banija I sad i o Vergijinoj strani, asfaltiranoj 1967. godine, pred dolazak druga Tita. Inače je samo pri dnu strana bila popločana kockom, kojom je bio popločan i grad. A sve drugo bilo je makadamsko, kao i sve ceste po Baniji.

Otkud Vergijina? Koji Vergija? Kakva vergija?

Volio sam u ta svoja rastom niska vremena da razmišlјam o imenima, nazivima, kako je kome milo nek tako i kaže, naselјa, brda, rijeka, potoka... Mučilo me i vlastito ime, a kamoli ne neka druga, nešto drugo. Otkud Komogovina? Otkud Mečenčani? Otkud Brijebovina, Lamuštranjga, Okopita kosa, Šašava (Šaševa – i jedno i drugo čuo sam i vidio napisano)...

Da vergije znače turski porez, čuo sam mnogo godina kasnije.

Naime, prije odlaska ponedjelјkom u ovu Kostajnicu, koja se tada nije zvala Hrvatska, i četvrtkom u Bosansku, koja se danas ne zove Bosanska, morali smo da idemo u Mečenčane, u nekadašnju općinu (i: opštinu, a table su bile i na latinici i ćirilici), kasnije u mjesni ured, da izvadimo cedlu (stočni pasoš) za grlo stoke koje ćemo tjerati, voditi, voziti, svejedno, na plac, na prodaju. I te smo cedle, kod Želјezničke stanice Kostajnica, odnosno kod gostionice Đuke Šarengaće (kod koga sam običavao da popijem musolini, a da mi nikad nije bilo jasno zbog čega baš musolini), to jest na vrhu Vergijine strane, odmah blizu fijakera koji su čekali putnike iz vozova, morali da pokazujemo onima koji su to, te papire kontrolisali. Ko ih nije imao, nije sa stokom mogao da nastavi niz Vergijinu stranu i da uđe s te, zapadne strane u Kostajnicu. I onda sam slušao da se tu, na tom mjestu, još u turska vremena plaćala nekakva dažbina za ulazak u grad pazarnim danom. I to je vjerovatno bila jedna od tih vergija, tog poreza. Kao što u Beogradu postoji mjesto, u opštini Voždovac, raskrsnica u stvari, koja se naziva Trošarina. I ne samo da postoji u Beogradu...

I tako mi dođemo ili dođem do vrha Vergijine strane, jer i mi smo u Kostajnicu ulazili sa zapada, a ono: pogled nad pogledima!

Brdo Djed na lijevoj, sjevernoj strani (a za sadnju drveća po njemu najveće zasluge pripadaju Davorinu Trstenjaku, Slovencu, pedagogu, koji je krajem 19. vijeka nekoliko godina službovao i u Kostajnici, i to smo u Osnovnoj školi u Komogovini čuli), izdiže se iznad ove Kostajnice, smještene u krilom neba svijeno a izduženo gnijezdo na lijevoj obali rijeke Une.

Zatim Una, koja tu samo naoko dijeli dva tako bliska svijeta – ona ih u stvari ne dijeli, već ih spaja, jer na desnoj obali Une, čim se prođe tvrđava, Bosanska je Kostajnica, blago raširena kao desno plućno krilo jedinstvenog organizma (hrvatska je imala Tvornicu trikotaže Pounje – za radnike sa obje strane, srednju školu – za djecu sa obje strane, Bosanska je imala Tvornicu polјoprivrednih sprava – za radnike sa obje strane i tako dalјe).

A tvrđava mu je, tom organizmu, na sredini, kao srce.

I most preko Une, u blizini tvrđave, koji ovdje premošćuje ovu meni uvijek široku, zelenu rijeku, zelenu žilu protočnicu, i spaja dakle narod obiju strana, jer granice nije bilo. Prvi most su 1811. godine, veli jedan zapis, gradili Napoleonovi vojnici. Pa kasnije nailazim i na zapise o keltskim, rimskim, germanskim (varvarskim, kako su ih Rimlјani nazivali), turskim, austrougarskim, jugoslovenskim... mostovima, na tom možda i istom mjestu.

Međutim, nisu mostovi uvijek građeni, pa ni ovdje, u Kostajnici, da spajaju lјude, narode, države, religije, svjetove, nego su ih podizale vojske na krvavim putevima i rijekama svojih osvajanja. Podizale su ih kako bi mogle dalјe. I sve dalјe i dalјe – dok se ne sruše i one i njihovi mostovi.

I tamo, u onoj, Bosanskoj Kostajnici: džamija. S meni tada zaista nečim čudnim, visokim, što se zove minaret. Od svih vjerskih objekata koje sam vidio u tim svojim ranim godinama, a vidio sam pravoslavnu i katoliču crkvu, džamija mi je bila najinteresantnija. I tu sam je prvi put u životu vidio. I ona mi je, uz upamćene jablanove, jedina od svega što je čovjek gradio i izgradio – dodirivala nebo, ulazila svojim vrhom oštro u njega, a shvatao sam da to dodirivanje, odnosno ulaženje u njega, u nebo, nebo ne boli. Pa sam mnogo puta znao zastati i slušati kako hodža poziva na molitvu. Na klanjanje, kazao je moj otac. A na bosansku stranu gonili smo i ovce i janjce i prodavali ih Turčinu, kako smo tada zvali muslimane, odnosno Bošnjake, kako im se danas kaže. I oni su nas zvali kaurima. I nikome ništa nije bilo. Tu smo tada kupovali najlјepši hlјeb na svijetu, i zemičke, pogače... I danas osjetim ukus tog hlјeba u ustima – to je isti onaj koji sam jeo s kobaščicama ispod platana kod gostionice djeda Velebita... Kasnije, mnogo godina kasnije, tu sam, u predvorju Kina Partizan, pio najlјepšu crnu kafu na svijetu. (E, kad bih se sada, dok ovo pišem, mogao da sjetim imena te divne žene, koja je čitav vijek tu, na tom mjestu pržila kahvu! Kad bih... a nemam koga da pitam.)

 A gore, iznad te desne Kostajnice, Bosanske, iznad tog desnog plućnog krila kostajničkog, izdižu se obronci planine Kozare i njihovo ovom gradu najbliže brdo – Balј. O njemu sam upamtio i stihove:

Šumo Balјu, moj debeli ladu,
kad po tebi prostrem kabanicu
i pogledam varoš Kostajnicu...

banija I taj prvi pogled odozgo, s Vergijine strane, taj makar i kratki pogled, a pogotovo ako se zastane pa se širom otvorenih očiju skraja nakraj gleda, od vode pa do neba, ta mi je slika tog prvog pogleda takva kao da ulazim u neki drugi svijet. U neku daleku, čarobnu zemlјu, u dlan doline iz romana Kako je zelena bila moja dolina Ričarda Luelina, britanskog književnika, koji sam tada, tih srednjih pedesetih godina u Komogovini pročitao. I bio oduševlјen. A kasnije me mučilo: da li je Kako je zelena bila moja dolina ili Kako je bila zelena moja dolina? Kako sam odavno ostao bez tog romana, ovdje sam, u stručnoj literaturi, nailazio isklјučivo na drugi naslov. A meni je ostao u glavi onaj prvi – melodičniji prevod originala koji na engleskom glasi:  How Green Was My Valley. A onda, prije tri ili četiri godine, kod uličnog prodavca starih knjiga, ovdje, u Beogradu, naiđem na Kako je zelena bila... Izdanje beogradske izdavačke kuće Rad iz 1955. godine, prevod dr Ljubice Vuković. Ista istijana ona. Naslova istog onog koji mi je ostao u sjećanju: Kako je zelena bila... A ne Kako je bila zelena... I u njoj su životi onih istih siromašnih Velšana, i dječaka od dvanaest godina, i to u Kralјevini Velikoj Britaniji, kolijevci demokratije, odnosno parlamentarizma, kako ona sebe predstavlјa, a drugi, po svijetu, to kao papagaji ponavlјaju, životi zbog kojih i jesam bio oduševlјen romanom. U njoj su opisani Velšani, narod bez bilo kakvih prava dostojnih čovjeka, osim prava na najteže, rudarske dvanaestočasovne poslove, naroda bez prava na jezik, na školovanje... Bili su to građani ne drugog, trećeg reda, nego građani trideset i trećeg reda. I to me podsjeti... I tražeći, brzo sam naišao na meni upamćenu, milu rečenicu: Moj dom je tamo gde sam ja, riječi su junaka romana koji priča tu čitavu priču.

Kad se uz Vergijinu stranu vraćamo iz Kostajnice, iznad Veterinarske ambulante, popreka je staza preko njiva, za pješake. Otac i majka znali su, ako smo bili natovareni, da pješače tom stazom do vrha. A ja sa konjima i kolima cestom uza stranu. Oni na vrhu sačekaju pa pravo na zapad, za Suncem. Ako je tog dana bilo sunca.

A dolina ostaje u jednoj od rečenica Ozrena Dragojlovića, nekadašnjeg profesora istorije umjetnosti u kostajničkim srednjim školama (jer, rekoh ranije, kroz istoriju mog života u Kostajnici su se promijenile tri), sjajnog amaterskog slikara Ozrena, koji jednom davno, dok smo se slučajno sreli na vrhu, pa zagledani u dolinu, reče: Ovo je slika doline kakva ne može da se prenese bilo kojom slikarskom tehnikom ni na jedno platno, ni na jedan papir, karton, drvo... Ovo je slika ispred svake slike i slika iznad svake slike.

Pa pričam slikaru Ozrenu kako je meni sve počelo od vergije: turskog poreza.

I sad je u meni ona poslјednja slika, koja traje i neprestano mi se dorađuje.

I dorađuje se sve dok mi je Vergijina strana na lijevoj obali pogleda u tu sliku.    Pa se spušta dolјe, u tišinu dubine gdje ne postoji zaborav.   

(Iz rukopisa zapisa u nastajanju, pod naslovom ONO DAVNO, OD BANIJE)
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!