine, kada zbog predaje Novog i Zrinskog polja Turcima dolazi do raseljavanja tamošnjeg stanovništva.1 Tako je u najgrubljim crtama dovršena etnička slika Banske Krajine u kojoj 1735. niče glinska vojna utvrda, koja treba da onemogući česte turske napade na teritorij Austrije.2 
Do 1745. završeni su radovi na uređenju fortifikacijskih obrambenih zidova i bedema, a iste godine u Glini je ustrojena i Prva banska pukovnija. No uporedo s vojnim razvija se i civilni život u naselju, koje se formira izvan utvrde.3 Već 1748. spominje se da pravoslavni Srbi u Glini imaju malu drvenu kapelu među nasipima utvrde („inter valla praesidii").4 Kapela se nalazila na uglu današnjih ulica Zagrebačke i Leberove, na mjestu koje se i danas zove „groblje", što potvrđuje tezu po kojoj su uz kapele i crkve onog vremena obično bila i groblja.

2 Premda ovo razdoblje oskudijeva detaljnijim podacima o vjerskom i crkvenom životu Srba u Glini, objavljena građa o povijesti Vojne krajine u 18. stoljeću donosi neke važne podatke. Tako zapis iz 1754. godine govori o ruševnom stanju srpske crkve u Glini („Qualiter Ritus Graeci non unito- rum Templum ad Praesidium Glinianium habitum, ob vetustatem, ruinae proximum, restauratione prope ex integro nova indigeret").5 Vjerojatno ni groblje nije bilo u boljem stanju. Po službenom popisu iz 1768., u Glini je postojalo 50 srpskih kuća.6 Pa ipak, prava prekretnica u životu pravoslavnih vjernika bila je 1777. godina, kada je zavedeno parohijsko zvanje i osnovana parohija glinska.7 Prvi paroh bio je Ćiro Ostojić. Iste godine zavedene su i matice, koje se vode „tačno i po propisu". Međutim, potkraj 18. stoljeća austrijski car Josip II. odredio je da groblja iz zdravstvenih razloga valja smjestiti na zabitnija mjesta, izvan gradova i sela. Ta je odredba provedena i u Glini. Tako je na vojnoj karti iz 1783. ucrtana kapela na mjestu gdje je današnje pravoslavno groblje u Glini.8 Pored kapele napisano je njeno ime (St. Georg), što upućuje da je dan hramove slave u čast Sv. Đurđa, kojem je posvećena kapela. Ova je kapela bila drvena i oko nje se formiralo groblje.

3Za proučavanje tadašnjih prilika važan događaj zbio se 24. lipnja 1818., kada je na svom proputovanju od Beča do Dubrovnika austrijski car Franjo I. posjetio Glinu. U opširnom putopisu car je napisao sljedeće: „Glina - stožerno mjesto banske pukovnije, prilično veliko, ima 1000 katoličkih duša i 2000 neunijatsko grčkih, kao i po jednog župnika od svake vjere". Potom hvali glinskog Vijest o smrti Gabriela Peleša, objavljena u Narodnim novinama 1861. Vijest o smrti Gabriela Peleša, objavljena u Narodnim novinama 1861.pukovnika za kojeg kaže: „Glavni mudrac (Nestor) vješt, djelotvoran, to je jedan netrpeljivi neunijatski grk, žena mu je katolkinja, ali kažu da ne ide u crkvu i ne šalje djecu u školu". Car opisuje obje glinske crkve: „Katolička crkva je malena, ispred ulaza je nadodan veliki drveni dio koji je loš, ima klupe, kao obično, a uz glavni oltar i dva pokrajnja", piše car, i nastavlja: „Grčka nesjedinjena crkva leži u maloj ulici, lijevo od katoličke, drvena je i malena, a iznutra je ukrašena s jednom ikonom".9 Nekoliko godina kasnije (1824.), uz financijsku pomoć cara, grade se u Glini, gotovo istovremeno, dvije impresivne građevine: župna crkva Sv. Ivana Nepomuka i parohijska crkva Rođenja Presvete Bogorodice, koja će biti dovršena 1827. godine.10 Bio je to pouzdan znak da se Glina počela sve više razvijati, ne samo kao vojno, nego i kao političko, gospodarsko i duhovno središte Banske krajine.11

Istovremeno, širi se i popunjava pravoslavno groblje u Glini. Najstariji sačuvani spomenici potječu iz godina 1820.-1830. Povijesni izvori također govore da su nakon Ćire Ostojića (1777-1816), pravoslavni sveštenici u Glini bili Stefan Meandžija (1816-1827) i Mane Prica (1827-1838), kojeg je naslijedio Marko Slavnić (1840-1881). Ipak, za srpsku zajednicu veliki gubitak bila je smrt poznatog glinskog građanina i trgovca Gabriela Peleša, koji je umro u 58. godini života, 24. prosinca 1860. Peleš se zalagao za razvoj glinskog kraja i bio jedan od prvih potpisnika „Zahtijevanja općine Glina", koja su upućena banu Jelačiću u Zagreb, 29. travnja 1848. godine.12 Tužna vijest objavljena u zagrebačkim Narodnim novinama govori da je tijelo pokojnika sahranjeno na groblju „svetoga Gjurgja" 26. prosinca 1860., a da su zadušnice zakazane za 4. veljače 1861. u crkvi svete Bogorodice u Glini.”13

5Javna zahvala povodom smrti Petra Peleša, objavljena 1905. u Srbobranu Javna zahvala povodom smrti Petra Peleša, objavljena 1905. u SrbobranuU kolovozu 1881. na pravoslavnom groblju sahranjen je i dugogodišnji glinski paroh i proto Marko Slavnić, koji je kroz 41 godinu svog službovanja u Glini značajno obilježio ovdašnji vjerski, crkveni i društveni život. „Učešće na sprovodu mu je bilo golemo", pisale su Narodne novine. „Iz Gline i iz okolice steklo se mnoštvo naroda i 16 sveštenika, da ukažu posljednju počast pokojniku. Prisustvovalo je i mjesno rimokatoličko svećenstvo, domobranski časnički zbor i vatrogasno društvo glinsko. Jedan od prisutnih sveštenika govorio je liepo besjedu iznoseći krieposti i zasluge pokojnikove, koje zaista mogu služiti za uzor srpskopravoslavnom sveštenstvu".14 Zaslugom Slavnića osnovana je srpska škola u Glini. Bio je u dobrim odnosima s pukovnikom Josipom Jelačićem, zapovjednikom Prve banske pukovnije u Glini (1842-1848), koji je 1848. postao ban. Godine 1866. angažirao je poznatog srpskog slikara Pavla Simića, koji je izradio ikonostas u glinskoj Bogorodičinoj crkvi. Angažman Simića bio je odraz kulturnih i umjetničkih nastojanja glinskih Srba, a izrada ikonostasa prvorazredan kulturni događaj za ovu sredinu. Slavnić je također isposlovao državnu zgradu za novi parohijski dom 1874. godine, s obzirom da je stari izgorio u velikom požaru Gline, u kolovozu 1869.15

PREZIMENA NA PRAVOSLAVNOM GROBLJU U GLINI

Arbutina, Arlov, Atanasković - Babić, Badovinac, Badrić, Baić, Bajlović, Bakrač, Baltić, Baljak, Bandur, Banjanac, Basara, Bašić, Baždar, Bekić, Bijelić Birač, Bjegović, Bjelan, Bogičević, Bogunović, Borota, Bosanac Bralić, Branković, Breberin, Brekić, Brković, Bunčić - Carić, Crevar, Cvijetićanin - Ćelap, Ćeran, Ćupović - Čavić, Čiča, Čučković - Dabić, Davidović, Dmitrović, Demić, Demonja, Dević, Đaković, Dodoš, Dragić, Drakulić Drekić, Drljan, Drobnjak, Dukić - Đurić, Đuričič - Džaić, Džakula - Egić, Ercegovac, Eremić, Eremija - Gaćeša, Gačić, Gagić Galić, Galjen, Gnjatović, Grahovac, Grmuša, Grubić, Gvoić, Gvozdenović - Haler, Hiršl, Hrnjak - Inđić Ivančević, Ivatović - Jakšić, Jandrić, Janjanin, Janus, Jednak, Jelić, Jović - Kačar, Kajganić, Kapša, Karaica, Katić, Kljaić, Kokotović, Komljenović, Končar, Kordić, Korica, Kovačić, Kralj, Krković, Krnjaja, Krnjajić, Kukić, Kukoleča, Kulojević, Kunej - Lacković, Lapčević, Lazić, Lemaić, Ležaja, Livun, Lončar, Lončarević, Lukač - Ljiljak, Ljubičić - Macakanja, Madžarac, Maljković, Mandić, Manojlović, Majstorović, Malobabić, Mamuzić, Maričić, Marić, Marinčić, Markiš, Martić, Martinović, Maslovara, Matijašević, Mazinjanin, Meandžija, Mećava, Medić, Micić, Mihajlović, Mikeš, Milanković, Milakara, Milić, Miletić, Milojević, Milošević, Miljević, Miljuš, Minić, Mirić, Mirilović, Mirković, Miščević, Mitić, Momčilović, Momić, Mraković, Mrđenović, Mrkobrada, Mrkonja, Mudrinić, Muratović, Muždeka - Narančič, Nikolić, Nišević, Nižanski, Novaković - Obradović, Ogrizović, Opačić Opaić, Opalić Oreščanin, Ostojić - Padežanin, Papuča, Paripović, Pavlović, Pejić, Pekić, Peleš, Pengov, Pesocki, Pešut, Petković, Petrović, Pjevac, Plavljanić, Podunavac, Polimac, Popara, Popović, Prica, Pribičević, Prodanić, Priljeva - Radanović, Radičanin, Radić Radulović, Radunović, Rajlić, Rajšić, Rakas, Ratković Rebrača, Relić, Repac, Resanović, Roknić, Roksandić, Romić, Rula - Samardžija, Sanader, Sekulić, Semiljetov, Simić, Sjerić, Skendžić, Sladović, Slavnić, Slijepčević, Smiljanić, Stapar, Stjepanović, Stojanović, Stojković, Stovrag, Sunajko, Sužnjević Svilokos - Šašo, Šeović, Šipoš, Šipuš, Škandalski, Šnek, Španovič, Štekovič, Štimac Štimec Štromar, Štula, Štulić, Šućur, Šuica, Šukunda - Tambić Tarbuk, Tintor, Todorović, Tojagić, Tomić, Torbica, Tovrloža, Trivanović, Tučar - Utješenović, Uzelac - Vekić, Velebit, Vidra, Vignjević Vilić, Vinčić, Vladić, Vojnović, Vojvodić, Vučetić, Vučinić, Vučković, Vuičić, Vujaklija, Vujanović, Vujatović, Vukmanović, Vuksan - Zaharić, Zdelar, Zec, Zeremski, Zinaja, Zlokas, Zorić - Žarković, Živković, Žutić

Nakon razvojačenja Vojne krajine, Slavnića su naslijedili Mihailo Matijić (1881-1886) i Danilo Prica (1886-1904), u čije vrijeme je pozlaćen glinski ikonostas i crkva svečano posvećena, 18. rujna 1888.16 Iz tog vremena ostala je sačuvana svečana pozivnica koju zajedno potpisuju Danilo Prica, glinski proto i Nikola pl. Milić, predsjednik Srpske pravoslavne crkvene opštine u Glini.17 Čini se da je upravo tih godina pokrenuta inicijativa za izgradnjom nove, zidane kapele na pravoslavnom groblju, koja bi trebala zamijeniti onu prvu, staru i drvenu. Nova kapela Sv. Đurđa izgrađena je po svemu sudeći krajem 19. stoljeća.18 Oblikovana je u stilu neoklasicizma sa zvonikom, koji je kao izdvojena arhitektonska cjelina interpoliran u zapadno pročelje kapele. Nema sumnje da je njena izgradnja bila još jedan prvorazredan kulturni događaj za glinske Srbe, koji će u rujnu 1899. svjedočiti još jednom značajnom događaju - postavljanju nove željezne ograde ispred i oko pravoslavne crkve u Glini.19

Početkom 20. stoljeća Glina je gradić s nepunih 2.000 stanovnika, ali i važno središte relativno velikog kotara s preko 40.000 žitelja.20 Od 1905. novi paroh i proto je Nikola Ercegovac, dotadašnji vjeroučitelj u Glini. Ercegovac je naslijedio iznenada preminulog Danila Pricu o kojem su novine pisale da je bio ne samo vješt u besjedništvu i pisanoj riječi, nego i „jedan od najaktivnijih ljudi u srpskom javnom životu".21 No narednih godina umire još nekoliko istaknutih pripadnika srpske zajednice u Glini, koji su svojim djelovanjem značajno obilježili društveni, kulturni i gospodarski život Gline tog vremena. Njihove grobnice na pravoslavnom groblju djela su poznatih zagrebačkih i karlovačkih klesarskih radionica (Baumgarten, Fuchs, Pierroti, Strecha, Neuhold, Tatalović) i danas pokazuju gospodarske mogućnosti srpskih porodica u Glini.

Tako je široj javnosti malo poznato da se na glinskom pravoslavnom groblju nalazi memorijalni kompleks u kojem je 1905. sahranjen austrougarski podmaršal Mihajlo Manojlović, koji je preminuo tokom vojne vježbe u Karpatima. Nekrolog objavljen u zagrebačkom Novom Srbobranu govori da je Manojlović rođen 1846. u Glini, gdje mu, kaže autor, ,,i danas živi otac kao carski i kraljevski kapetan u miru".22 Za podmaršala se kaže da se naročito istakao u operacijama zaposjedanja Bosne: „Ne samo da austrijska vojska gubi u njemu darovitog generala, nego i Srpstvo gubi s njim dobra sina. Kao najstariji general srpske narodnosti bdio je on nad velikim fondom Tekelije..." (op. a. - fond srpskog dobrotvora Save Tekelije za vojničku akademiju). U trenutku smrti, Manojlović je bio komandant II. austrougarske divizije u Jaroslavu u Galiciji. Nije nevažno spomenuti da je čin podmaršala bio drugi najviši čin u austrougarskoj vojsci. Ipak, posebnu vrijednost na njegovoj grobnici predstavlja sačuvana fotografija pokojnika u gornjem dijelu spomenika, na porculanskoj pločici ovalnog oblika. Na njoj se jasno vidi oznaka čina podmaršala, kao i čitav niz vojničkih odlikovanja, koja se nalaze na svečanoj vojničkoj uniformi podmaršala Manojlovića.

Od zaslužnih pokojnika tog vremena također se ističe Dimitrije Davidović, koji je do smrti 1908. bio predsjednik Srpske crkvene opštine u Glini i u lokalnim okvirima utjecajni dan Srpske samostalne stranke.23 Do 1905. bio je upravnik Srpske štedionice u Glini, a na izborima 1902. bio je izabran za poslanika Srpskog narodno-crkvenog sabora za kotar glinski. Prije toga, bio je ugledni trgovac i jedan od petorice potpisnika apela (Davidović, Dukić, Peleš, Marinović, Hirschl), kojim se 1893. pozivaju građani Gline da uzmu učešća u radu skupštine koja treba da razmatra problem privrednog propadanja grada.”24 Davidovićev grob, isto kao i Manojlovićev, smješten je u blizini kapele, u nekoj vrsti zaštićenog kruga, gdje su sahranjeni i drugi zaslužni građani. Njegov nadgrobni spomenik klesan je u mramoru i ograđen je ogradom od kovanog željeza, dok se na ploči postamenta nalazi posvetni zapis tugujuće rodbine.

U veljači 1911. novine su donijele vijest da je u Glini, nakon kratke i teške bolesti, »ispustio svoju plemenitu dušu mnogouvaženi i odlični glinski građanin i trgovac Petar Peleš, u starosti od 84 godine"25 U opširnom nekrologu pisalo je da „s njim pada u grob jedan živi spomenik iz naše prošlosti. Kao čovjek i kao Srbin ljubio je svoj narod sa rijetkijem žarom. Sav svoj život bio je zauzet za sve ono, što je valjano i pošteno. Podupirao je materijalno i moralno sva humanitarna društva u Glini, koja su opstojala. U društvu i ako starac u visokoj dobi rado je bio viđen i slušan od mlađih ljudi. Bistročom svoga uma, koja ga je u cijelosti zadržala do zadnjeg časa znao je upravo živo i slikovito pripovjedati mnogo toga iz prošlosti, a naročito o slozi Srba i Hrvata". Nakon 40 dana. javnom zahvalom u zagrebačkom Srbobranu javila se ožalošćena supruga. Darinka Peleš Kalićeva.26 Tom prilikom najtoplije se zahvalila mnogim poznanicima, prijateljima i poštovaocima, koji su se na onom mnogobrojnom i otmjenom sprovodu oprostili od pokojnika. Zahvalila se i svim mjesnim trgovcima, zanatlijskom i vatrogasnom društvu, kao i Srpskom sokolu, a posebno proti Nikoli Ercegovcu, koji se smišljenim i dirljivim govorom oprostio od pokojnika. Peleš je poznat i po tome što je zajedno sa Josifom Runjaninom pjevao u Srpskom dobrotvornom pjevačkom društvu u Glini 1846. godine, o čemu je ostavio važan zapis objavljen u zagrebačkom Obzoru rujna 1910., pod naslovom: „Tko je prvi pjevao hrvatsku himnu".27

Fotografija austrougarskog podmaršala Mihajla Manojlovića na nadgrobnom spomeniku u Glini iz 1905. Fotografija austrougarskog podmaršala Mihajla Manojlovića na nadgrobnom spomeniku u Glini iz 1905.U svibnju 1911., umro je nadšumarnik Teodor Basara, dugogodišnji upravitelj Gospodarskog ureda Prve banske imovne općine u Glini. Porijeklom iz Srijema, on je 1887. došao u Glinu i u vrlo teškim prilikama sanirao zatečeno stanje, da bi nakon dvadesetogodišnjeg marljivog rada 1909. podigao uredsko-stambenu zgradu u samom središtu Gline (op. a. - zgradu današnje šumarije). „Tkogod je Basaru poznavao, svako ga je štovao, a osobito je bio štovan od svojih sučinovnika. Na sprovodu se tek vidilo, kakovo je štovanje uživao; svi staleži, sva inteligencija iz Gline i okoline, došla je da mu iskaže posljednju poštu", javio je Šumarski list u opširnom nekrologu.28 Novine su također javile da je u Glini, u rujnu 1913., u 81. godini života umro i sahranjen Gjuro Roknić, umirovljeni generalmajor austrougarske vojske.29

Prvi svjetski rat završio je raspadom Austrougarske Monarhije i stvaranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1. prosinca 1918., čime je započela nova epoha u povijesti srpske zajednice u Glini. Međutim, nedugo nakon stvaranja nove države, već 31. prosinca 1918., umro je upravitelj Prve banske imovne općine u Glini nadšumarnik Gedeon Ogrizović, u 48. godini života. Osim što je bio šumarski stručnjak, Ogrizović je bio poznat kao starješina i osnivač Srpskog sokola u Glini 1906. godine. „Pokojnik bio je kao Srbin svom dušom naš narodni čovjek, jednako štovan od Srba i Hrvata. Mnogo je trpio za političke ideale svog naroda, jer je i on u Veleizdajničkom procesu bio zatvoren i suđen“, pisao je Šumarski list o iznenadnoj smrti Ogrizovića.30

 SRPSKI PRAVOSLAVNI SVEŠTENICI U GLINI OD 1777. DO 2017. GODINE’

1. Ćiro Ostojić (1. lipnja 1777. - 30. listopada 1816.)
2. Stefan Meandžija (30. listopada 1816. -1. lipnja 1827.)
3. Mane Prica (1. lipnja 1827.-29. studenog 1838.)
4. Marko Slavnić (29. studenog 1838. - 8. kolovoza 1881.)
5. Mihailo Matijić (8. kolovoza 1881. -1. travnja 1886.)
6.Danilo Prica (1. travnja 1886. - 20. veljače 1904.)
7.Nikola Ercegovac (24. veljače 1905. -13. listopada 1940.)
8.Bogdan Opačić (13. listopada 1940. - ubijen 13. svibnja 1941.)
9.Miloš Popović (1. siječnja 1946. - 8. rujna 1952.)
10.Nikola Diklić (8. rujna 1952. -1. rujna 1965.)
11. Dušan Savurdić(1. rujna 1965. - 7. prosinca 1981.)
12. Miloš Mićič (7. prosinca 1981. - 5. kolovoza 1995.)
13. Radoslav Anđelić (1. studenog 2000. -15. srpnja 2003.)
14. Slobodan Drakulić (od 15. srpnja 2003.)
Sredinom 1920-ih pravoslavno groblje u Glini nije značajnije mijenjalo svoj izgled, osim što se počelo proširivati i popunjavati.31 Tako je u siječnju 1929. „na srp.-pravoslavnom groblju u Glini, uz sudjelovanje sviju mještana“ sahranjen Janko Gavrilović, umirovljeni financijski stručnjak i otac triju sinova: Đorđa Gavrilovića, ravnatelja Zemaljskog popravilišta u Glini, Rade Gavrilovića, profesora Učiteljske Škole u Karlovcu i Nikole Gavrilovića, inspektora Ministarstva u Zagrebu.32 Iduće godine umro je glinski posjednik i načelnik Nikola Ivančević, koji je sahranjen u srpnju 1930. „Čitava Glina ga je volila i štovala, što je najbolje zasvjedočio veliki broj učesnika na pogrebu, koji je obavljen 9. jula na groblju sv. Gjurgja", pisalo je petrinjsko Jedinstvo.33 Za vrijeme načelnika Ivančevića podignut je i svečano otkriven spomenik kralju Petru I. Karađordeviću, koji se nalazio na glavnom gradskom trgu, ispred zgrade općine.34 Još jedan važan događaj za srpsku zajednicu tog vremena zbio se 22. listopada 1932.. kada su stigla nova zvona za glinsku Bogorodičinu crkvu. Tom prilikom obavljena je i svečana posveta zvona, koju je „uz veliko sudjelovanje naroda, građanstva i omladine“ predvodio glinski paroh i proto Nikola Ercegovac. 35 U istom izvještaju još se kaže da su zvona stigla sa željezničke stanice, gdje je bila „priređena svečana povorka u kojoj su prisustvovala sva društva i korporacije, silan narod i omladina, a uz pratnju odlične muzike Doma maloljetnika“.

Sredinom 1930-ih na vječno počivalište ispraćena su još dvojica istaknutih Glinjana tog vremena. Prvo je u ožujku 1934. sahranjen Stevan Steković, poznati trgovac iz Karlovačke ulice, koji je naročito priznanje stekao kao dugogodišnji povjerenik Srpskog privrednog društva „Privrednik" u Glini. Također se istakao svojim radom u glinskom ogranku Sokolskog društva.36 Zatim je u listopadu 1935. umro Stanko Jakšić, umirovljenik i bivši ravnatelj građanske škole u Glini, koji je sahranjen uz „veliko učešće građanstva i školske mladeži". Novine su tom prilikom istakle kako je Jakšić „zadužio narod ovog kraja te je mnogo doprinio napora, da se u Glini građanska škola pretvorila u nižu gimnaziju".37 Zatim je u siječnju 1938. na pravoslavnom groblju sahranjena i poznata trgovkinja Evica Brekić, udana Hiršl.38 Smrt nije zaobišla ni Spiru Zorića, bivšeg nadzornika u glinskom Domu maloljetnika, koji je uz „veliko učešće gradjana i pitomaca" sahranjen u svibnju 1939. Za pokojnog Zorića novine kažu da je uživao opće simpatije, dok je u službi „bio vrlo savjestan, a kod djece obljubljen".39

Vijest o smrti trgovca Stevana Štekovića, objavljena 1934. u petrinjskom Banovcu Vijest o smrti trgovca Stevana Štekovića, objavljena 1934. u petrinjskom BanovcuKrajem 1930-ih Glina ima nepunih 3.000 stanovnika i sve više se razvija. Najveći simbol tog napretka bila je nova bolnica, prilično moderno zdanje za to vrijeme.40 Pa ipak, unatoč evidentnom napretku, tadašnji kotarski načelnik nije propustio da u svom godišnjem izvještaju o stanju javne uprave iz siječnja 1939., izvijesti bansku upravu Savske banovine u Zagrebu da Glina „nema uređene mrtvačnice".41 U tom smislu, ništa se nije promijenilo ni nakon proglašenja Banovine Hrvatske, u kolovozu 1939. Jedina značajnija promjena bila je vijest da je u listopadu 1940., zbog narušenog zdravlja, umirovljen dugogodišnji glinski paroh i proto Nikola Ercegovac.42 Prije odlaska u Beograd, parohijani su mu upriličili malu svečanost u povodu umirovljenja i predali mu prigodan dar - spomenicu sa svojim potpisima u kojoj se nalaze i dvije vrijedne fotografije: snimak crkvenog ikonostasa i snimak glinske Bogorodičine crkve.43

Drugi svjetski rat i splet povijesnih okolnosti doveli su do sloma Kraljevine Jugoslavije i stvaranja ustaške Nezavisne Države Hrvatske. Nedugo zatim, Glina je postala poprište dva masovna ustaška zločina: prvog, u proljeće 1941., kada su ubijeni glinski Srbi, muškarci iznad 16 godina, njih oko 400 (među njima i glinski paroh i proto, Bogdan Opačić); i drugog, u ljeto 1941., kada su u pravoslavnoj crkvi u Glini ubijeni Srbi s područja susjednog kotara Vrginmost, prethodno obmanuti pozivom da prijeđu na katoličanstvo.44 Masovna ubijanja srpskog stanovništva bila su praćena uništavanjem svih tragova srpskog postojanja u Glini, njihove duhovne i materijalne kulture, a iznad svega, njihovog vjerskog identiteta. Tako je u ljeto 1941. ustaška vlast počela rušiti srpsku pravoslavnu crkvu u Glini.45 Međutim, izazov genocida na Baniji i Kordunu u proljeće i ljeto 1941. potaknuo je otpor, a onda i oružani ustanak, koji je s vremenom prerastao u narodnooslobodilački rat iz kojeg su 1945. partizani i komunisti izašli kao pobjednici.

U siječnju 1946. u Glinu dolazi paroh Miloš Popović, koji je dobio nezahvalnu zadaću obnove vjerskog i crkvenog života.46 Narednih mjeseci razvija Široku društvenu i kulturnu djelatnost na okupljanju glinskih Srba, koji tada nisu pokazivali naročiti interes za vjerska pitanja. Na petu godišnjicu masovnog ustaškog zločina nad glinskim Srbima, 12. svibnja 1946., Popović služi pomen u Prekopi nad grobovima nevinih žrtava.47 Kako se u to vrijeme sve više osjećala potreba osigurati dostojanstvenu sahranu za posmrtne ostatke svih ubijenih, održanje u Glini 3. kolovoza 1946. sastanak delegata Gline, Topuskog, Vrginmosta i Čemernice, na kojem je donesen plan za iskopavanje nevinih žrtava, koje leže u masovnim grobnicama u Prekopi (žrtve zločina iz proljeća 1941.) i Glinskom Novom Selu (žrtve zločina iz ljeta 1941.).48 Sa radom je odlučeno započeti 1. rujna 1946., a odobrenje od Ministarstva unutrašnjih poslova Narodne Republike Hrvatske već je dobiveno. Da bi se taj posao mogao lakše obaviti, osnovan je „Odbor za prenos kostiju fašističkog terora u Glini", koji je počeo prikupljati novac i dobrovoljne priloge za gradnju zajedničke spomen-kosturnice na pravoslavnom groblju u Glini.49 Odlučeno je da se spomen-kosturnica gradi na mjestu nekadašnje kapele Sv. Đurđa, koju su ustaše porušile u ratu, 1943. godine.50

Ekshumacije žrtava u Prekopi u prosincu 1947. godine Ekshumacije žrtava u Prekopi u prosincu 1947. godineMeđutim, nakon ekshumacija posmrtnih ostataka 1947. i 1949., državne vlasti su strahovale da bi podizanje spomen-kosturnice na pravoslavnom groblju, sveštenici Srpske pravoslavne crkve mogli iskoristiti za potpirivanje nacionalizma među svojim vjernicima. Iz tih razloga i u skladu s vladajućom ideologijom bratstva i jedinstva, Kotarski odbor Saveza boraca Glina preuzima akciju dovršenja spomen-kosturnice, koja će biti svečano otkrivena 27. srpnja 1951., što je datum koji komemorira Dan ustanka naroda Hrvatske, a nikako masovne ustaške zločine nad Srbima u Glini u proljeće i ljeto 1941. Javne komemoracije tako postaju oficijelni monopol i naglašeno ideologizirane, pri čemu se smisao za razumijevanje obiju glin- skih tragedija počeo gubiti, što je uzrokovalo dosta trvenja i neslaganja između vlasti i paroha Popovića, koji u rujnu 1952. napušta Glinu, a ubrzo i crkvenu službu.

Narednih godina novi paroh i proto je Nikola Diklić (1952-1965), koji ima značajne zasluge za izgradnju nove pravoslavne crkve u Glini, koja je završena zahvaljujući novčanim prilozima iseljenika iz SAD i Kanade, koji su potjecali s područja Banije i Korduna. Nova crkva svečano je posvećena 21. rujna 1963.51 Međutim, crkva je izgrađena u jednoj sporednoj ulici, jer su državne vlasti uspjele nagovoriti episkopa Gornjokarlovačke eparhije Simeona Zlokovića da odustane od gradnje porušene pravoslavne crkve, s obzirom da će se na mjestu masovnog ustaškog zločina iz ljeta 1941. graditi Spomen-dom žrtava fašizma.52 No vlast nije gubila iz vida ni nevine žrtve masovnog ustaškog zločina iz proljeća 1941., zbog čega je Skupština općine Glina u travnju 1964. donijela „Odluku o proglašenju 13. svibnja Danom žrtava fašističkog terora“, koji se tada već tradicionalno komemorirao na pravoslavnom groblju u Glini.53 Potom je idućih godina akcijom solidarnosti brojnih građana te radnih i društvenih organizacija diljem Hrvatske i Jugoslavije izgrađen Spomen-dom, koji je svečano otvoren na Dan borca, 4. srpnja 1969.54 Ipak, prilikom svečanog otvorenja bio je upadljiv izostanak predstavnika Srpske pravoslavne crkve, koji nisu krili svoje ogorčenje što na tom mjestu nije obnovljena stara glinska crkva i što je na mjestu stradanja nevinih žrtava, „u ovom slučaju pravoslavnih Srba“, izgrađen spomenik u vidu Spomen-doma.55

Jedna od posljedica sve većeg utjecaja vladajuće ideologije na svakodnevni život Glinjana bila je također činjenica da je na glinskom pravoslavnom groblju bilo sve više novih grobnica na kojima je simbol krsta zamijenjen simbolom zvijezde. Također je bilo sve više novih grobnica bez ikakvih simbola. Premda socijalistička izgradnja društva nije pogodovala crkvenim i vjerskim zajednicama, ona je 1960-ih i 1970-ih ipak omogućila industrijalizaciju Gline i njen ubrzani društveno-ekonomski razvoj.56 Tako je u prosincu 1975. sredstvima samodoprinosa glinskih radnih organizacija asfaltiran odvojak Vinogradske ulice, koja vodi prema glinskim mjesnim grobljima, katoličkom i pravoslavnom.57 Iz tog vremena datira još jedan važan događaj, koji je ostao zabilježen u Ljetopisu srpske pravoslavne parohije u Glini. Tadašnji glinski paroh i proto Dušan Savurdić zapisao je kako mu je 1979. godine glinski župnik Mijo Dukić „donio i predao” nekoliko prigodnih darova te dvije fotografije: prvu, na čijoj je poleđini pisalo „Pravoslavna crkva u Glini Male Gospojne - srušena 1942. za N.D.H.“; i drugu, na čijoj je poleđini pisalo „Pravoslavna crkva! Groblje“.58 Ovaj ekumenski čin katoličkog župnika u Glini vrijedan je pažnje, pogotovo kada znamo da je riječ o danas jedinoj sačuvanoj fotografiji zidane kapele Sv. Đurđa na glinskom pravoslavnom groblju.

U svibnju 1980. održana je u Glini svečana proslava povodom 180. godišnjice osnivanja glinske župe, 150. godišnjice izgradnje župne crkve Sv. Ivana Nepomuka i 50. godišnjice svećeništva zagrebačkog kanonika Josipa Crnkovića. rodom iz glinskog kraja, a na svečani ručak došao je i glinski proto Dušan Savurdić.59 Povodom ova tri značajna jubileja glinski župnik Mijo Dukić napisao je i izdao knjigu Glina i okolica u kojoj su objavljeni vrijedni podaci o povijesti Gline. Međutim, knjiga je na najveću osudu naišla upravo u Glini, ne zbog onoga što je glinski župnik u njoj napisao, nego zbog onoga što je prešutio. Tako se u knjizi autor ni jednom riječju nije osvrnuo na masovne ustaške zločine nad srpskim stanovništvom u Glini u proljeće i ljeto 1941., što nije prošlo nezapaženo, posebno u Vjesniku, tada vodećem listu u Hrvatskoj.60 Također je zaobišao i Narodnooslobodilački pokret, koji je u glinskom kraju bio i srpski i hrvatski.

Po novom popisu stanovništva iz 1981., općina Glina imala je 25.079 stanovnika, od čega je u samoj Glini živjelo 5.790 stanovnika.61 Na svim poljima društvenog razvoja Gline vidljiv je njen napredak i ona je tada razvijenija nego ikada. Pa ipak, tih godina oba glinska groblja postala su pretijesna i više se nisu mogla širiti. Pojavila se i potreba mrtvačnice u koju bi se odložio pokojnik za vrijeme uobičajenog čekanja do sahrane. Na mnogim sastancima društveno-političkih organizacija Gline saslušani su prijedlozi i doneseni zaključci da se izgradi novo groblje na brdu Kozarica, nedaleko od katoličkog i pravoslavnog groblja.62 Stoga je u prosincu 1984. dogovoreno da se u gradu Glini i mjesnim zajednicama što hitnije provede referendum „radnih ljudi i građana' o uvođenju samodoprinosa za izgradnju dva vrlo značajna objekta komunalne infrastrukture.63 Tako je 13. siječnja 1985. u pet gradskih mjesnih zajednica održan referendum za izgradnju novog groblja i mrtvačnice, koji je izglasan natpolovičnom većinom glasača (glasalo je 2.135 od 3.170 glasača ili 70 posto, dok je „ZA“ glasalo 1.890 glasača ili 60 posto).64 Ubrzo je formiran „Odbor za izgradnju objekata“, koji je sa Mjesnom zajednicom Glina utvrdio neposredne zadatke i dinamiku njihovog ostvarivanja.65 Već u svibnju 1985. novine su javile da je projektna dokumentacija kompletirana i da su počeli pripremni radovi na uređenju pristupnog puta prema budućem groblju i mrtvačnici na Kozarici, koje izvodi građevinska grupa Radne organizacije za komunalnu djelatnost „Glikom“.66 U lipnju 1988., vanredni broj Glinskog vjesnika objavio je na naslovnoj strani vijest da je sredstvima samodoprinosa građana Gline od 1985.-1988. sagrađeno novo groblje s mrtvačnicom.67 Tako su Glinjani po prvi put u svojoj povijesti bili sahranjivani na jednom groblju, bez crte podjele. I do novih podjela.


Autor: Igor Mrkalj
Objavljeno u časopisu "Prosvjeta" broj 138 / 139, (septembar 2017. godine) kojeg izdaje SKD "Prosvjeta" Zagreb

1 Vojin Dabić, Banska krajina 1688-1751. Prilog istoriji srpskog i hrvatskog naroda i krajiškog uređenja u
Baniji, Zagreb - Beograd 1984., str. 68
2 Milan Kruhek, Stari glinski gradovi i utvrde, Zagreb 1987., str. 18–31
3 Ivo Maroević, “Prostorni razvitak gradskog naselja Glina”, u: Glina i glinski kraj kroz stoljeća, Glina -
Zagreb 1988., str. 432–438
4 Mijo Dukić, Glina i okolica, Glina - Zagreb 1980., str. 96
5 Slavko Gavrilović, Građa za istoriju Vojne granice u XVIII veku – Banska krajina XVII-XVIII vek, Knjiga II,
Beograd 1997., str. 495
6 Manojlo Grbić, Karlovačko vladičanstvo : prilog k istoriji Srpske pravoslavne crkve, Karlovac 1891., str. 102
7 Mata Kosovac, Srpska pravoslavna Mitropolija karlovačka po podacima od 1905. god., Sremski Karlovci
1910., str. 928–929 i 937–938.
8 HR-HDA-902, Kartografska zbirka, B-V-165 D, Vojna karta Gline i okolice.
9 Ljudevit Krmpotić, Car Franjo I. u Hrvatskoj 1818., Hanover - Čakovec 2002., str. 554–556
10 Marko Miljanović, “Bogorodičina crkva”, u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, Glina - Zagreb 1988., str.
504–511. Obje crkve gradio je Bartol Felbinger (Cheb, Češka, 1785. – Zagreb, 1871.), najznamenitiji za-
grebački graditelj prve polovine 19. stoljeća.
11 Drago Roksandić, “Između imaginacije i realnosti. Prva banska regimenta u prvoj polovini 19. stolje-
ća”, u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, Glina - Zagreb 1988., str. 45–57
12 Josip Kolanović (ur.), Hrvatski državni sabor 1848., svezak I., Zagreb 2001., str. 184–185. Za povijesni
kontekst, vidjeti: Mirko Valentić, “Društvena i gospodarska struktura Prve banske pukovnije 1848–1881.
godine”, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, God. 19, broj 1, 1987., str. 19–76.
13 “Gabriel Peleš”, Narodne novine, Zagreb, God. 27., broj 11, u ponedieljak 14. siječnja 1861.
14 “Marko Slavnić”, Narodne novine, Zagreb, God. XLVIL, broj 194, u petak 26. kolovoza 1881.
15 Vidjeti feljton Vladimira Krasića, “Proto Marko Slavnić : biografska slika”, objavljen u pet nastavaka
u listu Javor, Novi Sad, od 28. februara do 28. marta 1882., kao i biografsku natuknicu “Slavnić Marko”
u: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, IV. knjiga, uredio Stanoje Stanojević, Zagreb 1929.,
str. 148.
16 “Posveta pravoslavne crkve u Glini”, Banovac, Petrinja, God I, broj 14, 3. studenoga 1888., str. 1–2
17 Svečanu pozivnicu izradila je štamparija K. Albrehta u Zagrebu, na ćirilici. Počinje riječima “Sretni smo,
da smo u nekoliko gotovi sa unutarnjijem ukrasom naše sveto-bogorodične protopopske crkve ... U Glini
18. 30. septembra 1888.” i danas se nalazi u Biblioteci Matice srpske u Novom Sadu.
18 U to vrijeme gradi se i nova zidana kapela sv. Petra i Pavla na katoličkom groblju, koja je blagoslovlje-
na u studenom 1892. godine. Vidjeti: Mijo Dukić, Glina i okolica, Glina 1980., str. 166–167.
19 “Vijesti iz Gline”, Banovac, Petrinja, God 12, broj 37, 9. rujna 1899., str. 3
20 Gordana Krivokapić, “Glina i glinski kraj na početku XX stoleća (1903–1914)”, u: Glina. Glinski kraj kroz
stoljeća, Glina - Zagreb 1988., str. 108–123
21 “† Danilo Jov. Prica”, Novi Srbobran, Zagreb, God. II, broj 41, ponedjeljak 23. februara (7. marta) 1904.
Također vidjeti: “Čitula – Danilo Prica”, Bosanska vila, Sarajevo, God. XIX, broj 6, 31. marta 1904., str. 119.
22 “† Vitez Mihajlo Manojlović c. i k. podmaršal”, Novi Srbobran, Zagreb, God. III., broj 113, petak 27.
maja (9. juna) 1905; “Manojlović, Michael von (1845-1905), Feldmarschalleutnant”, u: Österreichisches
Biographisches Lexikon 1815-1950, Bd. 6, Wien 1973., str. 59
23 “Davidović, Dimitrije, trgovac, poslanik”, u: Srpski biografski rečnik, Tom 3, Novi Sad 2007., str. 44
24 Branka Pribić, “Glina krajem 19. stoljeća. Skica javnog života”, u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, Glina
- Zagreb 1988., str. 98–102
25 “† Petar Peleš”, Srbobran, Zagreb, God. XXVIII, broj 24, 3. (6. februara) 1911.
26 “Javna zahvala”, Srbobran, Zagreb, God. XXVIII, broj 58, 16. (19. marta) 1911.
27 Igor Mrkalj, “Korifej hrvatsko-srpske sloge”, Novosti. Samostalni srpski tjednik, Zagreb, broj 885, petak,
2. prosinca 2016., prilog Kronika, str. 6–7
28 “† Teodor Basara”, Šumarski list, Zagreb, God. XXXV, broj 9, rujan 1911., str. 350–352
29 “† Gjuro Roknić”, Novi Banovac, Petrinja, God. I, broj 11, u subotu 27. rujna 1913., str. 3; Antonio
Schmidt-Brentano, Die k. k. bzw. k. u. k. Generalität: 1816-1918, Wien: Österreichisches Staatsarchiv,
2007., str. 153
30 “† Gedeon Ogrizović”, Šumarski list, Zagreb, God. XLIII, broj 1i 2, siječanj i veljača 1919., str. 56
31 “Parohija Glina, Protoprezviterat kirinsko-glinski, Gornjokarlovačka Eparhija”, u: Šematizam Istočno
pravoslavne Srpske patrijaršije po podacima iz 1924. godine, Sremski Karlovci 1925., str. 104–106
32 “† Janko Gavrilović”, Primorsko-krajiške novine, Karlovac, God. III, broj 6, 7. februara 1929., str. 3
33 “† Nikola Ivančević”, Jedinstvo, Petrinja, God. XVI, broj 11, 13. juli 1930., str. 4
34 “U Glini se sutra otkriva spomen ploča Kralju Petru”, Politika, Beograd, God. XXVI, br. 7667, subota 7.
septembar 1929., str. 3–4; “Svečano otkriće spomenika kralju Petru Oslobodiocu u Glini”, Novosti, Zagreb,
God. XXIII, br. 252, utorak 10. rujna 1929., str. 6
35 “Nova zvona na srpsko pravoslavnoj crkvi u Glini”, Jedinstvo, Petrinja, God. XIV, broj 44, 29. oktobra
1932., str. 3
36 “† Stevan Šteković”, Jedinstvo, Petrinja, God. XVI, broj 11, 10. marta 1934., str. 4
37 “† Stanko Jakšić”, Jedinstvo, Petrinja, God. XVII, broj 41, 12. oktobra 1935., str. 4
38 “Umrla Evica Hiršl-Brekić, trgovkinja”, Banovac, Petrinja, God. 3, broj 2, 11. siječnja 1938., str. 3
39 “Umro Špiro Zorić”, Novosti, Zagreb, God. XXXIII, broj 143, četvrtak 25. maja 1939., str. 4
40 Zdenka Šimončić-Bobetko, “Ekonomsko-socijalni razvoj glinskog kraja od 1918. do 1941. godine”, u:
Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, Glina - Zagreb 1988., str. 133–141
41 HR-HDA-1363, Politička situacija, Inv. br. 5664, Sresko načelstvo u Glini šalje Kraljevskoj banskoj up-
ravi godišnji izvještaj o radu opće uprave, Glina 23. I. 1939.
42 Gordana Jović, “Prota Nikola Ercegovac (ili o mestima sećanja u Glini i na Baniji)”, Ljetopis Srpskog kul-
turnog društva ‘Prosvjeta’, svezak XV, Zagreb 2010., str. 209–217. O proti Ercegovcu, također vidjeti feljton
Đorđa Ličine objavljen u tri nastavka u zagrebačkom tjedniku Novosti u kolovozu 2015.
43 Na naslovnoj stranici spomenice, koja broji 14 stranica, piše: Našem dragom parohu, protopresviteru
stavroforu ocu proti Nikoli Ercegovcu 1892-1940 Glina
44 O masovnim ustaškim zločinima u Glini u proljeće i ljeto 1941., vidjeti prikupljene izjave iz fonda
Zemaljske komisije Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u: Igor Mrkalj, “Pred
Zemaljskom komisijom”, Ljetopis Srpskog kulturnog društva ‘Prosvjeta’, svezak XXI, Zagreb 2017., str.
163–313.
45 Igor Mrkalj, “Kako su rušili zajednicu”, Novosti. Samostalni srpski tjednik, Zagreb, broj 922, petak, 18.
kolovoza 2017., prilog Kronika, str. 4–6
46 Igor Mrkalj, “Čuvar sjećanja na glinske žrtve”, Novosti. Samostalni srpski tjednik, Zagreb, broj 882,
petak, 11. studenog 2016., prilog Kronika, str. 6–7
47 Ljuba Kralj, “Pomen na grobovima žrtava u Hadžeru kod Gline”, Srpska riječ, Zagreb, God. IV, broj 102,
24. maj 1946., str. 10
48 “Izgradnja Spomen-ploče palim žrtava ustaškog terora”, Jedinstvo, Sisak, God. II, broj 41, 7. rujna
1946., str. 3
49 “Prilog Srba iz Amerike Odboru za prenos kostiju fašističkog terora u Glini”, Srpska riječ, Zagreb, God.
V, broj 158, 20. juna 1947., str. 7
50 Sačuvan je ikonostas kapele, koji je sklonjen u pravoslavnu crkvu u Majskim Poljanama nedaleko od
Gline. Vidjeti: Milan Radeka, Gornja Krajina ili Karlovačko vladičanstvo. Lika, Krbava, Gacka, Kapelsko,
Kordun i Banija, Karlovac 1975., str. 290.
51 P. Ivić, “Otvorena nova pravoslavna crkva u Glini. Crkvu su podigli naši iseljenici iz SAD i Kanade”,
Politika, Beograd, God. LX, broj 17948, nedelja 22. septembar 1963., str. 8; Jovan Nikolić, “Veliko crkveno
slavlje u Glini. Osvećenje nove Spomen-crkve Roždestva Sv. Bogorodice”, Vesnik : organ Glavnog saveza
udruženog pravoslavnog sveštenstva SFR Jugoslavije, Beograd, God. XV, broj 344, 15. oktobar 1963., str. 2
52 HR-HDA-1241, SUBNORH, Republički odbor, Obilježavanje spomenika i spomen grobnica, Obilježa-
vanje mjesta pokolja nevinih žrtava, srpnja 1941. god. u Glini, Pismo Odbora za izgradnju spomenika
srpanjskim ŽFT Korduna i Banije od 19. XII. 1963., kojeg potpisuje predsjednik odbora narodni heroj Adam
Petrović Gigac.
53 HR-DASK-745, SO Glina, Odluka 11. sjednice Skupštine općine Glina od 27. IV. 1964., koju potpisuje
predsjednica Skupštine općine Draginja Metikoš. Također vidjeti: “Komemoracija žrtava u Glini”, Jedin-
stvo, Sisak, God XVIII, broj 677, 18. svibanj 1963., str. 2.
54 “Spomen-dom zavjet bratstvu i jedinstvu. Na velikom zboru naroda Korduna i Banije u Glini govorio
M. Tripalo”, Vjesnik, Zagreb, God. XXX, broj 8038, subota 5. srpnja 1969., str. 1-2; “Zavet bratstva i jedin-
stva Srba i Hrvata. Prilikom otvaranja Spomen-doma u Glini govorio Miko Tripalo”, Borba, Beograd, God.
XXXIV, broj 182, subota, 5. jul 1969., str. 4
55 Dr. Lazar Milin, “Tamo gde je bila glinska crkva”, Pravoslavlje : novine srpske patrijaršije, Beograd, God
III, br. 57-58, 31. jula 1969., str. 16
56 Milan Mrkalj, “Društveno-ekonomski razvoj općine Glina u poslijeratnom razdoblju”, u: Glina. Glinski
kraj kroz stoljeća, Glina - Zagreb 1988., str. 453–460
57 “Stiže asfalt”, Jedinstvo, Sisak, God. XXX, broj 1383, 18. prosinac 1975., str. 5
58 Ljetopis srpske pravoslavne parohije u Glini, 1979. godina, str. 56
59 Mijo Gabrić, “Banijski trostruki jubilej”, Glas koncila, Zagreb, God. XIX, broj 11, 1. lipnja 1980., str. 11
60 Kritički o sadržaju Dukićeve knjige, vidjeti: Srećko Ljubljanović, “Triput iznevjereno poštenje”, Vjesnik,
Zagreb, God. XLII, broj 11987, subota 10. siječnja 1981., tjedni dodatak Sedam dana, broj 147, str. 15.
61 Alica Wertheimer-Baletić, “Stanovništvo općine Glina” u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, Glina - Zagreb
1988., str. 425–431
62 “Kada novo groblje?”, Jedinstvo, Sisak, God. XXXVIII, broj 1794, 3. studeni, 1983., str. 5
63 “Samodoprinosom do komunalnih objekata u Glini”, Bilten Općinske organizacije SKH Glina, Glina, broj
4, prosinac 1984., str. 18
64 “„Da“ za ljepše sutra. Uspio referendum za samodoprinos u Glini”, Jedinstvo, Sisak, God. XL, broj 1857,
17. siječnja 1985., str. 5
65 “Informacija o samodoprinosu za izgradnju groblja i mrtvačnice”, Bilten Općinske organizacije SKH
Glina, Glina, broj 5, veljača 1985., str. 14
66 “Novo groblje”, Jedinstvo, Sisak, God. XL, broj 1874, 16. svibnja 1985., str. 5
67 “Danas naše „ZA“ – bolje naše sutra”, Glinski vjesnik, Glina, God. VI, vanredni broj, 13. lipnja 1988.,
str. 1
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or