ve velika popina GRAČAC - Velika Popina pripada području općine Gračac: to ličko selo nekada je vrvjelo ljudima, a danas u njemu živi svega tridesetak mještana, uglavnom starije životne dobi. Mladih gotovo i nema, a šačica starijih preživljava od skromnih mirovina. No nisu se, kažu, pokajali zbog povratka u rodni kraj.

Đorđe Stojsavljević svojevrsni je kroničar sela koji pamti i bilježi mnoštvo interesantnih detalja vezanih uz njegovu prošlost, a i urednik je časopisa ‘Glas Velike Popine’, što izlazi jednom godišnje. Tokom godine Popina je uglavnom pusta, jedino ljeti nakratko oživi, kada je u povodu praznika Svetog Ilije posjećuju nekadašnji stanovnici i njihovi potomci.Đorđe Stojsavljević kaže kako se Popinčani ne bi osjećali posve odbačenima kad bi država vodila barem elementarnu brigu o njima.
Da su htjeli, mogli su na bar nekoliko mjesta postaviti uličnu rasvjetu, da se bar po mraku vidi da ovdje još ima života. Vjetroelektrana kraj moje kuće proizvodi nesnosan zvuk, a nerijetko u nju udaraju i gromovi, kaže Nada Lukić

Kroničar sela - Đorđe Stojsavljević Kroničar sela - Đorđe Stojsavljević- Uoči Drugoga svjetskog rata u Velikoj Popini bilo je 350 domaćinstava, a danas ovdje živi svega tridesetak mještana, mahom starijih. To je područje od posebne državne skrbi, a nit’ mi što dajemo državi, nit’ ona nama; tako, eto, doživljavamo tu posebnu skrb… Jedino što je selo elektrificirano, ali to je bilo i prije sukoba devedesetih. Kuće stradale u ratu obnovljene su onima koji su to zatražili, a što se ostalih civilizacijskih dostignuća tiče, poput javnog prijevoza i rasvjete, još živimo u mraku. Ovdje se planira izgradnja trideset vjetroelektrana: četiri su već podignute, a mi nemamo ni javne rasvjete. Kad se nekom prostoru uzimaju javni resursi, osnovni je red da se u njega nešto i uloži - kaže Stojsavljević.

Ističe da su lički med, sir i šljivovica istinski brendovi ovoga kraja te da bi s afirmiranjem prednosti Like došlo i do oživljavanja pustih sela.
- Ovdašnji se ljudi bave tradicionalnim zanimanjima, proizvode sir, med, šljivovicu. To dobro ide na tržištu. Neki drže krave i žive od stočarstva, ali tu ima nekih problema. Naime, oni koji imaju više od sto grla i od države dobivaju velike poticaje dovode stoku ovamo na ispašu, čime prave poteškoće malim vlasnicima. Ali ti problemi nisu nacionalno obojeni – navodi Đorđe, domećući da su Ličani navikli na život s problemima i očvrsnuli u borbi za preživljavanje.

Nije mogao bez doma - Nikola Lukić Nikola Lukić ima 75 godina. Rođen je i odrastao u Velikoj Popini, gdje su mu se i djeca rodila. Ratni ga je vihor odnio u Stare Banovce, ali se u svoj kraj vratio čim su se za to stekli osnovni uvjeti. Nije se, kaže, nijednom pokajao.

- Ne živi se kao nekad. Imam nešto mirovine, ali je slaba. Da sam u stanju držati stoku, bilo bi bolje. Godine ne dozvoljavaju. Ipak, živimo na ovom našem zraku na koji smo navikli i bolje nam je ovdje nego bilo gdje drugdje - započinje Nikola, pa se prisjeća svoje ratne i poratne odiseje.

- Kad sam 1998. prvi put nakon Oluje došao u selo, policija me pitala želim li se vratiti. Kazao sam da mi je želja za povratkom velika, ali da mi je kuća izgorjela. Rekli su da će mi biti obnovljena vratim li se na prijeratno ognjište i tako je i bilo. Započela je obnova, pa sam češće dolazio ovamo iz Srbije. Konačno sam se vratio 2005. godine, zajedno sa suprugom. Dobili smo nešto mirovine, malo se bavimo baštom, a za više nemamo snage. Nijednog se trena nisam pokajao što sam se vratio, a pokajao bih se da sam ostao u Srbiji. Kad sam čuo da mi je kuća zapaljena, mislio sam da više nikada neću vidjeti rodno mjesto, ali, eto, okolnosti su dovele do toga da se ipak vratim. Najzadovoljniji sam u rodnom mjestu - kaže Nikola, čije su tri kćeri ostale u Srbiji i u Popinu navrate svega nekoliko puta godišnje obići ostarjele roditelje.
Bosiljka Novaković, 77-godišnjakinja, ostala je i bez supruga i bez jedinog djeteta. Živi sama, ali se ne žali: ima mirovinu, a i u bašti sama ponešto proizvede.

Nitko nas ne čuje - Bosiljka Novaković Nitko nas ne čuje - Bosiljka Novaković - Život u Lici nikada nije bio lak. Odavno sam u osmoj deceniji i nitko mi još ne pomaže. I ne treba da mi pomaže, sve mogu sama. Ovdje su zime jake, pa treba nabaviti mnogo drva. Nabavim sva sama, pred kuću mi već petnaest godina nije došao kamion s drvima. Ovih je deset prstiju spremilo sve za zimu. Ne predajem se - priča Bosiljka, koja se sa suprugom i svekrvom među prvima vratila u Veliku Popinu.
- Svekrva mi je umrla 14 dana prije nego što će napuniti stotu. Nakon nje sam izgubila supruga i od tada živim sama. Navikla sam na život u samoći i ne bih nigdje iz Popine, ovdje počivaju moji najmiliji - kaže ova hrabra žena, koju životne nedaće nisu oslabile. Ne boji se ni samoće ni starosti, ali kaže da bi joj puno značilo da barem jednom tjedno može javnim prijevozom do Gračaca, otići do trgovine i do liječnika.

Nada i Dušan Lukić već nekoliko godina, otkako su u mirovini, žive u rodnom selu. Još uvijek su u snazi, pa sami obrađuju vrt. Nadu smo zatekli u pripravi pekmeza od šipaka, kojih je, kaže nam, Lika prepuna: kad su ljudi napustili lički kraj, samonikla se biljka proširila po nekad obrađivanim poljima. I ona smatra da općinske vlasti u Gračacu ne vode dovoljno računa o njezinu selu i njegovim stanovnicima.
- Četiri ovdašnje vjetroelektrane ostvaruju veliki prihod, a nijedna lipa nije vraćena Velikoj Popini. Da su htjeli, mogli su na bar nekoliko mjesta postaviti uličnu rasvjetu, da se bar po mraku vidi da ovdje još ima života. Vjetroelektrana kraj moje kuće proizvodi nesnosan zvuk, a nerijetko u nju udaraju i gromovi. Nedavno smo kći i ja stajale pred kućom kad je grom udario, a njegova nas je svjetlost trenutačno zaslijepila. Taj osjećaj je strašan. Kad je jači vjetar, često se noću budimo, jer se zvuk vjetroelektrane tada ne da izdržati. Žalimo se, ali nas nitko ne želi ni čuti - kaže Nada, pa pokazuje prema vjetroelektrani što je zagorčala život u selu u kojem se, tvrdi, prije rata živjelo više nego dobro.

Đorđe Stojsavljević kaže da je selo najveći procvat doživjelo 1876. godine, za vrijeme Austrougarske. Tada je podignut veliki hram u čast Svetog Ilije, izgrađena je javna česma i četiri kilometra vodovoda. Otvorena je i škola, čija je zgrada danas u derutnom stanju, a u učionicama umjesto đaka raste drveće.

U Velikoj Popini rođena je Soja Novaković, majka velikog pisca Branka Ćopića, što mještani ističu s ponosom, prisjećajući se kako je autor ‘Ježeve kućice’ navraćao u majčino selo i poklanjao komplete knjiga ovdašnjoj školi. No, u posljednjem je ratu sve izgorjelo, osim sjećanja i spomena na te vedrije dane. Velike Popine, ipak kažu, neće nestati: premda ih je iz godine u godinu sve manje, još postoji šansa da se desi neko čudo i oživi selo u kojem je prije sedamdesetak godina obitavalo tridesetak puta više duša nego danas.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!