Dječji logor u Staklani, Sisak, 1942. Dječji logor u Staklani, Sisak, 1942. ZAGREB - Ustanak u Srbu nije narodni i partizanski, nego četnički. Ustaše nisu bili fašisti, već državotvorci koji su se samo htjeli oduprijeti velikosrpskim idejama i žandarskoj tiraniji u Kraljevini Jugoslaviji. Ustaške rasne zakone, koji su odmah proglašeni i revno provođeni, nametnuli su nacisti, a genocid nad Srbima je laž. Ante Pavelić nije prodao Dalmaciju, to je napravio kralj Aleksandar. Katolička crkva nije organizirano pokrštavala Srbe, partizani su bili teroristi zbog čije su djelatnosti u njemačkim i talijanskim odmazdama stradali civili. U Jadovnom nitko nije ubijen, a u radnom logoru Jasenovac umiralo se gotovo isključivo zbog bolesti, ali je zato Bleiburg najveće stratište hrvatskog naroda… Navedene teze samo su dio organiziranog revizionističkog poduhvata koji skupina hrvatskih povjesničara intenzivno provodi posljednjih godina.

Srpske žrtve ustaškog genocida vrijeđane su na razne načine, a da taj proces, na krilima odnosa prema povijesti kakav je inaugurirao HDZ Tomislava Karamarka, još nije gotov dokazuje prošlotjedni ‘znanstveni’ skup u organizaciji Hrvatskog kulturnog vijeća (HKV), koji je počeo 23. kolovoza, na Evropski dan sjećanja na stradalnike totalitarnih i autoritarnih režima, i trajao iduća tri dana. Skup pod nazivom ‘Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom 1941-1945: Istina i monstruozne laži’ okupio je nekolicinu hrvatskih i slovenskih povjesničara. Posebno je zanimljivo da je skup prvi dan održan na Hrvatskom institutu za povijest i da su na njemu sudjelovali i stručnjaci poput predsjednika Komisije Vlade Slovenije za prikrivena grobišta dr. Jožeta Dežmana. Osim toga, na otvorenju se prisutnima obratio i zamjenik hrvatskog ministra obrazovanja Hrvoje Šlezak. Dakle u ovom, još jednom pokušaju revizije povijesti sudjelovale su institucije Hrvatske i Slovenije, a tu je bila i Katolička crkva, koju je predstavljao mons. Juraj Batelja govoreći o ulozi nadbiskupa Alojzija Stepinca u spašavanju djece s Kozare. Što su ovi uvaženi gosti podržali i u čemu su sudjelovali najbolje se vidi iz uvodnog izlaganja bivšeg saborskog zastupnika HDZ-a i predsjednika Matice iseljenika od 1993. do 2000. Ante Belje iz HKV-a. Iako se do sada nije isticao značajnim otkrićima s područja historiografije, Beljo je na skupu odmah zablistao tezom da je zbjeg desetaka hiljada Srba s Kozare uzrokovan, sada duboko udahnite – partizansko-četničkim sukobom na Kozari.
Što su ovi uvaženi gosti podržali i u čemu su sudjelovali najbolje se vidi iz uvodnog izlaganja bivšeg zastupnika HDZ-a i predsjednika Matice iseljenika Ante Belje

Evo kako to sažeto opisuje Beljo, izbeljivši se istini u oči na portalu Narod.hr, čiji je izdavač udruga Željke Markić: ‘Do konca 1941. četnici i partizani ratovali su zajedno uništavajući željezničke pruge, mostove, prekidajući svu komunikaciju s ostatkom Hrvatske. Početkom 1942. došlo je do otvorenog rata između jedne srpske struje koja je bila uz Dražu Mihailovića i četnike i druge koja je bila na strani komunističke Jugoslavije. Međusobno su žestoko ratovali i prema partizanskoj literaturi dolazi naredba od Tita koncem 1941. kad šalje Kostu Nađa da nekako sredi te sukobe na korist komunista na Kozari. Istovremeno dolazi zapovijed da sela koja podržavaju Dražine četnike budu popaljena, a stanovništvo protjerano. Iz tog razloga proizišao je najveći broj stradanja.’

Doduše, ova Beljina konstrukcija nije se čula prvi put. Prema riječima povjesničara Silvestra Milete, koji je bio suradnik na dokumentarcu o najpoznatijoj spasiteljici malih Kozarčana Diani Budisavljević, slično su neposredno nakon ofenzive na Kozari govorili i ustaše.

- To je konstrukcija ustaške propagande. Zabilježena je u Hrvatskom slikopisnom tjedniku, gdje se predstavljalo da Hrvatski crveni križ u suradnji s ustaškom državom spašava djecu od partizansko-četničkih bandi. Osim toga, postoji i reportaža objavljena u Hrvatskom narodu o posjetu djeci spašenoj od partizansko-četničkih bandi - kaže Mileta za ‘Novosti’.

Beljo tvrdi da su djeca u Jastrebarskom završila zato što u Jasenovcu i Staroj Gradišci nije bilo mjesta za njih, što je zapravo bilo super, jer su ovako završila kod bogobojaznih slovenskih redovnica u Jastrebarskom koje su ih brižno pazile sve dok zli kordunaški partizani nisu tamo upali i oteli ih. Stariju su djecu, veze dalje Beljo priču, partizani priključili borbenim jedinicama, a mlađu su samo ostavili u šumi, gdje su ih ponovno prigrlile dobre časne i vratile u toplinu prihvatilišta u Jastrebarskom.

Doista se o Kozari, Jasenovcu i Jastrebarskom šire monstruozne laži, kako tvrde u HKV-u, samo su zaboravili napomenuti da su širitelji Ante Beljo i neki od gostiju njihovog skupa, poput Igora Vukića, člana revizionističkog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, koji tvrdi da je sam poglavnik Ante Pavelić odobrio spašavanje malih Kozarčana. Istina je ipak nešto drugačija. Istina je da je 1942. usred ustaško-njemačke ofenzive u obruču na Kozari ostalo oko 100.000 stanovnika, većinom Srba. Ubijanje je trajalo danima i tisuće mališana, skupa s majkama, stradalo je unutar obruča. Manji dio se uspio izvući, a više od 60.000 ljudi je zarobljeno. Neki su raseljeni po Slavoniji, a veći je dio završio u logorima u Staroj Gradišci, Jasenovcu i Sisku.
- Kozaračku djecu nije spašavala ustaška država, djecu nije spašavala NDH. Njih je spašavala jedna privatna građanska inicijativa. Neki od članova te inicijative doista su radili u ustaškim ministarstvima, kao što su bili Kamilo Bresler ili Velimir Deželić. No oni nisu radili u suglasju s ustaškom državom, nego njoj iza leđa i protiv njezine volje - ističe Mileta.

- Da nije bilo Diane Budisavljević, Breslera i antifašističke organizacije od toga ne bi bilo ništa. Sami ustaše nikada tu djecu ne bi spasili iz logora. To bi Belji, Vukiću i svima ostalima trebalo biti prilično jasno - kaže povjesničarka i istraživačica Jasenovca Nataša Mataušić.

Revizionisti poput Belje i Vukića točno zapažaju da su brojna djeca udomljena kod hrvatskih obitelji. Mnogi građani su se iz najboljih pobuda uključili u akcije kojima je, uz podršku nekolicine ustaškim zvjerstvima zgroženih njemačkih oficira, rukovodio spomenuti Bresler, koji je zapravo bio socijalni radnik iz Odsjeka za obitelj i djecu Ministarstva udružbe. Bresler i austrijska državljanka i humanitarka Diana Budisavljević, čije su zasluge za spašavanje djece nakon rata dugo ostale nepoznate jer ih je vlast pripisivala isključivo partijskim simpatizerima, uvjerili su ustaške vlasti da je udomljavanje djece dobro rješenje. Činjenica je da su u Jastrebarskom neke časne sestre doista pomagale djeci i da se u akciju pomoći kasnije uključio i Caritas uz znanje nadbiskupa Stepinca. Međutim, iz logora ili prihvatilišta za djecu u Jastrebarskom mnogi su ponijeli sjećanja o zatiranju nacionalnog i vjerskog identiteta. Nada Požega preživjela je i Kozaru i Staru Gradišku, a na kraju i Jastrebarsko. Njezino sjećanje objavljeno je u knjizi ‘Djeca – žrtve ustaškog režima’ Ivana Fumića iz 2011. godine. ‘Ustaše su djeci stavili na glave kape sa slovom ‘U’. Redovno smo morali odlaziti u crkvu na molitvu. Pri ulasku na molitvu, morali smo pozdravljati sa ‘Spremni’ ili ‘Heil Hitler’. Oni, koji nisu tako postupili, išli bi na odgovornost kod dežurnog ustaše. Kazne su bile veoma stroge. Dobivali smo batine ili smo bili smješteni u samice’, svjedoči Nada Požega.
Igor Vukić citirao je ni manje ni više nego memoare ratnog zločinca Dinka Šakića, koji tvrdi da je ‘poruku o potrebi zbrinjavanja većeg broja djece koja su stigla u Staru Gradišku i Jasenovac nadbiskupu Stepincu među prvima poslao Vjekoslav Luburić’

U Jastrebarskom su djeca umirala od zaraznih bolesti, ali i zato što se nisu uspjela oporaviti od mučenja i izgladnjivanja u drugim, puno strašnijim ustaškim logorima u kojima su bila ranije. Dobivala su jako lošu hranu i da nije bilo pomoći partizanskih simpatizera i ljudi koji se jednostavno nisu slagali s ustaškim metodama, smrtnost bi bila puno veća. O tome što su prošla djeca u Staroj Gradišci, Jasenovcu ili Sisku, odakle su u stočnim vagonima, odvojena od majki, dovožena u Jastrebarsko, svjedočila je Jana Koch, zagrebačka ilegalka koja se s nekolicinom drugarica uspjela ubaciti u osoblje logora Jastrebarsko. Opisala je nepovjerljivost malih Kozarčana koji su se bojali svega, dok nije malo-pomalo zadobila njihovo povjerenje: ‘Djeca su sada življa, plaču, nemirno se bacaju nožicama i ručicama, otvaraju se mala usta i traže hranu. Čučimo kraj djece, a u svakoj nam ruci po jedna bočica. Nutkamo djecu, ali ona koja su bila naglo otrgnuta od majčinih grudi ne poznaju dudu i odbijaju hranu. Osim toga, ona su već satima bez hrane. Naša nepoznata lica ih rastužuju i plaše. Svaki čas mijenjamo plahte koje su vlažne od proljeva. U stolici krvave krpice crijeva. Još iste noći promatramo, tiho i bez plača gase se male oči, koje su nas do zadnjeg časa pažljivo promatrale, tražeći među tolikim licima samo jedno, njima najdraže i najmilije, majčino lice…’

Više od 800 djece umrlo je u Jastrebarskom i majčino lice nikada nije vidjelo. Oni koji su preživjeli, ne zaboravljaju. Ljubica Čorlukić pamti okrutnost nekih časnih sestara: ‘Za svaku, pa i najmanju pogrešku, dobivali smo batine. Prije nego što su nas počeli tući, skinuli su gaće ili suknju, ovisno da li se radilo o muškom ili ženskom djetetu, pa bi nas pletenom brezovom šibom batinali. Poslije batinanja nismo bili u stanju ni sjesti, a ni leći. Sve nas je užasno boljelo.’ Sjeća se i časnih sestara koje su bile dobre prema djeci i izdvaja časnu Graciozu nazivajući je ‘anđelom čuvarem’.

Sve dobro što se događalo u Jastrebarskom komunisti su nakon rata pripisivali svojim simpatizerima i prešućivali herojska djela Diane Budisavljević, no revizionisti, poput Igora Vukića, idu u drugu krajnost i sva dobra djela proglašavaju sustavnom politikom NDH. Iako je i sam Kamilo Bresler kasnije svjedočio kako je radio iza leđa ustaškim vlastima, Vukić na simpoziju o Jastrebarskom citira ni manje ni više nego memoare ratnog zločinca Dinka Šakića, koji tvrdi da je ‘poruku o potrebi zbrinjavanja većeg broja djece koja su stigla u Staru Gradišku i Jasenovac nadbiskupu Stepincu među prvima poslao Vjekoslav Luburić’.

Činjenica je da logor u Jastrebarskom nije bio logor smrti u kojem se provodio organizirani genocid, kako se to radilo u drugim ustaškim logorima. Isto tako je činjenica da Jastrebarsko nije bilo pod ingerencijom ustaške Uprave za logore, kojoj je na čelu bio upravo Luburić. Ništa ne može promijeniti istinu da je na desetke tisuća djece, koja su nasilno odvojena od svojih majki, ubijenih ili odvedenih u ropstvo, ustaška država ubijala na najsvirepije moguće načine u valovima zločina, od kojih je Kozara najgora epizoda. Ništa ne može promijeniti ni istinu o genocidnoj prirodi ustaškog režima, koji je radio sve da se na teritoriju zločinačke tvorevine NDH iskorijeni srpski narod. Logor u Jastrebarskom definitivno nije bio najgore mjesto na kojem su stradala srpska djeca, ali je bio mjesto na kojem se mučenoj, izgladnjivanoj i užasnutoj djeci terorom i batinama pokušavala usaditi ustaška ideologija i promijeniti nacionalni i vjerski identitet. Nikakav skup kojem je, pod krinkom borbe za istinu, cilj rehabilitacija jednog od najgorih kvislinških režima na tlu Evrope u Drugom svjetskom ratu, te činjenice neće promijeniti.
 
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!