Udovici Ljubi Obradović iz Listovače na Baniji, koja nikad nije imala struju, susjed nudi da se useli u njegovu kuću bez obaveza, ali ona je zabrinuta zbog reakcije mještana
Radije sama – Ljuba Obradović Radije sama – Ljuba Obradović LISTOVAČA - Bako Ljubo, od kada nemaš struje u kući? - upitao je novinar "Portala Novosti" vremešnu staricu Ljubu Obradović iz Listovače, odmah na samom početku susreta. Njen odgovor odjeknuo je u, za dana, polumračnoj prostoriji kao grom iz vedra neba. ‘Moj sinko, na proljeće će biti ravno 88 godina!’ Objašnjavamo da je ne pitamo za godine, već otkad nema struju, ali baka Ljuba se ne da zbuniti.

- Pa, velim ti, jesi li i ti gluv kao ja? Skoro 88 punih godina! - ponovi nam starica, umotana od glave do pete jer još nije naložila vatru.

Listovača, više zaselak nego selo kraj Klasnića na Baniji, brojila je nekada četrnaest kuća i svih 14 stoje još dan danas. Desetak ih je gotovo progutala šuma, jedva se naziru od drače i trnja, a kroz urušene krovove probijaju stabla bukve i graba. U tri kuće žive ljudi, usamljeni starci za koje malo tko zna, a još manje ih pozna. Najteže je doći baš do Ljube Obradović jer je njena naherena drvenjara nekako postrani. Mora se pregaziti potok koji je, za naše posjete nabujao pa smo morali pješačiti dalje do nekakvog klimavog brvna, prijelaza koji je za baku Ljubu nerješiv problem.

Većina kuća u Listovači nekad je imala struju, no Obradovići baš i nisu držali do tog ‘modernog čuda’. Ljubin otac, kad se struja uvodila, nije htio prihvatiti novotariju iz razloga znanih samo njemu. Prolazile su godine, a sve to vrijeme u kući Obradovića škiljila je petrolejka. Kako tada, tako i danas. Nije da su ukućani s tim bili zadovoljni, često se o tome razgovaralo, ali svojeglavom ocu se nije spominjalo, jer njegova je morala biti zadnja. Sijela i prela, svadbe i sahrane, komušanje i ljudovanje, sve je to išlo uz škiljavu petrolejku, a kako kaže Ljuba, nije to baš ni bilo loše. Nije bilo struje ali sjeća se da je bilo pjesme i smijeha.

Kada su, početkom Drugog svjetskog rata ustaše haračile i ubijale po banijskim selima, Obradovići su pobjegli u Bosnu. Tamo je Ljuba, kao dvanaestogodišnja djevojčica, izgubila oca i majku. U Listovaču se vratila sa sestrom koja je prije desetak godina umrla. Redale su se godine, s njima ratovi i poslije svega Ljuba danas živi sama samcata, bez igdje ikoga u zaboravljenoj i zarasloj Listovači. Za Nikolu Obradovića udala se 1960. i u braku bez djece provela 35 godina, sve dok nije umro 1995. godine. Sjećajući se izbjegličkih trauma iz djetinjstva, u Oluji svoju kuću nije napuštala. Sve je dobro prošlo, a o njoj je brigu preuzeo Centar za socijalnu skrb. Svako malo donesu nešto hrane i drugih kućnih potrepština. Ostvarila je mirovinu pokojnog muža od 550 kuna mjesečno, pa ova hrabra i boležljiva starica preživljava s 18 kuna dnevno.

- Ma, tražila bih ja da mi uvedu struju, ali čula sam od ljudi kako se Elektri za priključak mora dati puno novaca, a ja to nemam. Kad sam tolike godine bez struje, mogu još ovo malo što je ostalo, ništa mi neće biti - razmišlja Ljuba Obradović.

Branka Bakšić ulaže velike napore kako bi pomogla starima i nemoćnima. Branka u posjeti Milošu Niševiću iz Roviške Branka Bakšić ulaže velike napore kako bi pomogla starima i nemoćnima. Branka u posjeti Milošu Niševiću iz RoviškeBranka Bakšić, zamjenica gradonačelnika Gline, nekoliko puta je posjetila staricu i odlučila joj pomoći.

- Kako je kuća prilično daleko od elektrovodova, smatram da bi za nju bio sasvim dovoljan jedan solarni panel koji bi joj omogućio rasvjetu, rad hladnjaka i eventualno TV prijemnika. Pozvala sam stručnjaka koji je utvrdio da joj je kuća na dobrom položaju i da bi solarni panel na krovu bio uspješan. Cijela investicija nije veća od 4.000 kuna i na putu sam da to riješim. Naravno, najprije sam porazgovarala s bakom koja je pristala i mislim da ćemo to ostvariti - objašnjava Branka Bakšić.

No, ipak ima nešto na što se baku Obradović ne može nagovoriti. Naime, u Centru za socijalnu skrb i Crvenom križu u Glini smatraju da bi vremešna starica svakako trebala biti smještena u dom za starije i nemoćne. Kažu, ako bi ona pristala danas, sutra bi već bila smještena u dom i gotovo sve njene brige bi prestale. Ali, Ljuba se ne da.

- Ne mogu ja ovo sve ostaviti, tek tako. Pa ovdje živim od rođenja. Znam svako stablo oko kuće, tko ga je i kada sadio, znam svaki kamen u potoku, znam gdje ima kestena, vrganja, šipka, krušaka makarija i jabuka pogačara. Pa kako da to ostavim. Bit će što bude i gotovo! - odlučna je Ljuba.

Ima još jedna prilika da gospođa Obradović nekako smanji nedaće i lakše živi, ali na ta mogućnost joj se ne dopada. Naime, nedaleko njene kuće živi Stevo Obradović, usamljeni, ali prilično vitalni starac istog prezimena ali niukakvom rodu s Ljubom.

Mislim da bi nas dvoje zajedno mogli bolje živjeti – Stevo Obradović Mislim da bi nas dvoje zajedno mogli bolje živjeti – Stevo Obradović- Vidim da se Ljuba pati i da joj nije lako. Ni meni baš ne cvjetaju ruže, ali mislim da bi nas dvoje zajedno mogli bolje živjeti. Ja imam struju, toplo mi je u kući, imam i sobu za nju. Jedno drugom bi pomagali pa bi svima bilo lakše. Ja imam 500 kuna mjesečno socijalne pomoći i 100 kuna invalidnine, Ljuba ima penziju od 550 i eto, to je već preko hiljadu. Kud ćeš bolje! Dođe ona ponekad meni, pomete mi kuću, opere posuđe, malo prodivanimo, popijemo kavu i opet ode. Ja sam potpuno sam, žena mi je umrla, djece nisam ni imao, i mogao bih živjeti s Ljubom. Ali, ona ni da čuje. Pita me: što bi selo reklo? Ma kakvo selo, kažem ja, pa to je desetak urušenih kuća, a i neću te ženiti. Ali ona ni da čuje. E, pa što ja tu mogu. Nek se patimo obadvoje, svak za se, nema druge - kaže Stevo Obradović.

Čeka Ljuba Obradović ipak proljeće. Veseli je obrađivati ono malo vrta, sve nekako tada živne, pa i ona. Nema problema s divljim svinjama ni lisicama jer nema ni kukuruza ni kokoši. Ali ima ona druge štetočine. Naime, čim niknu grah i mahune, eti ti srna na gozbu.

- Svaki dan moram braniti mahune i grah od srna. Više se one mene ne boje. Dođu u vrt i lijepo sve grickaju. Otjeram ja njih, ali opet dođu. Ma, nekako ih i volim, već me poznaju pa lako ne bježe. Trebam uzeti štap. Nemoj o srnama baš puno pisati u tim tvojim novinama, molim te, mogu doći nekakvi lovci ili krivolovci i ubiti ih. Barem nemoj napisati gdje mi je vrt, pa ga nikada neće naći. Nekada ga i ja ne nađem kad mi se zamanta u glavi - rječita je i duhovita Ljuba Obradović.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or