Kako je izgledala Crkva Sv. Ilije 1995. godine - Momčilo Kožul Kako je izgledala Crkva Sv. Ilije 1995. godine - Momčilo Kožul ISLAM GRČKI - Čim je Momčilo Kožul 1962. godine završio osnovnu školu u rodnom Islamu Grčkom, roditelji su ga poslali na daljnje školovanje u Rijeku. Nakon srednje tehničke i odsluženja vojnog roka, Momo se zaposlio u riječkoj Elektromehanici, pa u njoj bez prekida radio punu 41 godinu. Ipak, njegovi mu Ravni kotari kroz tih zamalo pola stoljeća nisu davali mira: redovito je obilazio roditelje, braću i sestre, pomažući im koliko god je mogao, vjerojatno i stoga što se samo na vrelom kršu svoga djetinjstva osjećao kao kod kuće. A kad mu je lani umrla supruga, kuća u Islamu Grčkom postala je opet središte njegova svijeta, unatoč tome što je nakon smrti roditelja i odlaska ostalih ostala prazna.

Bez obzira na stan u Rijeci, na kći Jelenu, liječnicu i sina Tihomira, inženjera elektrotehnike, na pristojnu mirovinu, prijatelje i brojne uspomene stečene u tome lučkom gradu, započeo je samovanje u svom selu, ispočetka povremeno, a uskoro najvjerojatnije i stalno. Da mu namjere nisu takve, ne bi zasigurno na četiri hiljade četvornih metara zasadio desetine mladica maslina, trešanja, krušaka i drugog voća, ne bi popravljao kuću, podizao ogradu i marljivo sređivao okućnicu.

- Davno sam bio planirao stalni povratak. Početkom 90-tih taman sam bio stavio fasadu na kuću, ugradio sanitarije, postavio pločice i kupio novi namještaj, kad eto ti zla, dođe onaj prokleti rat. Cijela moja obitelj provela je te četiri godine u Rijeci. Nismo znali što se događa sa selom i onima koji su ondje ostali. Bojali smo se odlaziti onamo, jer je moja supruga Nada bila Hrvatica, pa sam mislio da bi radi toga svakog vraga moglo biti. U Islam Grčki otišao sam tek desetak dana nakon Oluje, pa zatekao ruševine i dosta toga zapaljenoga: sve što iole vrijedi, bilo je pokradeno. Što da vam kažem, strašno da strašnije ne može biti ili sam bar tog trenutka tako mislio. Za svega par sati, saznao sam da ipak može biti strašnije. Obišavši ostatke kuća, a da ni sam nisam znao što zapravo tražim, uputio sam se prema crkvi Svetog Ilije na mjesnom groblju, jer se već izdaleka vidjelo da je zvonik oštećen. Dok sam prolazio pokraj grobova, krv mi se ledila u žilama, jer posvuda su grobnice bile razvaljene i otvorene. Kasnije se pokazalo da su pljačkaši s pokojnika skidali prstenje i ostali nakit. Te jezive slike neću nikada zaboraviti, bilo je kao u nekakvom filmu strave i užasa. A kad sam među prvima ušao u devastiranu crkvu, zatekao me najtužniji prizor koji možete zamisliti: svetačke ikone razbacane po podu, mnoge oštećene puščanim mecima, sve razbacano, razbijeno i uništeno. Odmah se vidjelo i da je puno toga odneseno. I kip Isusa koji je bio na glavnom raspelu bio je izrešetan i razvaljen, a dijelovi razbacani uokolo. Kakvi su ljudi to mogli učiniti? Razumijem rat, palež, žrtve, ali ovako oskvrnuti crkvu i grobove mogu samo zvijeri. U kakvog Boga oni vjeruju, ako smo jedni i drugi kršćani i ako nas dijeli tek nekakav kalendar, ništa puno bitnije od toga - priča Momčilo za "Portal Novosti" , i danas vidno potresen prizorima koji su ga dočekali u rodnom selu.

Nešto kasnije, bio je razgovarao sa svjedokinjom tadašnjih zbivanja, koja je sa sigurne udaljenosti promatrala što se zbiva u selu. Kazala mu je da su nakon regularne Hrvatske vojske u Islam Grčki upali razbojnici, većinom ‘odjeveni u vojne odore’, pa započeli svoj jezivi pir: prvo su sve do temelja popljačkali, odnoseći sve iole vrijedno, a potom zapalili većinu kuća.

Vidjevši tragove svog tog užasa počinjenog nakon Oluje, u Momčilu se učvrstila odluka da ostatak života provede u svom, sada ranjenom selu. Stoga je ubrzo prionuo na obrađivanje svoje zemlje, pa isprva zasadio 60 stabala maslina, dvadesetak bresaka i nekoliko desetaka krušaka vilijamovki, trešanja, jabuka i smokava. Sve te voćke danas već obilno rađaju plodovima, pa imanje napreduje. Život u Rijeci za Momu je iz dana u dan sve dalja prošlost. U potpunosti je okrenut budućnosti, kao da želi nadoknaditi sve one dane koje nije proveo u svom selu. Stoga se i ne boji novih početaka, premda je preko leđa prevalio 67. S prijateljima u Rijeci održava vezu i međusobno se posjećuju, a najviše je među njima onih iz sportskih krugova.

- Od 1969. godine igrao sam odbojku za riječki Kvarner, koji je bio u Prvoj odbojkaškoj ligi tadašnje države. Kvarnerov prvotimac bio sam deset godina, a poslije sam igrao za drugoligašku Inu. Bili su to sjajni mladenački i sportski dani, nitko te nije pitao što si i odakle si, najvažnije je bilo da si dobar drug i dobar odbojkaš. Eno mi gore u sobi čitav niz pehara i medalja. Rado se sjećam tih dana, ali s veseljem pamtim i one dječačke, provedene u Islamu Grčkom kao u kakvoj bajci, među svim tim maslinama, smokvama i ostalim stablima. Sjećam se velike trešnje pred kućom, koju bi djeca iz cijelog sela ‘poharala’ čim bi se prvi plodovi počeli crvenjeti. Jednom zgodom, kada sam kao odrastao, došao ovamo na dan-dva iz Rijeke, uočio sam na toj trešnji neke nove klince kako joj lome grane.

Tada sam na nju okačio jednu veliku tablu na koju sam napisao: ‘Ne lomi grane, jedi koliko možeš i pazi da ne padneš!’ Od tada se grane više nisu lomile, no kad sam prvi put nakon Oluje stigao ovamo, ta je plodna stara voćka bila posječena. To me bilo jako rastužilo, no nakon što sam vidio onaj užas na groblju i u crkvi, postalo mi je jasno da onima koji uništavaju Boga nije nikakav problem ubiti i jednu običnu trešnju - zaključuje Momčilo Kožul.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!