ljubica pajic PERNA - Koliko su područja od posebne državne skrbi u nas zaista posebna svjedoče brojni primjeri. Jedan takav, posebniji, pronašli smo na Kordunu, pod samom Petrovom gorom, gdje je nakon 15 godina žeđii suše povratnici Ljubici Pajić napokon priključena voda. A da nema struje i da je nikada nije ni imala, nadležni su saznali tek kada su radnici Komunalnog iz Topuskog u trošnu kućicu uvodili vodu. Da je čitava stvar zaista i te kako posebna, govori i činjenica da tik uz kuću u kojoj živi 60-godišnja Ljubica prolaze vodovodne cijevi i električna mreža, ali tih nekoliko metara do slavine i žarulje nikada nije premošteno, premda čitav posao ne bi trebao trajati više od sat vremena.

Rođena u susjednom selu Pecka, Ljubica Pajić od najranijeg djetinjstva boluje od Downova sindroma, čudesnog genetskog poremećaja u kojemu se čitav život ostaje djetetom, jednako željnom i davanja i primanja ljubavi i pažnje. Svakog putnika namjernika Ljubica prima s puno pažnje i ljubavi nudeći zagrljaj i osmjeh, što prilično zbunjuje sve koji joj zakucaju na vrata pa se mnogima učini kako stoje pred osobom koju je dotaknuo svetac.

“S uplašenim roditeljima sam 1995. iz rodne kuće u Peckoj pobjegla u Srbiju. U međuvremenu roditelji umiru, ostajem sama i odlučim se nakon par godina vratiti u svoju kuću na Kordun jer je tamo ostao čitav moj život i djetinjstvo. Kada sam stigla u selo, srce mi se steglo jer je kuća u kojoj sam rođena potpuno izgorjela. Sama, bez novaca i igdje ikoga, lutala sam dugo zaselcima tražeći bilo koga poznatog. Odlazim u Topusko i tamo su me zbrinuli. Naime, uselili su me u jednu drvenu kuću koja je u susjednom selu Perni ostala cijela, a vlasnik se još nije javio. Od onda tu živim i borim se kako znam i umijem. Svakog mjeseca primim socijalnu pomoć od 400 kuna, pa ne mogu reći da sam siromašna. Taj novac rasporedim na 30 dana, a kako nemam nikakvih režija, zadovoljna sam. U dobroj mjeri me spašava i vrt koji obrađujem, pa nema gladi. Od tih 400 kuna čak uštedim za duge zimske dane kad u vrtu nema hrane, pa opet nekako dobro prođem. U početku mi je mnogo pomogao Crveni križ u Topuskom, znala sam dobiti pakete
hrane, odjeću i pokrivače, a uvijek mi osiguraju i drva za zimu”, priča uz osmjeh Ljubica Pajić, ne osuđujući nikoga i ništa za svoj život, koji smatra bogatim i sretnim.

Ni sama ne zna kako je došlo do toga da nedavno navrate komunalci i priključe ju na vodovodnu mrežu. “E, sad je to pravi raj. Ne mogu vjerovati da u kuhinji mogu otvoriti slavinu i da teče voda. Za jednu kantu morala sam pješačiti do udaljenog bunara, vući tu vodu u kuću, dio ostaviti za piće, a u drugom dijelu prati rublje i posuđe. Nisam mislila da ću to doživjeti”, sretna je Ljubica.

S vodoinstalaterima je došao i Nikola Abramović, donedavno općinski načelnik, sada predstojnik Podružnice Topusko Centra za socijalnu skrb.

“Vrlo dobro poznajem Ljubicu i više puta sam je posjetio. Uvijek me na neki način rastuži njena dobrota i jednostavnost i mislim da se rijetko može naći takva osoba, koja kao da nije s ovog svijeta. Zaprepastio sam se kada sam tek sada saznao da Ljubica nema struje. Prije nekoliko godina Općina je pomogla da se razvedu kablovi u njenoj kući, postavljen je propisani ormarić s brojilom i ostalo je samo par minuta posla za električare. Odmah ću ispitati stvar i u Ljubičinoj kućici zasvijetlit će žarulja”, obećao je Nikola Abramović. A tako je i bilo, čim je zahtjev stigao do topuske Elektre.

Tu i tamo Ljubica ode do rodne Pecke, obiđe zaraslo zgarište rodne kuće, vrati se u tuđu, i nastavi živjeti. Puna optimizma, ni u čemu ne vidi problem, raduje se svemu i svakome. Očito na području od posebne državne skrbi mogu opstati samo posebni ljudi.
Objavljeno u biltenu broj 8. - "Slike povratka: Banija i Kordun" koji izdaje Srpsko narodno vijeće
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or