slavonci Među episkopijama bivše karlovačke mitropolije pakračka eparhija je zauzimala gotovo centralni geografski položaj. A danas u velikoj srpskoj patrijaršiji koja, s malim izuzetkom, obuhvata sav srpski pravoslavni narod, ona se nalazi na sjevero-zapadnoj periferiji. Njena oblast naime, pruža se preko cijele teritorije između Save i Drave. Te velike rijeke naše čine ujedno južnu i sjevernu granicu njenu. Na zapadu ona graniči sa Štajerskom, u današnjoj dravskoj banovini, koju od sjeverne Hrvatske dijele rijeka Sutla i gora Macelj. Na istoku joj je granica sremska oblast drinske banovine i osečki srez savske banovine. U ranija vremena, tokom prve polovine 18. vijeka i taj je srez u više mahova, pod imenom Osečko polje, bio u sastavu pakračke eparhije i sačinjavao je poseban protopopijat ili ekzarhat. Od 1759. godine on je stalno u granicama karlovačke arhidijeceze.

Politički, cjelokupna oblast pakračke eparhije nalazi se u savskoj banovini i zahvata gotovo sav njen sjeverni i istočni dio. Sav taj kraj između Save i Drave nazivan je, u srednjem vijeku i kasnije, po narodnom izgovoru Slovinijom; Nijemci, koji su Slovene nazivali Vindima, dali su joj ime Vindišlend a Mađari i drugi, u latinski pisanim dokumentima i knjigama, nazivali su je svagda Sclavonija. Ovaj zadnji oblik imena prevladao je i očuvao se do danas u imenu Slavonija za njen istočni kraj – od rječice Ilove na zapadu do ušća Drave u Dunav i Bosne u Savu na istoku; ili tačnije od istočnih granica bivše bjelovarsko-križevačke županije do zapadnih međa ranije sremske županije. To je oblast današnje Slavonije, koja je sve do polovine 18. vijeka upravo do 1746. godine do tzv. inkorporacije i obnavljanja stare pošežke i virovitičke županije – nazvana obično Donjom Slavonijom, za razliku od Gornje Slavonije, današnje sjeverne Hrvatske od rječice Ilove do Sutle. Glavni politički i kulturni centri Gornje Slavonije bili su tada, pored Siska i Zagreba – Križevci, Koprivnica i Varaždin; a u Donjoj Slavoniji pored Virovitice i Požege – Osijek, Brod i Pakrac. U drugoj polovini 16. i tokom 17. vijeka nazivana je Donja Slavonija još i turskom Slavonijom, a gornja austrijskom ili hrvatskom Slavonijom.

Turske provale u 15. i 16. vijeku učinile su da mnogi Hrvati iz Like, Krbave, Primorja i sjeverne Dalmacije stalno se uklanjali sa svog ognjišta i nastanjivali po oblasti Gornje Slavonije. Tako se etnička granica Hrvatske postepeno dizala od Kupe, gdje je prvobitno bila, sve više na sjever prema Dravi. Zagreb je uskoro postao centar nove etničke Hrvatske; dok su Križevci, Koprivnica i Varaždin, čiju su oblast od 1540. godine počeli znatno naseljavati i mnogobrojni Srbi, još dugo poslije toga, gotovo čitava dva vijeka, bili nosioci staroga Slovinstva. Jer kada je 1542. godine cijela Donja Slavonija, sa Požegom, Pakracom i Viroviticom, definitivno pala u turske ruke, da pod njihovom vlašću ostane punih 150 godina, Austrija je u Gornjoj Slavoniji pomoću srpskih uskoka osnovala slovinsku krajinu, kao i hrvatsku krajinu u primorskim oblastima stare Hrvatske, za odbranu Slovinije i Hrvatske a s njima i susjednih nasljednih austrijskih zemalja, od Turaka. Ta krajina nazvana je kasnije u 17. vijeku Varaždinskim generalatom; a u polovini 18. vijeka premješten joj je centar iz Varaždina u novoosnovani grad Bjelovar, koji uskoro postaje središte političkog, prosvjetnog i kulturnog života uopšte, gotovo cijele stare Gornje Slovinije, današnje sjeverne Hrvatske.

Kada je karlovačkim mirom 1699. godine i Donja Slavonija ponovo ušla u sastav Austro-ugarske monarhije, odmah su predstavnici raznih državnih, a naročito političkih vlasti, počeli sve češće da identifikuju staru Slovinsku krajinu ili Varaždinski generalat sa Hrvatskom, nazivajući Slavonijom samo novozadobijenu Donju Slavoniju. Tako je postepeno tokom 18. vijeka, konačno se utvrdilo ime Hrvatska i za cijelu oblast ranije Gornje Slavonije; te pakračka eparhija danas obuhvata, uglavnom, svu Slavoniju i Hrvatsku između Save i Drave.

Narod pak od pamtivijeka pa do prve polovine 19. vijeka, kada je počela snažnija akcija sistematskog školskog obrazovanja i narodnih masa u nacionalnom hrvatskom duhu, nazivao je svagda cijelu gornju Slavoniju, potonju bjelovarsko-križevačku i varaždinsku županiju, Slovinijom, a sebe Slovincima; dok su susjedni Štajerci i drugi okolni narodi, naročito zapadnom dijelu njenom – Zagorju i Prigorju, dali ime Bezjačka a narodu Bezjaki ili Bezjaci slično Šijačkoj i Šijacima oko Požege u Donjoj Slavoniji. Međutim, kada su Srbi naselili centar Gornje Slavonije, dobila je ona još jedno novo ime – Vretanija, što je identično sa Bretanija ili Britanija kako se u kancelariji pećkih patrijarha, prema staroj crkvenoj tradiciji, nazvala teritorija nove srpske pravoslavne crkvene organizacije, Uskočke ili Marčanske eparhije, na krajnjim sjeverozapadnim etničkim granicama srpskoga naroda i pravoslavlja. To ime za ovu oblast dosta često su upotrebljavali naši crkveni predstavnici i po njima moldavski vladari u svojim spisima od 1609. do 1704. godine, a i srpski slikari toga vremena na ikonostasima i antiminsima po toj oblasti; dok su u isto doba i još nešto kasnije, do polovine 18. vijeka, ruski vladari i crkveni predstavnici redovno i ovu oblast, kao i Donju Slavoniju, nazivali „srpskom zemljom.“

Rasciom ili Srbijom nazivan je u 16. i 17. vijeku znatan dio današnje Slavonije i na raznim evropskim geografskim kartama toga doba, a naročito krajevi oko Broda, Požege i Valpova, u vezi sa mnogobrojnim naseljenim Srbima po njoj i sa zadnjim srpskim despotima iz porodice Berislavića, koji su imali znatne vlasteoske posjede po Slavoniji, sa centrom u Brodu na Savi. A Turci su sav planinski kraj između Požege i Pakraca do Ilove, tzv. Zabrđe, nazvali Malom Vlaškom ili Malom Srbijom, jer su taj najistaknutiji dio svoje krajine prema austrijskoj granici naselili samim pravoslavnim Srbima – oko utvrđenih gradova, koji su branili neprijatelju pristup u Požeško polje kao središte cerničkog ili slavonskog sandžaka.

Geografski sastav pakračke eparhije sačinjavaju prostrane aluvijalne ravnice oko Save i Drave, između kojih se, sredinom teritorija, dižu brežuljci i gorski lanci, koji se pružaju od Macelj Gore, sa Štajerske granice, u pravcu zapad-istok, gotovo neprekidno do Đakova. Zapadni dio ovog gorskog lanca obuhvata brežuljkasta Bilo Gora, koja se pruža od Kalničke Gore, više Križevaca i Koprivnice, sa najvišim vrhom Rijeka (307 m), uzduž Podravine prema Virovitici i Slatini; a južno od nje potpuno osamljena leži, prema Posavini, Moslavačka Gora (Gornja humka 489 m). Drugi, istočni dio ovog gorskog lanca pruža se sredinom današnje Slavonije od Ilove prema Sremu. To je Požeško Gorje, čiji su sastavni dijelovi: Pakračka Gora (Kik 717 m), Dujanova Kosa (Crni Vrh 865 m), Papuk (953 m), Krndija (491 m), Dilj Gora (Mlakino Brdo 471 m), Požeška Gora (Maksimov hrast 616 m) i Psunj (Brezovo polje 984 m). Sva ova brda i brežuljci , uglavnom, obrasli su lijepim šumama; a kulture i ljudska naselja, po pravilu, ne prodiru na veće visine od 300 m, vrlo rijetko do 350 i 400 m.

SRPSKA NASELJA PO SLAVONIJI

Slavonija kao i Hrvatska nije trpjela u svojim oblastima nikakve druge vjere, sem rimokatoličke; pa je to i naročitim zakonskim člancima utvrđeno u doba reformacije, početkom 16. vijeka. Stoga je Slavonija sve do provale Turaka potpuno rimokatolička bila; iako su po gdje-gdje, a naročito u požeškim gorama, održavali se potajno još poneki rojevi bosanskih Bogumila.

Prve kolonije pravoslavnih Srba u Gornjoj Slavoniji poznate su nam već iz prve polovine 15. vijeka. To su bili Srbi (Rasciani), koje je doveo kao vojničku posadu hrvatsko-slavonski ban Urlih grof Celjski, pošto se u proljeće 1434. godine oženio sa Katarinom (Katakuzinom), ćerkom srpskog despota Đurđa Brankovića Smederevca. Ta posada je smještena bila u Celjskove gradove: Medvedgrad kod Zagreba, Rakovac kod Vrbovca, veliki i mali Kalnik kod Križevaca i u Koprivnicu; a ostala je u tim gradovima i poslije ubistva Urlihova (1456. godine), te je kastelan Katarinin u Medvedgradu i župan zagrebačkog polja bio Srbin iz despotovine – vlastelin Bogavac Milaković. U oba kalnika zapovjedao je Pavle Mikšić, sa svojim Srbijancima, dokle god udovica Urlihova, Katarina Brankovićeva, nije te gradove ustupila drugima. Broj srpskih vojnika po tim slavonskim gradovima morao je biti prilično velik, kada su starješine njihove imale značajan uticaj i na okolinu. O tome nas uvjerava i jedno pismo ugarskog kralja Vladislava iz 1447. godine svima Srbima (Rasciani) po pomenutim gradovima: da ne uznemiravaju građane i seljane raznim teretima i kmetskim rabotama…

Nema sumnje da je većina tih srpskih vojnika koja je ovamo po svoj prilici neženjena došla, ovdje se poženila i zasnovala porodice koje su se tu i po okolnim selima stalno nastanile. Zato se od tog doba i pominju oko tih gradova mnogi odlični stanovnici sa karakterističnim srpskim prezimenima, kao što su npr. Babini, Bankovići, Borići, Vučići, Dobrenići, Jugovići, Nedeljkovići, Milićevići, Obradovići, Poznanovići, Radinovići, Stančići i dr.

Kada su u drugoj polovini 15. vijeka popadale jedna za drugom u turske ruke sve srpske države i državice na Balkanu, tada je sve više odličnih Srba povećavalo vlasteoske i druge redove narodne u Slavoniji, kao i u Hrvatskoj. Ovi Srbi brzo su izmjenili svoju pravoslavnu ili bogumilsku vjeru sa rimokatoličkom vjerom zemlje u koju su došli; pa su polagano etnički se izjednačili sa starosjediocima tih zemalja – sa Slavoncima i Hrvatima – utičući sve jače ne samo na dijalekt nego i na običaje njihove.

Celjske Srbe iz Srbije, koji su se takođe porimokatoličili, pojačale su krajem 15 vijeka (između 1467. i 1470.) nove srpske naseobine iz Bosne i Hercegovine sa vojvodom Vladislavom Hercegovićem, sinom osnivača Hercegovine hercega Stjepana Vukčića Kosače. On je dobio u Gornjoj i Donjoj Slavoniji znatna vlasteoska dobra, a naročito Veliki i Mali Kalnik više Križevaca. Kasnije, 1537. godine, ovaj grad je oduzet od njegovog potomka Nikole Valšinog Hercegovića, koga i kraljevske knjige nazivaju Srbinom (Rascianus), jer je pristao uz Zapolju, protivnika Ferdinandova. Izgleda da je ovo hercegovačko naselje koje je takođe mahom rimsku vjeru primilo, imalo tada u tome kraju i izvjesnu svoju crkvenu organizaciju, pošto se 1514. godine pominje Vladislav, herceg od svetog Save kao starješina (praepositus) crkve svete Bogorodice kod današnjeg sela Glogovnice pod Kalnikom. Kao susjedi njegova vinograda pominju se opet gotovo sami Srbi Hercegovci: Bratić, Kosić, Brdarić, Martinović i dr. dok se u obližnjem selu Potoku, pored Filipovića, Lukačića i dr., već 1498. i 1509. godine pominju Jovan Serbljin i Đorđe Orešković, za koga se takođe naglašava da je Srbin, sa dodatkom tracz, čemu je sinonim Rac ili Rašanin. Vrlo je vjerovatno da potomci Jovana Serbljina i danas žive u porodici hrvatskih seoskih plemića Serbljinovića, koji pored Ljubića, Petrovića, Salaića i dr. stanuju, kao rimokatolici, u susjednom selu Sv. Jelena Koruška kod Križevaca.

U Donjoj Slavoniji moralo je u 15. i 16. vijeku do njenog konačnog pada pod Turke (1543), još i više biti pojedinih srpskih kolonija, koje su takođe bez pravoslavne crkvene organizacije uskoro primile rimokatoličku vjeru i etnički se stopile sa starosjediocima Slovincima. Takvih kolonija nesumnjivo je bilo i na velikim imanjima srpskog despota Vuka Grgurevića, poznatog junaka zmaj-ognjenog Vuka, kada je on 1469. godine dobio od kralja Matije Korvina grad Belu Stenu, južno od Pakraca, i Totuševinu sa preko 100 sela – dakle, svu Posavinu od Siska do Stare Gradiške.

Isti kralj naime, molio je u jednom pismu aragonskog kardinala, da posreduje kod pape za dozvolu da i on može kao što čine Turci, iz turskih zemalja silom izvoditi narod i naseljavati ga po opustjelim oblastima; a iz jednog drugog njegovog pisma od 12. januara 1483. godine, saznajemo da je samo za posljednje četiri godine (1479-1483) uspio da preseli u južnu Ugarsku i Slavoniju već oko 200,000 Srba iz Turske. Kada je pak početkom 16. vijeka znamenita slavonska vlasteoska porodica Berislavića, ženidbom Ivaniša sa Jelenom, udovicom posljednjeg despota iz dinastije Brankovića (Jovana † 1502) dobila dostojanstvo srpskih despota (1504) vrlo je vjerovatno da su i oni na svoja slavonska imanja, sa centrom u Brodu na Savi, naseljavali Srbe koji su pred invazijom turskom, naročito poslije pada Beograda i Kupinova u turske ruke 1521. godine, morali napuštati svoja sela i imanja po sjevernoj Srbiji i Sremu. Sve je to u još jačoj mjeri moralo biti u doba i poslije mohačke bitke 1526. godine kada je despot Stefan Berislavić od kralja određen bio da štiti Požegu od turskih pljačkaških četa.

Tada je već cio taj kraj nazivan Rasciom (Srbijom). Tako se npr. u jednom pismu iz 1529. godine kaže: da je Marija, ćerka posljednjeg despota Jovana Brankovića, udovica Ferdinanda Frankopana, poslije muževljeve smrti otišla in Rascia – svojoj majci Jeleni i braći po materi srpskom (raškom) despotu Stefanu i Nikoli od Broda.

I u slavonskoj Podravini sreću se srpske kolonije u to doba. Prve vijesti o Srbima u tome kraju imamo iz 1494. i 1495. godine, kada su srpski despoti Đorđe (potonji vladika Sv. Maksim) i Jovan Branković osvojili lijepi grad Orahovicu od hercega Lovre iločkoga. Nešto kasnije, u tom kraju javlja se još jedan potonji svetitelj srpske crkve – Stevan Škiljanović. On je u to doba bio kastelan Novigrada, namjesnik i upravnik svih gradova Vladislava Morea, najbogatijeg vlastelina u Slavoniji, kome je Magdalena Orahovička, udovica hercega Lovre iločkoga, donijela u miraz Orahovicu i mnoga druga imanja. Škiljanoviću je kralj Ferdinand 23. novembra 1527. godine darovao vlastelinstva Miholjanec i Glogovnicu, koja su ranije pripadala Balši Hercegoviću, unuku hercega Stjepana. Sačuvano je nekoliko pisama Škiljanovićevih od 1530-1535 iz grada Orahovice u kome je 1530 i 1531 čuvana i porodica sa svim dragocjenostima Radoslava Čelnika, u narodnoj pjesmi opjevanog sremskog vojvode Rajka, kada se on morao pred Turcima u Slavoniju ukloniti, da se kasnije nastani u Đuru kod Pavla Bakića. S njima, a naravno i ranije i kasnije prešlo je u taj kraj Podravine vrlo mnogo Srba iz Srema; jer glavni austrijski vođa Kacianer polazeći 1537. godine iz Gornje Slavonije protiv Turaka kod Osijeka, piše u svom izvještaju: kako se njegovi oficiri nadaju da će ondje dobro proći ein voll Land, die Rätzen njarden uns genug zuführen, auch noch zu uns fallen. A tako je po svoj prilici ostalo i kroz cio 15. vijek, kada je na jednoj karti Ugarske koju je 1572. godine u Amsterdamu izdao dr. Volfgang Lanc, cio kraj od Valpova i Đakova na istok označen je kao Rascia.

Poslije nesretne bitke kod Gorjana, nedaleko od Đakova, u kojoj je poginuo posljednji srpski despot Pavle Bakić 9. oktobra 1537. godine braneći hrabro Slavoniju, nalazio se na najizloženijem mjestu prema Turcima, u Valpovu na Dravi, kao zapovjednik grada pomenuti Stefan Škiljanović. Njegov posljednji izvještaj od 18. juna 1540. godine glasi: da su se Turci pod zapovjedništvom prvoga požeškog sandžak-bega Arslana uputili prema Dravi. Stefan se zatim povukao u Šikloš u Baranju gdje je uskoro umro. Tamo je poslije 1543. godine kada su Turci i Šikloš osvojili, nađeno cjelokupno njegovo tijelo u grobu i on je proglašen svetiteljem. Crkva ga slavi 4. oktobra. On je dakle posljednji branilac slavonske Podravine. Poslije njegove smrti ona je ubrzo definitivno pala pod Turke (Valpovo 1543, a Virovitica 1552), kao što je i slavonska posavina, ubrzo poslije pogibije predzadnjeg srpskog despota Stefana Berislavića (1535), konačno došla pod vlast tursku (Brod i Požega 1536, Pakrac 1542, a Bela Stena 1543). Tako je cijela Donja Slavonija još prije polovine 16. vijeka postala turskim pašalukom, sa sjedištem sandžak-bega ili paše u Požegi.

Gornja Slavonija je i ranije u nekoliko mahova paljena i pljačkana od Turaka, a sada je otpočelo sistematsko pustošenje cijele te oblasti sa tri strane: iz Bosne i Hrvatske, iz Donje Slavonije i iz jugozapadne Ugarske. Prva na udarcu bila je stara križevačka županija. I ona već 1543. godine broji samo 1501 dom sposoban za oporezovanje prema ranijih 12,000 takvih domova; a sve tri županije ove oblasti (Zagrebačka, Varaždinska i Križevačka) imale su tada zajedno tek 10,645 domova. Kada je zatim 1552. godine pala Virovitica, pa čak i Čazma, u turske ruke, provale turskih razbojnika i vojske učestale su još više, te je takav strah zavladao među slovinskim kmetovima da su mnogi sve napuštali i bježali u sjeverozapadnu Ugarsku, Štajersku i Austriju; a od onih što ostaše mnogi su se dobrovoljno predavali (otud tzv. predavci) Turcima i plaćali dvostruki danak (Austriji i Turskoj), samo da bi pošteđeni bili od paljenja i robljenja. Na taj način već za jednu deceniju pala je porezna snaga cijele Gornje Slavonije ispod polovine tako da su sve tri županije 1554. godine imale svega tek 4,657 domova, od kojih je križevačkoj županiji pripadalo samo 376 domova. Tako je strašna bila katastrofa ove lijepe i dosta plodne zemlje. Na sreću, posljednja jača pustošenja turska bila su od 1591-1593. godine kada je Hasan paša bosanski popalio oko 26 hrvatsko-slavonskih kastela i gradova i odveo u ropstvo na Balkan oko 35,000 duša. Od tada je turska sila trgla nazad i moglo se razmišljati o regeneraciji opustošenih oblasti.

Problem naseljavanja opustošenih krajeva Turci su rješavali na taj način što su se zalijetali, često i vrlo duboko, u susjedne zemlje, pa odatle silom odvodili na hiljade stanovnika i naseljavali ih po svojim spahilucima u unutrašnjosti svoga carstva; a kada bi uspjeli da osvoje koju susjednu oblast i pomaknu granice svoje države naprijed, onda su na opustošena ognjišta izbjeglih ili u ropstvo odvedenih stanovnika, dovodili silom ili uz obećanje znatnih povlastica, svoje stare podanike iz unutrašnjih oblasti. Pri tom su, računajući na antagonizam između pravoslavnih i katolika, radi ranijih pokušaja nasilnog sprovođenja unije, naročito nastojali da njihove krajine prema rimokatoličkim državama budu nastanjene pravoslavnim Srbima ili muslimanima. Tako su učinili odmah po osvajanju Bosne prema Hrvatskoj i Dalmaciji, a potom i u Donjoj Slavoniji, po njenom zapadnom planinskom dijelu, naročito više riječice Ilove prema Gornjoj Slavoniji. U tom planinskom kraju gdje su bili najznačajniji pogranični gradovi ili kasteli, raniji dvorovi slavonske vlastele kao što su: Bela Stena, Pakrac, Čaklovac, Sirač, Stupčanica, Dobra Kuća i visoko u planini na putu Pakrac – Požega, tvrdi Kamengrad ili Kamensko (612 m), Turci su odmah po osvajanju tih gradova, po okolnim selima naselili gotovo isključivo same pravoslavne Srbe. Jedini izuzetak činila su dva sela u blizini Pakraca – Badljevina, koja je za vrijeme Turaka imala samo 4 rimokatoličke kuće, i Dereza, koja je ranije opustjela i tek 1657. godine ponovo naseljena sa 16 srpskih pravoslavnih i 5 rimokatoličkih kuća, po svoj prilici dovedenih iz Bosne. Cio taj zapadni dio Donje Slavonije, od Pakraca do požeškog polja i od subotskog grada s juga do blizu Voćina na sjever, narod je nazivao Zabrđem a Turci su ga nazvali Malom Vlaškom i podijelili na pet vojvodina.

Po gradovima i zamcima stanovali su samo Turci, a tek izuzetno puštana je i po koja srpska porodica u podgrađe ili varoš pod gradom. Tako je npr. u varošu siračkom, pored 40 turskih kuća bilo i 10 srpskih domova pred oslobađanje Slavonije krajem 17. vijeka. Svi Srbi u Maloj Vlaškoj i voćinskoj nahiji kao i jedan dio srpskih porodica u Jugovom (Borovo-Slatina) i požeškom polju, nisu smatrani kao kmetovi nego kao naročita vrsta vojnika – kao krajišnici ili martolozi. Njihova je dužnost bila da stražare na Ilovi i po drugim mjestima prema varaždinskom generalatu, i da učestvuju ne samo u odbrani svoje krajine, nego i u svima pohodima turskih četa i vojske u susjedne neprijateljske oblasti; pa su zato od svih kmetskih rabota i davanja oslobođeni bili. Šta više, i mnoge srpske porodice po orahovičkoj nahiji i Đakovštini oslobođene su bile od kmetskih rabota, jer su vršile stražarske dužnosti po drumovima i šumama ili pandurske službe po spahijskim selima. Krajišnici su imali i svoju specijalnu narodnu vojničku organizaciju, na čelu sa vojvodama, agama, jusbašama i odabašama, bešlibašama, harambašama i knezovima. A izgleda da je bar za Malu Vlašku postojao i jedan glavni vojvoda nad pet ostalih vojvoda.

Na sličan način kao Turci, odmah je i Austrija nastojala da osigura svoju krajinu u Gornjoj Slavoniji. O tome se naročito brinula štajerska vlastela, kojoj je poslije pada Slavonije u prvom redu prijetila opasnost. I već poslije teškog poraza Kacianerova, 1537. godine kod Gorjana, počelo se odmah raditi na osnivanju plaćeničkih krajiških četa, koje će bar raznim razbojničkim turskim četama sprječavati dublje prodiranje u ovu oblast. Ali glavni vojni zapovjednik Hans Ungnad, kome je ta organizacija 1540. godine povjerena bila, brzo se uvjeri da se pri tome poslu ne može mnogo osloniti na domaće slovinske i hrvatske kmetove. Stoga je on obavijestio staleže štajerske da ti ljudi nisu dorasli za borbu s Turcima, pa bi trebalo da neko i njih brani; jer: oni su navikli samo da služe oko stolova svojih gospodara i pune podrume i koševe njihove. Zato predlaže: da se mjesto njih nabave valjane plaćeničke čete Nijemaca i osobito Srba, koji već od prije desetak godina u znatnom broju uskaču iz Turske u senjsko primorje, Žumberak i Kranjsku te vrlo uspješno vrše vojnu službu na onoj krajini. Štajerci odmah usvoje ovaj prijedlog i već iste godine otpoče sistematsko naseljavanje srpskih uskoka po Gornjoj Slavoniji.

Početak je učinjen sa srpskim uskocima iz Kranjske i Žumberka već marta 1540, a zatim maja 1542, kada je u krajinsku službu uzeto 400 Srba pod upravom 12 narodnih vojvoda. Ovi krajišnici razmješteni su po tadašnjoj slovinskoj krajini između gradova Koprivnice, Križevaca i Ivanića. Mnogi od njih doveli su ovamo i svoje porodice, te ih smjestili po sklonitim brdskim i šumskim mjestima u blizini svojih stražara; dok su starješine njihove naselile se za prvi mah po susjednim krajevima Štajerske. Za ovima odmah počeše dolaziti i uskoci iz Donje Slavonije i jugozapadne Ugarske. Njih su u ovo doba nazivali prebjezima, a kasnije Vlasima. Tako je već 1543. godine došao ovamo Marko Tomašević od Požege i Petar Besedić – Pribeg, svaki sa 9 oružanih momaka; a iz susjedne Ugarske došao je zastavnik Pavle Bakić sa svojima. Nešto kasnije uskočiše iz turske Slavonije i drugi među kojima najugledniji bijahu vojvoda Ivan Margetić (Rascianus) i stric mu Plavša. Ivan je sa svojih 49 konjanika nastanio se oko Ludbrega, po selima današnjih srpskih parohija Bolfana i Velikog Poganca, te je dao i ime selu Ivancu; a Plavša se sa svoja 53 pješaka naselio blizu Koprivnice gdje se i po njemu prozvalo jedno selo – Plavšinci, glavno srpsko selo u onom kraju i sjedište parohije.

Kada je međutim, početkom druge polovine 16. vijeka, križevačka županija gotovo sasvim opustjela od učestalih turskih provala, pri čemu su nesumnjivo mnogo postradali i novonaseljeni Srbi, javila se potreba za još većim brojem plaćenih krajišnika. Stoga je 1555. godine primljeno u službu 6 novih uskočkih vojvoda iz Kranjske i Žumberka, sa preko 200 uskoka, te se i broj srpskih stanovnika ponovo umnožio u ovoj oblasti. Iste godine došla je ovamo iz Donje Slavonije jedna odlična porodica od 40 duša, trojice vojvoda braće Alekse, Dojčina i Vukmira; a 1556. godine primljen je na račun njemačkih plaćenika i vojvoda Ratko Pribeg sa 43 pješaka, koji se nastaniše oko grada Topolovca nedaleko od Križevaca. 1562. godine došlo je u podravinu, niže Koprivnice, nekoliko desetina srpskih porodica od senjskih uskoka sa 60 oružanih ljudi, te su poslije godinu dana preseljeni u blizinu manastira Lepavine između Križevaca i Koprivnice. A 1563. godine došli su ovamo, s naročitim carskim povlasticama mnogi Srbi tzv. Morlaci iz sjeverne Dalmacije i nastanili se oko Glogovnice pod Kalnikom. Najzad 13. januara 1568. godine upućene su iz Beča vojne vlasti na slavonsku krajinu, da sve srpske uskoke iz Kranjske, ili bar one koji to budu htjeli, presele u Podravinu po obroncima Kalničke i Bilogore, između Ludbrega, Koprivnice i Đurđevca, a naročito oko Rasine; ali je to naređenje samo djelimično moglo da se izvede.

Na taj način već u drugoj polovini 16. vijeka nastanjeno je po Gornjoj Slavoniji nekoliko hiljada Srba sa vrlo vidnom ulogom u toj krajini, kada je nadvojvoda Karlo smatrao za potrebno da juna 1576. godine upozori zemaljsku štajersku upravu: kako većina vojvoda na slovinskoj krajini nije katoličke nego uskočke pravoslavne vjere (nit Christen, sondern Usskokhen).

Međutim, još znatno veći priliv srpskih uskoka i pribjega u ovu oblast izvršen je u zadnjoj četvrti 16. vijeka, a naročito od 1507 do 1600. godine. Pojačanju tih migracija znatno je doprinjela i bručka libela od 1578. godine kojom je određeno da se plaćenička vojska na slovinskoj krajini znatno poveća. Te seobe u ovo doba bile su većinom iz turske Slavonije; a od seoba iz drugih krajeva znatnija je samo ona koja se zbila između 1583 – 1586. godine. Nju je izveo vojvoda Petar Hasanović, kada je poslije neuspjelog pokušaja da se oslobodi Klis od Turaka (1583), iz srednje Dalmacije uskočilo u senjsku okolinu a zatim i dalje preko 800 porodica. Hasanović je sa svojima prešao na slovinsku krajinu i nastanio se prvo oko Ivanić Kloštra, gdje se svojim junaštvom 1586. godine odlično istakao u boju sa Alibegom. Potom je primljen u krajišku službu i sa svojim ljudima i njihovim porodicama, poslije 1606, poslat je na najizloženiju krajinu kod grada Đurđevca u Podravini. Potomci im i danas žive u tom kraju, po selima parohije Male Trešnjevice, iako su samo malena oaza od 750 duša među rimokatolicima.

Januara 1586. godine Mihajlo baron Sekelj i kapetan Globičer izveli su prvu znatniju seobu iz turske Slavonije. Oni su naime sa svojim četama prodrle u Malu Vlašku, popalili nekoliko sela oko Sirča i doveli kao roba odličnog srpskog kneza iz toga kraja Ivana Pejašinovića, sa preko 100 žena i djece. Pejašinović se zatim sporazumio sa austrijskom vojnom vlašću, povratio se u svoj kraj 1587. godine i odande izveo još 13 zadružnih porodica sa jednim sveštenikom i mnogo blaga. Sve te porodice smještene su oko Koprivnice i Križevaca.

Seobe koje je izveo iz turske Slavonije slavonski pukovnik baron Herberštajn sa svojim kapetanima Lajbaherom, Grasvajnom i Glaspajhom od 1597 do 1600. godine još su znatnije; a izvedene su po sporazumu sa narodnim starješinama. Tako je na želju harambaše Milije križevački kapetan Grgur Lajbaher oko 10 juna 1597. godine upao u Malu Vlašku, popalio Cepidlake, Drežnik i Kusonje te izveo Miliju i drugih 117 duša sa 1,000 komada marve većinom iz Kusonja i Stupčanice. Te su porodice naseljene po Crkvenoj, Sv. Ivanu Žabnom, Glogovnici, Topolovcu, Gradecu, Dubravi i Sv. Petru Čvrstecu. Sem tih, u isto vrijeme stiglo je još 16 Srba u Koprivnicu i 8 u Križevce. Septembra 1597. godine poslije dugih pregovora sa narodnim izaslanicima, poveo je sam Herberštajn četu od 500 ljudi, udario na Podravsku Slatinu, spalio je i izveo iz nje i okolnih mjesta 1,100 Srba sa 4,000 glava marve; pa je sve te iseljenike smjestio u Rovište i po okolnim selima. S proljeća 1598. godine, prešlo je u dvije grupe oko 500 duša koje su većinom smještene u Velikom Pogancu i okolini. Avgusta iste godine smješteno je u okolini Ivanića 146 novonaseljenih Srba; u oktobru je opet prešlo 500 duša i naseljeno oko Sv. Križa; a početkom novembra upale su čete iz Ivanića u Tursku prema Pakracu i Požegi pa otud izveli oko 350 Srba sa njihovim starješinama Dragul agom i Vučić agom. U septembru 1599. godine doselio je Herberštajn nekoliko srpskih porodica; a 2. oktobra dovele su ivanićke čete 120 porodica sa 995 duša i oko 3,000 glava stoke. Jugovo polje ponovo je opustošeno kada je koprivnički kapetan Alban Grasvajn, sa svojom ekspedicijom i pomoćnim četama iz Ludbrega i Križevaca 27. januara 1600, preko Virovitice i Brezovice, ponovo napao Slatinu koju su Turci bili obnovili. Tom prilikom pored Slatine spaljeni su: Vukičica, Miholjac, Miljeno, Bistrica, Medinci i Rečica; a sve Srbe iz tih mjesta zajedno sa njihovim uglednim starješinom Raosavom Cvetinovićem i mnogo blaga preselili su u slovinsku krajinu i naselili oko Koprivnice. Istim putem nešto kasnije prošao je prema Orahovici ivanićki kapetan Glajspah sa pomoćnim četama iz Križevaca i Petrinje, te je iz Jugova polja i orahovičke nahije izveo preko 100 srpskih porodica sa 828 duša, od kojih je 309 bilo sposobno za oružje.

Iz tih vremena postala su sela Dereza i Derešani kod Ivanića po selu Dereza kod Sirača; Prgomelji kod Bjelovara po Prgomeljima u planini između Pakraca i Požege; a otud su i Šušnjari nedaleko od Ivanića po istoimenom selu kod Kamenske; Dejanovci, Caginci i Širinci kod Ivanića po bivšem selu Dejanovcima i danas još postojećim Cagama i Širincima kod Okučana; Cjepidlake kod Bolča, po Cjepidlakama kod Katinaca više Daruvara; Stari Batinjani, današnji Vojakovac, kod Križevaca po jednom od istoimenih sela kod Pakraca i Daruvara; Borovljani kod Koprivnice po Borovi kod Virovitice, itd.

Tada su potpuno opustjela mnoga srpska sela u Maloj Vlaškoj, kao npr. Podborje – današnji Daruvar i njemu okolna sela Doljani, Miljenovac, Sređani, Karanovac, Vrbovac, itd., koja su bila podaleko od utvrđenih gradova Sirača i Stupčanice a na glavnom udarcu pri prolazu iz Gornje u Donju Slavoniju. I kada su turci 1660. godine ponovo počeli naseljavati ta sela, porasla je bila po njima već velika šuma te ju je trebalo prvo okrčiti.

Preseljavanje Srba iz Donje u Gornju Slavoniju uglavnom je završeno već krajem 16. vijeka, te se tokom 17. vijeka pominju samo još poneka pljačkanja srpskih sela na turskoj granici i izbavljanje tek po nekoliko porodica u austrijsku krajinu. Tako su npr. 1602. godine krajišnici od Ivanića prodrli prema turskoj Posavini i Cerniku, popalili neka mjesta i izveli nešto duša; a 1603 jedna druga četa prodrla je do Orahovice i spalila je; 1622 opljačkane su Cjepidlake i Bastaji a zatim i sela u okolini Pakraca; 1630 pljačkani su krajevi prema Sirču a 1637 izvedena je jedna grupa Srba od 150 duša iz Podravine – od Rajina polja i Borove.

Pošto je krajina u Gornjoj Slavoniji već dosta gusto naseljena bila, austrijski su carevi zabranili da se bez njihove naročite dozvole ne smiju više Srbi u tu krajinu preseljavati; ali kako su pogranični kapetani prema jednom izvještaju iz 1666. godine po običaju „iz davnih vremena“ dobijali od svake novodoseljene kuće po jednoga vola ili kakav drugi dar to su oni vrlo rado pomagali sve one iz turske krajine koji su izrazili želju da se presele. Tako npr. znamo da je 1651. godine uz potporu pograničnog zapovjednika prešlo 11 srpskih porodica; a baron Galer kada je u avgustu 1659. godine saznao da dvije kuće žele preseliti se poslao im je u pomoć četu od 100 ljudi da ih doprati i zaštiti od Turaka. Od svih tih seoba najznačajnija je bila ona koju je 1662. godine križevački kapetan iz sela Podgoraja. Ona je brojala 38 domova koji su uglavnom naseljeni po selu Podgorci više Rovišta.

Razumije se da Turci nisu skrštenih ruku posmatrali tako teška pljačkanja i pustošenja svojih oblasti, već su nastojali da opustošena sela ponovo nasele novim stanovnicima iz raznih svojih krajeva, a naročito iz susjedne Bosne, i da se osvete svojoj bivšoj raji koja je pod zapovjedništvom austrijskih oficira sva ta pljačkanja i pustošenja izvodila. Šta više, 1621. godine tražili su budimski i požeški paša od koprivničkog i križevačkog kapetana da im se povrate svi Srbi krajišnici jer su oni turski podanici, pa su stoga pogranične straže još bolje uređene i utvrđene bile. Ipak su Turci uspjevali češće da provale u srpska naselja, naročito oko Rovišta i odvedu sa sobom mnogo stoke, pastira, žena i djece. To je bilo osobito od 1618 do 1648. godine za vrijeme austrijskog tridesetogodišnjeg vjerskog rata s protestantima, kada su i mnogi slavonski krajišnici ratovali po raznim dalekim ratištima te Slovinska krajina nije mogla dovoljno zaštićena da bude. A kako su i u jednoj i u drugoj krajini, pored nešto Nijemaca i Turaka bili gotovo isključivo sami Srbi, u tim čestim četovanjima stradalo je i izginulo mnogo našeg naroda i na austrijskoj i na turskoj strani.

Kraj tome međusobnom satiranju pravoslavnih Srba u Slavoniji za račun drugoga učinjen je tek mirom između Austrije i Turske u Sremskim Karlovcima 1699. godine kada je cijela Slavonija, dakle cijela teritorija današnje pakračke eparhije, došla pod austrijsku vlast. U velikom austrijsko-turskom ratu od 1683 do 1699. godine koji je prethodio karlovačkom miru, Gornja Slavonija je bila pošteđena direktnih ratnih nevolja; a Donja Slavonija imala je gotovo za svo to vrijeme da podnosi mnoge grozote rata i skoro svi dijelovi njeni, sem visokih planinskih krajeva, bili su po nekoliko godina za to vrijeme gotovo sasvim pusti. Znatan dio naroda iz zapadne Podravine, Male Vlaške i Posavine prebjegao je već nakon turskog poraza kod Beča 1683. godine u varaždinski generalat; a naročito u doba kada su Austrijanci počeli Viroviticu (1684) i Osijek (1685) osvajati. Neki su ostajali samo po godinu-dvije u generalatu, a mnogi i po nekoliko godina; dok je takođe bilo dosta i takvih koji se više nikad nisu ni vratili na svoja stara ognjišta. Sa Turcima se u Bosnu povuklo vrlo malo Srba a iz Bosne priticalo je poslije konačnog oslobođenja Slavonije 1691. godine vrlo mnogo novih doseljenika koji su ne samo popunili i pojačali ranija sela nego su i sasvim iznova naselili mnoga stara opustošena i osnovali sasvim nova sela, krčeći šume za kuće, polja, livade i vinograde. Tako su npr. Bosanci već 1692. godine obnovili stara opustošena sela: Belanovac, Subotski Grad, Jagmu, Žuberkovac i Šagovinu; 1693. Belu Stenu, Leštane i Bobare; 1699. Lovsku i dr.; 1695. iz osnova su podigli Šibovac a 1700. Uljanik; 1692. osnovali su Kukunjevac Srbi iz Hrvatske, a 1700. iskrčili su šumu i osnovali selo Brestovac kod Daruvara Srbi iz Bosne, slavonske Posavine i iz Hrvatske. Takvih primjera moglo bi se navesti čitav niz i za ostale krajeve.

O naseljavanju Srba iz Srbije direktno u Slavoniju imamo samo jednu vijest koja nam kaže: da je uskoro poslije osvajanja Užica, početkom oktobra 1688. godine izvedeno oko 6,000 duša iz užičke okoline i sa obala Morave, te naseljeno po opustošenim krajevima Slavonije. Na osnovu toga i jednog izvještaja iz 1690. godine da je u to doba general Kaprara naselio Srbe u Moslavini, vrlo je vjerovatno da su ti užičko-moravski Srbi osnov današnjim srpskim parohijama po Moslavačkoj gori. A da je za vrijeme toga rata moglo biti pojedinačnih naselja u Slavoniji i iz istočnih krajeva Srbije i zapadnih dijelova Bugarske daje nam osnova pretpostavci i okolnost što se npr. pri popisu stanovništva u Požegi 1702. godine među ostalima pominju: Pirotić i udovica Ginjica Šipravčanin; a u obližnjem selu Podgorju vlastelinstva Kutjeva nalazio se u isto vrijeme i Mato Bugarović. Sem toga u pakračkoj eparhiji ima i danas nekoliko porodica koje slave kao krsno ime sv. Đorđa Kratovca (26. maja na dan prenosa njegovih moštiju); a on je poginuo i proglašen za svetitelja u Sofiji, gdje su ga tamošnji zlatari prvi počeli da slave kao svoga patrona.

Kada je 1702. godine osnovan slavonski generalat, počelo je stalno doseljavanje Srba i u slavonsku Posavinu, kako iz varaždinskog generalata tako i iz Banije, Like i Krbave. Isti elementi uz stalan priliv Bosanaca, naselili su i puste zemlje na obroncima Moslavačke gore i Bilogore, kao i sva sela između njih od Bjelovara do Ilove koja je sada postala granica između varaždinskog generalata i slavonskog provincijala; a kasnije se ta riječica počela smatrati kao međa između Hrvatske, nekadašnje Gornje Slavonije i Slavonije, ranije Donje Slavonije. Ilova je ujedno bila i granica između ranije požeške, kasnije pakračke ili slavonske eparhije i ranije Marčanske, kasnije severinske ili hrvatske eparhije sve do 1771. godine kada su se obe te episkopije ujedinile u današnju pakračku eparhiju.

Izvor: “SPOMENICA O SRPSKOMPRAVOSLAVNOM VLADIČANSTVU PAKRAČKOM“
Dr Radoslav Grujić(reizdanje iz 1930. god.) Muzej Srpske pravoslavne crkve Beograd, 1996. godine
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!

Banija

pozar-u-pogonu-furnira-i-parketa-u-petrinjiPožar u pogonu furnira i parketa u Petrinji
PETRINJA - U Proizvodnom pogonu furnira i parketa tvrtke „NIL-Ž“ d.o.o. u Sisačkoj ulici 116 u Petrinji, u prostorima bivše Ciglane, u petak, 21....
baka-anine-102-godineBaka Anine 102 godine
SISAK - Ana Svrabić, najstarija korisnica Doma za starije i nemoćne osobe Sisak, danas je proslavila svoj rođendan. Netko bi mogao reći, pa što? Svaki...
dumbovic-zaustavio-ukidanje-razrednog-odjela-u-srednjoj-skoli-petrinjaDumbović zaustavio ukidanje razrednog odjela u Srednjoj školi Petrinja
PETRINJA - Nakon što je ministrica obrazovanja Blaženka Divjak u petak, kako kažu, iznenada i bez najave, ukinula neke razrede po srednjim školama pa...
petrinjska-galerija-krsto-hegedusic-slavi-30-godina-postojanjaPetrinjska Galerija Krsto Hegedušić slavi 30 godina postojanja
PETRINJA - Petrinjska Galerija Krsto Hegedušić u ovoj 2017.godini obilježava 30 godina postojanja jer je Galerija osnovana 1987.godine. Kako je...

Društvo

odrzan-narodni-zbor-u-sumi-abez-pored-vrginmostaOdržan narodni zbor u šumi Abez pored Vrginmosta
VRGINMOST - Uz prisustvo velikog broja građana, u šumi Abez pored Vrginmosta, u nedjelju je održan...
plitvica-selo-turizam-bez-vodovoda-i-kanalizacijePlitvica Selo: Turizam bez vodovoda i kanalizacije
PLITVICE - Posljednjih godinu dana, Plitvica Selo se često nalazi u udarnim vijestima nacionalnih...
obnova-crkve-u-stikadi-tu-se-slucajno-rodio-teslaObnova crkve u Štikadi: Tu se slučajno rodio Tesla
ŠTIKADA - U organizaciji zamjenice načelnika općine Lovinac Branke Veselinović, prije mjesec dana...

Novosti

strbac-da-li-ce-pravda-za-pavla-pantica-biti-spora-ali-dostiznaŠtrbac: Da li će pravda za Pavla Pantića biti spora, ali dostižna
BEOGRAD - Nedavno je Vrhovni sud Hrvatske ukinuo prvostepenu presudu kapetanu bojnog broda Pavlu Pantiću...
linta-razgovor-bobetka-u-policiji-u-vezi-zlocina-u-sisku-nastavak-ruganja-srpskim-zrtvamaLinta: Razgovor Bobetka u policiji u vezi zločina u Sisku nastavak ruganja srpskim žrtvama
BEOGRAD - Predsjednik Saveza Srba iz regiona Miodrag Linta ocjenjuje da odlazak hrvatskog generala...
sin-janka-bobetka-ispitan-zbog-ratnog-zlocina-u-siskuSin Janka Bobetka ispitan zbog ratnog zločina u Sisku
SISAK - Zbog istrage o ratnim zločinima u Sisku, u policijskoj stanici je ispitan Ivan Bobetko, sin...

Kontakt broj udruženja

061 64 70 422
svaki dan od 09 do 21 h

Pretraga sajta

Najave

banijski info portal gif

Kultura

proslava-svestenomucenika-save-gornjokarlovackogProslava sveštenomučenika Save gornjokarlovačkog
KARLOVAC - U ponedeljak 17. jula tekuće godine, u Sabornom hramu Svetog oca Nikolaja Mirlikijskog u...
kordunaski-biseri-sarena-krmacicaKordunaški biseri: Šarena krmačica
Dal je neko babu nagovorio, il je ona sama procjenila da su šareni krmci bolji od bijelih, neće se...
veljko-ostojic-zirovacVeljko Ostojić: Žirovac
Sjećam se jednog velikog sela, sjećam se njegovih prela,sjećam se ljudi i običaja,sjećam se svoga...
dani-kule-jankovica-2017Dani Kule Jankovića 2017.
ISLAM GRČKI - U subotu i nedjelju, 22. i 23. srpnja 2017 u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom održat...

Oluja

uskoro-izvjestaj-o-otetoj-i-unistenoj-imovinih-izbjeglih-srbaUskoro izvještaj o otetoj i uništenoj imovinih izbjeglih Srba
BEOGRAD - Izvještaj o otetoj i uništenoj imovinih izbjeglih Srba iz Hrvatske, BiH i Slovenije trebalo bi da bude završen u narednih mjesec dana, izjavio...
budimir-da-li-je-etnicko-ciscenje-obrazac-za-novi-svetski-poredak-u-21-vekuBudimir: "Da li je etničko čišćenјe obrazac za novi svetski poredak u 21 veku?"
BEOGRAD - U listu „Politika“ od 13. jula 2017. godine objavlјen je članak „Matis hvali hrvatsku „Oluju“, i kaže da je izmenila tok istorije. Džejms Matis...
veljun-1995-strazbur-2017Veljun 1995., Strazbur 2017.
ZAGREB - Iz Strasbourga je stigla još jedna nepovoljna nepravomoćna presuda Evropskog suda za ljudska prava za građane srpske nacionalnosti, i to u...

Politika

dragana-jeckov-vazno-nam-je-obrazovanje-na-srpskom-jeziku-i-cirilicnom-pismuDragana Jeckov: Važno nam je obrazovanje na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu
ZAGREB - Dragana Jeckov, prva saborska zastupnica SDSS-a, koja je u utorak prisegnula pred Hrvatskim saborom, najavila je da će u fokusu njezina...
prof-dr-milorad-pupovac-novi-predsjednik-sdss-aProf.dr. Milorad Pupovac novi predsjednik SDSS-a
BOROVO SELO - Jednoglasnom odlukom Glavne Skupštine prof.dr. Milorad Pupovac novi je predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke. Nakon punih...
dss-cilj-nam-je-da-srbi-u-hrvatskoj-ostanu-opstanu-i-razvijaju-seDSS: Cilj nam je da Srbi u Hrvatskoj ostanu, opstanu i razvijaju se
VUKOVAR - Rukovodstvo Demokratskog Saveza Srba (DSS) održalo je u utorak 27.06.2017. godine konferenciju za medije u Vukovaru povodom obilježavanja...