petrinja stara slika 1 Nema tome davno kako je na ovom Sajtu objavlјen kraći tekst o obilјežavanju 55 godina od mature đaka školske 1961/62. godine petrinjske Učitelјske škole, koje je održano u Hrastovici kod Petrinje. Poveden tekstom otišao sam sjećanjima do te generacije. Jedan broj njih poznavao sam dobro, a pojedince i veoma dobro.

Kad je moja generacija upisala Učitelјsku školu, oni su pošli u treći razred. I dobro sam poznavao i Ivana Rizmaula, Antuna Barića, a znao sam i Nadu Klečić, djevojački Kockar, koja je radila u Osnovnoj školi u Komarevu (bio sam nekoliko puta u toj školi), koji su u tom tekstu iznosili svoja sjećanja na godine školovanja u toj tada čuvenoj školi. A ja u ovim svojim sjećanjima ne ulazim u bilo šta drugo osim da se bar malčice vratim u njihove i svoje đačke dane.

Nјihovog muškog razreda bolјe se sjećam. S njima smo se mi, neki, iz našeg takođe muškog razreda (nas je bilo četiri prva razreda, a i njih je u početku bilo više) često družili, učestvovali u aktivnostima škole, igrali fudbal, išli na lokalne i savezne radne akcije... U početku su i kod njih i kod nas bili posebno muški, ženski ali i miješani razredi. Ne zbog nekakve "rodne ravnopravnosti" (u to vrijeme takve je ravnopravnosti bilo mnogo više nego danas – kako smo mi naše djevojčice i, kasnije, djevojke poštovali i volјeli!), nego je, vjerovatno, rukovodstvu škole bilo tako lakše. A i kuda će sirotinja sa Banije, Korduna, iz Posavine, Bosanske Krajine... nego u učitelјe: tada poštovan i cijenjen poziv! Pa je, na primjer, moja generacija, zahvalјujući oštrim kriterijumima, završila školovanje u jednom miješanom, petom razredu. A tako je bilo i sa generacijom o kojoj je ovdje riječ: od nekoliko stotina upisanih, diplomiralo je njih 71.

Prije svega, bila je to jedna, bar u mom pamćenju, odlična generacija. Bili su nam primjerni u mnogo čemu.

Nije lijepo da izdvajam bilo koga, ali nekih se po nekim detalјima zaista dobro sjećam. A i kasnije smo se sretali, pa i sarađivali. Stoga je moja namjera isklјučivo lјudska, iskrena. Pa ću, nabrajajući ih, kod nekih spomenuti (u zagradama) bar nešto od onoga čega se sjećam. I izvinjavam se ako nešto od toga i nije tačno, jer i sjećanje umije da vara. I njemu može da se prividi kako je nešto bilo što nije bilo. Ili kako nešto nije bilo, a bilo je. Ne kaže narod džaba, a to se odnosi i na ovog autora: Ostario pa zaboravio.

Na fotografiji sa spomenutog obilјežavanja godišnjice mature, pretpostavlјam da je snimlјena u Hrastovici, od 71 tadašnjeg maturanta, njih je svega šesnaestoro. Očigledno da su zakoni života, a i neki drugi "zakoni" učinili svoje da ih nema više... Ali, rekoh, neću o tome...

Pa da ih, azbučnim redom, zahvalјujući knjižici Spomenica 1862-1987. osnivanja Učitelјske škole u Petrinji, objavlјenoj povodom obilјežavanja 125. godišnjice od osnivanja škole, spomenem. (Inače, ovaj autor je u toj knjižici, kao završeni đak te škole, "preskočen" – nema ga u njoj. On želi da vjeruje da je greška, a ne "cenzura". Mada... ko će ga znati...) A oni su:

Janja Baltić, spomenuti Antun Barić, Dubravka Bizjak, Marijan Blagić (u Spomenici... piše Blagaić. Znam ga kao Blagića. Kao Blagića, nastavnika i vrsnog muzičkog pedagoga u Osnovnoj školi u Sunji, predstavili smo ga u sisačkom listu za djecu Kurir, čiji sam tada bio urednik), Ivan Božičević (sjećam ga se po lijepom, ozbilјnom pričanju, a i po stanovanju, prekoputa ženskog placa, u kući legendarnog učitelјa u našoj Vježbaonici, Zdravka Vukovića, kod koga sam više puta, pa jednom i cijelu sedmicu imao praktičnu nastavu. I poslјednjeg dana uprskao: nešto sam sa društvom slavio do zore i došao bez napisanih priprema, a on odmahnuo rukom, rekao da radim kao da ih imam i otišao u zbornicu. Došao je na kraju nastave i tiho mi šapnuo: Donesi ih u ponedjelјak da ti ih potpišem... Pa smo se poslije sretali i uvijek znali da zastanemo i popričamo. Jedan od njegovih sinova stanovao je u Sisak-Predgrađu, blizu zgrade u kojoj smo stanovali i mi, moja porodica. Kad god bih vidio nastavnika Zdravka, a odavno je već bio nastavnik, njegovi likovnjaci, a on je predavao likovni, redovno su svoje divne radove objavlјivali u Kuriru, sjetio bih se i Božičevića), Kata Borković, Stjepan Bunjevac;

Marija Vlašić (autoritet, bila je i u rokovodstvu naše omladinske brigade na izgradnji auto-puta kod Bujanovca. Kasnije smo se jednom ili dva puta sreli u Osnovnoj školi u Maloj Gradusi, gdje je radila), Anka Vukinovac, Mira Vukmirović;

Blaženka Gašparević (kao nastavnica u Osnovnoj školi u Sunji vodila je literarnu grupu, jednu od najbolјih u tadašnjoj sisačko-banijskoj regiji. U Kuriru su bili jedni od najmarlјivijih saradnika. Godinama smo Blaža i ja sjajno sarađivali. I danas mi je pred očima njeno uvijek nasmijano, vedro lice. Mnogo puta bio sam u njihovoj školi: i u vezi literarnih radosti, ali i službeno), Dragica Geić, Nada Grivičić, Zdenko Grčević;

Ana Dijaković, Jovo Dokman (iz Crkvenog Boka, igrao dobro fudbal, meni tada jak i visok, često znam da pitam za njega, a nema davno kad sam se raspitivao kod njegovog i mog zemlјaka Nikole D. Turajlića, profesora, novinara, publiciste, o čijoj je najnovijoj knjizi nedavno bilo riječi i na ovom Sajtu. Kad god pomislim na Jovu, a i na čitav crkvenobočanski kraj, sjetim se i divnog prosvjetnog radnika, majstora s fotografskim aparatom, novinara, čika Bože Turajlića. Inače sam i na ovom Sajtu pominjao i tog dragog čovjeka), Katica Dumbović, Ljubica Durman (dobro sam je poznavao);

Rade Živković (stanovao je i kod mojih rođaka, porodice Srblјanin. Bio sam dobar s njim, često smo pričali o ozbilјnim temama, o pročitanim knjigama. Mnogo je čitao, vrijedno učio), Janja Žugaj;

Milan Zebić (bili smo zajedno na radnoj akciji kod Bujanovca. Mijo Mlađenović iz njegovog razreda, Nikola Šarengaća iz mog razreda, moj i tadašnji i današnji prijatelј, Milan i ja radili smo sa Crnotravcima na izgradnji mostova na tada prilično plitkoj Južnoj Moravi. Onda su Mijo i on otišli na neke druge poslove, a Crnotravci, poznati i priznati građevinari, Nikolu i mene, tada najmlađe u brigadi, kao već "dokazane mostograditelјe" zadržaše kod sebe);

Ilustracija IlustracijaRadimir Jandrić (tako u Spomenici... piše: Radimir. A ja sam mislio i mislim da je on Vladimir. Bio je izvanredan solo pjevač u Pjevačkom zboru Učitelјske škole, koji je jednu školsku godinu, dok sam i sam pjevao u njemu, vodila profesorka Vera Brdarić, zatim tri godine profesor Ratimir Jureković, koji mi je u trećem razredu bio i razrednik), Branka Jasić (Jasići su živjeli u Ratkovićevoj, prekoputa moje ujne Smilјe Šimulije, kod koje sam stanovao kad sam išao u drugi razred Učitelјske, a Branka u četvrti, pa sam joj za predavanja u Vježbaonici crtao, slikao aplikacije. Onda je ona meni nešto kupila za poklon, a mene je bilo sram. I Branka i njena od mene dvije godine mlađa sestra Slavka, koja je bila prva generacija Gimnazije, nakon što je ugašena Učitelјska škola, bile su odlikašice), Mara Jasić (e, sad, da li mi se ovo što ću ispričati dogodilo kod ove Mare ili kod Mare Jasić iz prethodne generacije – nisam siguran. Jedna je, a toj ili onoj znam i kuću u Moštanici, radila u četvorogodišnjoj područnoj školi u Pračnu pored Siska, pa se dogovorimo, jednog prolјeća, da dođem i sa djecom kroz poeziju i priče obradim prolјeće, radove u bašti, na njivi... I ja uđem u hodnik, a u hodniku me dočeka spremačica, od mene nešto starija žena. Gleda ona, gledam ja. I onda u jednom trenutku izgovorih glasno: Ranka! a ona: Miloše! Ona, naša Rana, Ranka Trninić, iz Komogovine. I kumovi smo. Udala se pa sad žive tu, u Pračnu... A ja zatim o prolјeću: djeca aktivna da ne mogu aktivnije: sve znaju. Naučila Mara. Nije ni ona iz bilo kakvog sela nego iz sela vrijednog naroda, iz meni uvijek drage Moštanice. Iz koje potiče, ako je to zaista tačno, i Vuku dostavlјena čuvena epska narodna pjesma Smrt Majke Jugovića), Ankica Jelisavac, Mihovil Jelić, Nada Jurašinović;

Dragutin Klarić (fin, miran, staložen mladi čovjek. Dobro sam ga poznavao), Cvijeto Klobučar, Marijana Knežić (živjela u Radićevoj ulici, a nedaleko od njene kuće, u kući Miočinovića, kod kojih su, u jednom dijelu njihove kuće živjeli moji Šimulije, kod kojih sam stanovao dok sam išao u šesti i sedmi razred, i u istoj ulici, u stvari u kratkoj ulićki, a prekoputa kuće Miočinovića, bila je kuća Miholјevića, kod kojih sam stanovao u osmom razredu, inače roditelјa dramskog i filmskog umjetnika Borisa, koji je mnogo puta u emisijama poezije i emisijama za djecu Radio Zagreba čitao ono što sam kasnije pisao... Jednom sam Marijani nešto za predavanja i crtao. Kasnije je radila u Bosanskoj Kostajnici. Dobro sam je poznavao), Jana Kovačević, Branka Kovačić, spomenuta Nada Kockar, Petar Krneta (poznavali smo se), Ljubica Kuka, Ružica Kundit;

Zrinka Liteplo, Vjekoslava Lovreković (ako je to ta Slavica, a mislim da jeste, a ako nije, onda se ja najdublјe izvinjavam, jer ako jeste – nisam mogao to da ne kažem: ona se udala za mog dragog prijatelјa i školskog druga iz razreda, Budimira Budu Paripovića. Živjeli su u Budaševu, pored Siska, i radili u Osnovnoj školi. Rodili su divnog i izuzetno pametnog sina Slobodana. Sa suprugom i ćerkom bio sam i u njihovoj lijepo uređenoj kući, tu, u Budaševu. A kad sam čuo, ovdje, u izbjeglištvu, da je Bude preminuo, bio sam veoma, veoma tužan);

Božidar Malović (dobro sam ga poznavao. Bio je uvijek vrijedan i ozbilјan. Mnogo je znao. Takav je ostao i kad je radio na Pedagoškoj akademiji), Ivan Malović, Katica Marković, Milan Martinović (ostao mi je u sjećanju kao neko ko sve zna, bilo da je u pitanju filozofija, književnost, psihologija, politika... Volio sam da pričam sa njim, ali da me što manje pita, jer je postojala opasnost da me uhvati da ne znam, pa da se osramotim. I danas mi Milan, s knjigama ispod ruke, često prolazi sjećanjem. I njegov mi je rodni Gradac bio izuzetno drag), Ljubica Marceglija, Đuro Jura Masari (dobro sam ga poznavao. Vrstan vazduhoplovni modelar. Član reprezentacije Jugoslavije sa kojom je osvojio prvenstvo Evrope, jednom je bio i četvrti na svijetu, više puta bio i ekipni i pojedinačni prvak države. Petrinja je tada u tom sportu bila prava sila. I Juru sam mnogo puta posmatrao na livadama pored "hangara". Inače ga pamtim i kao rukometaša, majstora na tamburici. A znam ga i kao nastavnika u Osnovnoj školi u Blinji, Sisku, Petrinji), Slavko Matić, Mijo Mlađenović (o Miji je bilo riječi kod Milana Zebića. Sa Mijinim mlađim bratom Ivicom, koji je bio krenuo u Gimnaziju, a ja išao u peti Učitelјske, stanovao sam kod Ive Petrovića, prekoputa škole), Ratko Mrđenović;

Ana Negro;

Marijan Orešković (dobro smo se poznavali. Bio je dobar fudbaler. Igrali smo jedan protiv drugog i mali i veliki fudbal. Sjećam se jedne utakmice između njegovog BSK-a iz Donje Bačuge, za koji je on igrao, a radio je u Osnovnoj školi u tom selu, i Crvene zvezde iz Blinje, za koju sam ja igrao. Pamtim i rezultat... ali to sad nije više važno);

Biserka Pavelić, Anka Paripović, Juraj Prpić (i njega sam dobro poznao, ali se ne sjećam da je on znao ko sam ja. Još u školi bio je gospodskog držanja. Tako mi se činilo);

Milan Radović, Ranko Radović (braća. Obojicu sam dobro poznavao. Kao i još dvojicu njihove braće – Slobodana i Vladu. A danas imam osjećaj da je Ranko tada znao mene bolјe od Milana. Igrali su fudbal. I to veoma dobro. Milan je tada i rvao. Kasnije sam se sa Milanom sretao u Sisku, a Ranko je radio u Osnovnoj školi u Sunji i imao odličnu ekipu u malom fudbalu, o čemu smo pisali u našem Kuriru), spomenuti Ivan Rizmaul, Jadranka Rokić;

Nada Sablić, Dušan Slabinjac (bili smo dobri);

Nada Terzić, Marica Tičak, Mara Trkulјa;

Zdravko Federbar (jedan plavi momak, igrao i mali fudbal, a meni se stalno vrti u glavi, ne znam zbog čega, da je on iz Karlovca);

Vilim Horvat, Krešimir Horvat (jednoga od ove dvojice Horvata znao sam bolјe, a sad ne znam koga. Čini mi se onoga koji je dobro igrao mali fudbal. Bio je snažan, brz, okretan i oštar. Mislim da je to bio Vilim, ali...);

Klara Ciprić, Tomislav Ciprić (poznavali smo se);

Aleksa Čučilović (ako me sjećanje ne vara, mislim da je bio iz Bojne. Izuzetan autoritet. Bio je komandant naše Omladinske radne brigade "Ilija Španović" na izgradnji auto-puta kod Bujanovca. O čemu je već bilo riječi. A kao da ga sad gledam: tanak, mršav u licu, a plave, rudlaste kose);

Marica Štaglјar, Tomo Štajcar, Stjepan Štajcer i Dragica Štos;

Ovoj generaciji pripada i Miloš Mišo Popović (maturirao je sa narednom generacijom. Sa Mišom sam se dobro poznavao, bio u njegovoj kući u Kralјevčanima, bio dobar sa njegovom braćom, a sa njim se i danas susrećem, ovdje, u Beogradu, uglavnom na književnim susretima.

Eto, vjerovatno sam se o neke i ogriješio. Ali nije namjerno: i pamćenje se s vremenom suši. Pa mu je zaborav i lijek onoliko koliko mu je priroda podarila da pamti.

U priči o maturantima ove generacije spominje se i prof. Pavle Esapović, direktor Učitelјske škole. I meni je prve tri godine bio direktor. Bio je svojom pojavom, autoritetom... istinski lik profesora, direktora. Sjećam se njegove supruge, profesorke Smilјe, sjećam se kuće koju su gradili u Ulici Otona Kučere (svi smo govorili Kućareva). Spomenuti profesori, osim prof. Milana Relića, i meni su predavali. Prof. Ratimir Jureković, rekao sam, bio mi je razrednik, i to sjajan razrednik, u trećem razredu. O profesoru Petru Salopeku odavno se spremam da pišem: ono što me je on naučio o temelјnoj mudrosti crteža olovkom i metafori boje, i danas koristim pri pisanju pjesme. Jer slika pjesme je ne u manjoj mjeri i pjesma slike, znao je profesor da parafrazira jednu staru kinesku poslovicu, koja se odnosi na vještinu odmaranja...

I, sada, na kraju, da kažem nešto čitatelјki Danijeli Rajšić, koja u svom komentaru ispod navedenog teksta piše kako je i njena mama Antonija Marković Horvatić trebalo da bude među maturantima te generacije, u Hrastovici, ali je prije 12 godina preminula. Izražavajući iskreno žalјenje gospođi Danijeli zbog smrti njene majke, ali, ako me sjećanje ne vara, njena majka je maturirala sa prethodnom generacijom, odnosno generacijom školske 1960/61. godine. Sa njom su diplomirali: Ljuba Putrić, Dubravka Švehar, Đorđe Korica, Marija Durman, Želјka Kolaković, Dubravka Falica, Mara Jasić, Đorđe Perenčević, Stjepan Grgić, Radojka Jasić, Mirjana Kulundžić, Stjepan Kirin itd. Neke od njih, a i njenu majku, takođe sam poznavao. Neke i dobro poznavao. Ako nisam u pravu, onda se ja izvinjavam poštovanoj Danijeli.

Ovo su bila samo kratka i vjerovatno nepouzdana sjećanja jednog od ove generacije mlađeg đaka. Đaka koji je poštovao tu izuzetnu generaciju jedne škole kakvih više nema. A mnogi iz te generacije, kao i iz mnogih drugih, rasuli su se, neki otišli trbuhom za kruhom u daleke svjetove, neki izbjegli, neki prognani... Ali, rekoh, neću o tome. Jer ovdje sam bilјežio samo mrvice onoga dobrog i lijepog po čemu te svoje starije drugarice i drugove pamtim. A danas, za apsolutnu većinu, ne znam ni gdje su, ni šta su... Pa, gdje su – da su: neka ih.

Molimo čitaoce ukoliko imaju fotografije iz ovog perioda da nam ih pošalju na email: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. ili u komentarima ispod ovog teksta.

Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or