mile rajsic STARO SELO - Samotnjak Mile Rajšić živi u ruševnoj kući na kraju Starog Sela, desetak kilometara jugoistočno od Topuskog, na samom rubu poznate šume Orlove. Jedino društvo prave mu divlje svinje, vukovi, lisice i jastrebovi, koji ga očito smatraju uljezom pa svakodnevno čine štetu kako bi iz svoje šume otjerali neželjenog gosta.

“Kuća u kojoj sam rođen još je dublje u šumi, ali ne živim u njoj jer je izgorjela 2005. godine. Naime, neoprezno sam pretakao benzin, došlo je do iskrenja i kuća se zapalila, ja sam jedva živu glavu izvukao”, priča Mile i dodaje:

“Najbliži susjed koji je živio nešto niže, a rodno ognjište napustio je u Oluji, ponudio mi je krov nad glavom u svojoj kući gdje, evo, živim već 8 godina. Kuća je derutna, tu i tamo prokišnjava, ali ja sam se smjestio u jednu prostoriju koja barem malo liči na sobu. Tu mi je peć, krevet, stari kredenac, i to je sve što mi treba”, skroman je 67-godišnji Mile Rajšić.

Žarulja u sobi ovog šumskog Robinzona otkako on ovdje živi nije nikada zasvijetlila; na samom rubu civilizacije živi bez struje i vode, ali i bez ikakve nade da će se u njegovu usamljeničkom životu nešto promijeniti.

“U kolovozu 1995. kada su svi napuštali selo, pa i moji roditelji s dvojicom braće, ja sam odlučio ostati. Nekako sam mislio, pa neće me valjda Hrvati ubiti. Računao sam da se u životu nisam nikome zamjerio, nikome nikada nisam nešto nažao učinio, pa kakvi bi to ljudi bili koji bi digli ruku na mene. Bio sam u pravu. Kada je u selo ušla hrvatska vojska, ja sam bio jedini stanovnik Starog Sela. Pitali su me za zdravlje, vidjeli i pregledali kuću i kućište i otišli. Sutradan su došli neki drugi, isto u uniformama, donijeli nešto hrane i pokrivača, rekli da se ne brinem, i tako sam ostao. Deset godina sam tako živio dok mi nije kuća izgorjela, a onda sam preselio ovdje. Malo sam se raspitivao da mi netko obnovi i popravi roditeljsku kuću, ali svi su rekli da nema ništa od toga jer sam je sam zapalio. Primam socijalnu pomoć od 850 kuna i nekako preživljavam. Najveći problem su mi divlje zvijeri. Kokoši ne mogu imati jer ih odma’ pokupi jastreb, krompir ne mogu zasaditi jer ga već sutradan pojedu veprovi koji ruju svakodnevno, svega par metara od kućnog praga, a ovce opet ne mogu zametnuti jer haraju vukovi. Posebno za zimskih noći čujem njihovo zavijanje oko kuće. Sve što pojedem moram kupiti u Topuskom, gdje je prva trgovina. Kako živim u šumi, nemam niti voća, tek ujesen naberem nešto kestena i pronađem pokoju gljivu. Srećom, ne pijem i ne pušim, pa nekako pretekne za hranu. Uglavnom jedem hranu iz konzervi jer nemam struje niti frižidera da stvorim neke zalihe.

Najgore je kad zaspu snjegovi, pa ne mogu i po nekoliko dana izaći iz kuće. Kad bi bilo sreće da mi netko dodijeli neku napuštenu kućicu bliže Topuskom, bilo bi puno lakše”, kaže Mile Rajšić, oko čije kuće nerijetko u sumrak odjekuju pucnji lovaca i krivolovaca.

Iako je, vjerojatno, najusamljeniji stanovnik Banije, jer kilometrima oko njega nitko ne živi, Milu Rajšića vrlo dobro poznaju stanovnici Topuskog. Naime, ovaj šumski usamljenik svakoga dana, već desetak godina, ljeti i zimi, po kiši i suncu, u cik zore krene iz šume pješice prema Topuskom. Do ceste ima jedan kilometar, uvijek blatnjavim i jedva prohodnim šumskim putem, a onda desetak kilometara cestom polako dva sata hoda do Topuskog.

Ovdje ga znaju svi, trgovci, mještani, pa čak i gosti i pacijenti Lječilišta. Uvijek sam, kao i u svojoj šumi, posjeti dućane, kupi kruh i pokoju konzervu, sjedne na klupu, pa oko podne nazad, put pod noge.

“Svakodnevno viđam Milu ovdje u gradu. Zađe tu i tamo u moju voćarnicu, nekada kupi, a nekada mu poklonim par jabuka koje brižljivo spremi u svoju torbu. Ako ga nekada ne vidim, zabrinem se da se nije razbolio”, kaže vlasnik topuske voćarnice Sali Daut.

Marija, prodavačica u jednoj trgovini, za Rajšića kaže: “Miran je, tih čovjek. Kad uđe u trgovinu, pomno bira što će kupiti, tri puta provjerava cijenu i računa. I pedeset lipa zna biti razlog da odustane od kupnje. Pošten je i nikome nije dužan. Pravi čudak u ovo vrijeme grabeži i prevara.“

Objavljeno u biltenu broj 8. - "Slike povratka: Banija i Kordun" koji izdaje Srpsko narodno vijeće.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!