draginja kukoleca
BIJELE VODE - Odmah nakon povratka u Kukoleče, ni selo ni zaselak između Maje i Dragotine na Baniji, 1996. Godine, Draginja Kukoleča (84) i njen, danas pokojni suprug Milan, otišli su u Glinu i u mjesnom Crvenom križu tražili da im se dodijeli štednjak. No službenica ih je otpravila uz tada uobičajeni savjet da se "za takve stvari obrate Slobodanu Miloševiću". Od toga dana prošlo je više od 20 godina, Milan je umro četiri godine kasnije, a Draginja, ponižena, osramoćena i nadasve uplašena drskim savjetom glinske "humanitarke", do dana današnjeg ništa nije tražila od države Hrvatske i više nikada nije zakucala na ničija vrata.

- Možete li uopće zamisliti kako smo se moj Milan i ja osjećali kad nas je službenica uputila na Miloševića? Kao da smo nas dvoje izazvali taj prokleti rat, kao da smo najcrnji neprijatelji, a ovdje smo rođeni, ovdje su rođeni naši djedovi i pradjedovi, ovdje umiremo. Pa zato smo se i vratili. Pokojni Milan tada je odlučio kako više nikad nećemo tražiti nikakvu pomoć od nikoga, jer tko zna što se može još naopako dogoditi. A nama je samo trebala peć da se ugrijemo i nešto skuhamo za jesti u devastiranoj, okradenoj kući bez prozora i vrata. Kako je Milan odlučio, tako smo postupili. On je umro 2000. godine, a ja se držim njegove odluke i danas. Ne idem čak ni liječniku – objašnjava za "Portal Novosti" vremešna Draginja Kukoleča, usamljena starica za koju, osim nekoliko raštraknih susjeda, nitko ne zna niti da postoji. Pogotovo to ne znaju oni koji bi to trebali znati.

Živi od 1.600 kuna muževe mirovine, štedi i preživljava kako znade i umije, a u mnogome joj pomaže sin Miroslav, koji živi u dalekim Pločama ali posjećuje majku čim mu se ukaže prilika. Pomaže joj obraditi baštu, organizira nabavku hrane, napuni škrinju za duboko zamrzavanje, nanese drva i kad zatreba, eto ga opet. Prema kazivanju pokojnog muža, drvena kuća u kojoj živi starija je od 300 godina. Gradili su je još Milanovi čukundjedovi i još uvijek stoji. Nedavno prije rata, uz mnogo odricanja, počeli su graditi novu kuću ali nikada nije završena. Stoji poput nekakvog spomenika, pomalo je već guta šikara, a i dobila je u ratu dvije granate.

Draginja i Milan u braku su bili 42 godine, sve do Milanove smrti. Sin Miroslav davno je za poslom otišao u Ploče i osnovao obitelj, a kćerka Ankica, isto tako, prije rata, otišla je u Pančevo gdje se i udala. Draginja cijele godine razmišlja o svojih petero unučadi, sinu i kćeri pa čeka dan kad će netko od njih doći u Kukoleče. Tada zaboravlja na sve nedaće i život u njoj se pokrene, pa opet, njihovim odlaskom, utihne.

- Sve do ovog posljednjeg, nesretnog rata život je bio lijep. Milan je radio u sisačkoj željezari, ja sam se bavila domaćinstvom, djeca su se školovala i sve je nekako bilo u redu i ljudski. Sve do Oluje. Milan i ja pobjegli smo, kao svi ostali, glavom bez obzira s najnužnijim stvarima. Srećom, djeca više nisu bila s nama. Neki ljudi iz naših sela nisu bježali. Ostali su i sve preživjeli, ali onaj tko je poput mene već bio doživio Drugi svjetski rat i ustaške zločine po banijskim selima, nije ni trenutka razmišljao. Onaj strah iz ratnih godina četrdesetih, nikada nije prestao tinjati. Pomislila sam, evo opet onog zla – kaže baka Kukoleča.

Iako je početkom Drugog svjetskog rata jedva imala pet godina, sjeća se svoga oca Kuzme. Sjeća se i dana kada su ga ustaše u srpnju 1941. odveli i sjeća se dana kada je saznala da je otac ubijen u glinskoj crkvi. Majka Janja odvela je duboko u šumu Draginju i četvero djece, od kojih je najstarije imalo tek 9 godina, a najmlađa sestra tek 3 mjeseca. Od svih njih, još je jedino naša sugovornica živa.

- Bolje me ne pitaj što smo jeli i kako smo živjeli. Svakih petnaestak dana mati nas je sakrivala u neke rupetine i vododerine. Potom je odlazila, po okriljem noći, u selo po nešto hrane. Jednom je dognala volove i kola pa smo se kroz šume lakše kretali. Jedva smo mi preživjeli taj rat. Sve mi je to ostalo još uvijek u živom sjećanju i zbog toga sam pobjegla kad su zagrmjele prve granate početkom kolovoza 1995. – objašnjava.

U živom sjećanju Draginji su i događaji 60 godina kasnije, nakon povratka u Baniju. Sve opustošeno, nova kuća razbijena granatama, stara drvena, opljačkana do temelja bez vrata, prozora i namještaja. Štednjak je, prema uputama, trebala tražiti od Miloševića, struju nije devet godina dobila niti od Miloševića, niti od Tuđmana. Obnovu nije mogla dobiti jer je kuću nakon muževe smrti prepisala na sina, za osobnu kartu nekoliko puta odlazila je u Sisak i svjedocima morala dokazivati da je baš ona ta Draginja Kukoleča. Tamo su je godinu dana zavlačili i otezali izdavanje osobne. Sve zaredale nedaće, jedna gora od druge.

- Ali, vidiš, uvijek je bilo i bit će pravih ljudi. Odmah nakon povratka, mene i muža su svakih nekoliko dana posjećivali policajci, pitali kako smo i pazili na nas. Često su bili tu jer su zaredale pljačke napuštenih kuća ali nas lopovi nisu dirali jer su vidjeli da nas posjećuje policija. Moju djecu i muža svi su u okolici poznavali, navraćali s k nama - Hrvati i Srbi - pitali da li što trebamo, donosili salame i kruha. Iz sela Maja, koje je naseljeno Romima, redovito su nas posjećivali i pomagali nam. Rekli su mi; majko ti si nama uvijek nešto davala kad smo bili mali, sada je došlo vrijeme da se odužimo. "Oće to što ti pišeš netko čitati? Onda napiši da mi puno pomaže susjed Dragan Martić, prava ljudina, parnjak moga sina Miroslava. Iako mu je kuća kilometar od moje, uvijek me posjećuje, kupi mi što mi treba i brine o meni. Kad dođe Miroslav, onda on pomaže Draganu i tako to ide – zaključuje Draginja Kukoleča.

U glinskom Crvenom križu i Centru za socijalnu skrb kažu da im slučaj Draginje Kukoleče nije poznat ali je ravnateljica mjesnog CK-a Alberta Cestarić obećala da će Draginju uskoro netko posjetiti kako bi se utvrdilo kakva joj je pomoć potrebna. Zamjenica gradonačelnika Gline Branka Bakšić kaže da će Draginju posjetiti u roku odmah.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Ukoliko prenosite ovaj tekst na drugi sajt, a Banija Online je naznačena kao izvor / autor teksta, molimo da i to prenesete po mogućnosti sa linkom ka izvornom tekstu.
reklamirajte se cbc