banija Na Baniji ima više strana na cestama s meni oduvijek čudnim imenima.

Od svih su mi najzanimlјivije Vergijina strana, najduža, kojom se iz Kostajnice penje i odlazi ka zapadu Banije, odnosno odlazi se cestom prema Petrinji, Sisku, Glini i dalјe... zatim Patrešić kosa (Patrešć, kako smo govorili), strana na cesti kojom se kroz šumu penje iz Jabukovca ka Gornjoj Pastuši, i Vignjište, kraća strana kojom se od drvenog mostića preko potoka Pastuše ide cestom, punom krupnog kamenja i ilovaka, od Gornje Pastuše ka Donjoj Pastuši.

Tim se stranama i spušta, silazi, odnosno ide i u obrnutom smjeru. Ovo kažem zbog toga da se ne bi mislilo kako se po Baniji išlo isklјučivo uza stranu. 

I sada da pođem, ukratko, od najkraće strane, od njenog naziva – Vignjišta.

Da pođem od Vignjišta, a ovdje ne mislim samo na naselјa, nego i na razna druga geografska obilјežja – brda, doline, usjeke, čuke... kojih s tim nazivom ima više po prostorima bivše Jugoslavije, posebno u Srbiji, pa u Bosni i Hercegovini, a ima ih i u Hrvatskoj.

Viganj je riječ (postoji i naselјe na Pelјešcu) koja znači: kovačnica. To je mjesto gdje se kovalo gvožđe. A čim se tu, kod pastuškog Vignjišta, još u rimsko doba, kovalo gvožđe, znači da je tu bilo i gvozdene rude. O čemu sam davno pisao. Ali mi je napisano i objavlјeno zauvijek izgublјeno, ostalo, vjerovatno i propalo.

Za kišnog vremena, kad se strana razblati, znao sam zastati, ili sići sa konja, kod mostića na potoku Pastuši, u podnožju strane, i pratiti rđaste dizge guste tečnosti koje su se vukle prema potoku. Banija je na više mjesta imala gvozdene rude, kao i kovačnice: Gvozdansko, Bešlinac, koji se nekad zvao i Bršlinac (uglavnom područje Trgovske gore), pa je bilo i rude i proizvodnje srebra, bakra, olova, mrkog uglјa, vapnenca...

Vignjište je, kao i čitav taj kraj, sa srcem prirode kakva se sreće i kroz prozračje sunca podfruškogorja na slikama Save Šumanovića.

Kad se ide od Gornje Pastuše, s lijeve strane svijeta je sjever, i zelena dolina, odmah ispod brda Lotnovca, koji je sa istočne strane, a dolinom se do pomenutog drvenog mostića probija rečeni potočić. Dok su gore, iznad, njive, brda, vijenci Metla, Jokalica, pa vijenac s ne baš vidlјivim kućama Brda, zaseoka sela Jošavice. A desno od ceste je dolinica koja se sužava ka šumi i potoku Laznovcu. Pa šume... šume i rijeka Sunja. I odmah, tu, s južne strane, ide se Preko rijeke i u šumu, po Ernestu Hemingveju, do sjevernih obronaka gore Šamarice. 

Za Patrešić kosu nigdje nisam naišao, u pisanim tragovima, na bilo kakvo objašnjenje imena.

Ali sam u Gornjoj Pastuši, dok sam pješice išao od i do Želјezničke stanice Kralјevčani (14 kilometara od Komogovine), a odlazio i do mojih Velebita – babe Stoje, strine Novke, njenih ćerki – čuo, i to ne jednom, da je davno, davno postojao neki hajduk, koga su zvali Patreša, koji je sa svojim hajducima, tu, u po strane, sačekivao... Pa se priča o tom Patreši svodila i na to da je to bio neki koga su jedne zaista ledene zime, s visokim snijegom, dok se sam samcit probijao prema Jabukovcu, presreo, odmah ispod vrha strane, ispod dviju kuća Dragosavlјevića (Dragoslјevića, kako smo govorili, a iznad tih, njihovih kuća, na brdu i prevoju ka prvim kućama sela Gornje Pastuše, i Dragosavlјevići pripadaju tom selu, prošli smo jedne zime otac i ja, kad me pratio na konjima do kralјevčanske stanice, kroz takve snježne nanose i smetove kroz kakve nikad više u životu nisam prolazio, a zimi sam prelazio i preko Alpi, pa bio i u Sibiru...), i odakle se može vijencem poprijeko ka Stojićima, zaseoku jabukovačkom, i dolјe, niže, ka selu Tremušnjaku... presreo, hajduka Patrešu naime, čopor vukova i... Od tada se više nije spominjao.

banija A onda sam, a već sam išao u više razrede petrinjske Osmogodišnje škole, pričao sa jednim pametnim čovjekom, na placu u Kralјevčanima, kad smo brat i ja prodavali dvoje mlađih krmaka, i o Patrešić kosi. Reče on i kako se zove, ja nisam upamtio: kad god se pozdravlјam – ne čujem dobro onoga ko mi se predstavlјa, jer dok se ja sjetim kako se ja zovem – prođe voz. A kasnije ga, toga iz Jabukovca, više nikad nisam sreo. I reče on meni da naziv Patrešić kosa vuče porijeklo još iz rimskog doba. Patre (patre) je na latinskom otac, gospodar, patrija (patria) je na latinskom otadžbina, objašnjavao mi je. Pa je to čitavo područje, nekad pretežno obraslo šumom, bilo jednoga gospodara. A kako je taj putni pravac i u rimsko doba bio veoma važan, moj sagovornik me podsjetio da se značajnim saobraćajnicama i danas kaže državne ceste. Pa je odatle možda izvučena i Petrešić kosa.

Jednom sam, dok sam se zanimao i za ceste i puteve Banije, došao i do nekakvih starih francuskih crteža i tog puta. Francuzi su ga želјeli izmjestiti: da ide od Bogičevića, u Jabukovcu, da ne ide dakle uz Patrešić kosu, nego da ide ravnijim krajem – uz  potočić Jabukovac, pa blizu njegovog izvora da ide sjeverno od Gornje Pastuše, a ispod jošavlјanskog vijenca Metle, pa ispod Svilokosa, zaseoka gornjopastuškog, do potočića Pastuše, pa niz taj potočić do potočića Laznovca i uz njega do doline Sunje. A odatle sve ravnim za Komogovinu. Ta bi cesta izbjegla pomenute strane, ali i one koje nisam spomenuo: Podunavačku, na primjer, u Donjoj Pastuši, takođe veoma strmu. Međutim, u vrijeme francuske vladavine ovim krajevima, sve je to bilo već naselјeno, a put je išao kud i dan-danas ide. Onda su Francuzi proširili postojeći put, izgradili mostove...

Kažem, možda jeste Patrešić kosa dobila ime tako i po tome kako ispričah. A možda i nije bilo tako. A što reče Manojlo Grbić (a to sam prepisao i za Azbučnik sela Komogovine) u svom Karlovačkom vladičanstvu: Ko zna bolјe – široko mu polјe!

Samo, mnogo, mnogo puta prošao sam Patrešić kosom: i pješice, i na konjima, i u zaprežnim kolima. S konjima sam jednom, upregnutim u kalavet, išao Nikoli Begoviću, koji se iz Begovića (to je selo onog čuvenog Nikole Begovića, prote, prosvjetitelјa, skuplјača narodnog blaga, književnika, pravednog borca za prava svog graničarskog naroda i svoje Srpske pravoslavne crkve, i od istog su pretka...), koji se, velim, iz Begovića priženio u Kordiće, u Komogovinu, išao u mobu. Kupio Nikola voćar crne šlјive u Šušnjaru, pa smo išli da tresemo i kupimo, a uveče da to i dovezemo. Bogami mi je bilo gusto uz Patrešić kosu – noć crna kao pokislo uglјevlјe na vatrištu, neki otišli već daleko ispred mene, ne čuju se, drugih ni za vjeru još nema, ni oni se ne čuju, a ja još dijete, kako su drugi govorili... Ali, izvukli moji konji... I na biciklu sam prolazio (i uzbrdo i nizbrdo): jednom mi je uspjelo i da se izvezem na vrh. A jednom mi je pukao i lanac pa sam do Komogovine, oko osam kilometara pješice, sve gurajući i bicikl... I u automobilu sam bezbroj puta...

Moj školski drug, iz petrinjske Učitelјske škole, prof. dr Dušan Bogičević, iz Jabukovca, koji živi ovdje, ispod Avale, blizu ulaza u naselјe Beli Potok, priča kako sam ja njemu, u Jabukovac, dolazio na konju: ... I već s po Patrešić kose konj zarže tako da mi, dolјe, u Bogičevićima, prepoznamo da je to Milošev konj i na konju da on stiže. A onda, kad dođu, konj pase po ledinama ispod šume, a mi sjedimo, pijuckamo i divanjkamo... I tako u odlasku: odozgo se, opet, s po strane, začuje rz u znak pozdrava...

Nikad taj dio puta, od Jabukovca do pred samu Komogovinu, nije bio asfaltiran. I nikad se za razloge tog izopštenja nije moglo saznati.

Ali... đavo i donosi i odnosi... 
 
Iz rukopisa zapisa u nastajanju, pod naslovom ONO DAVNO, OD BANIJE 

Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!