borislav mikelic Presudna stvar da se vratim u Krajinu bila je kad smo došli u Petrinju na skup. Dom kulture je bio premaii da primi sve one koji su došli: bivši radnici iz Gavrilovića i građani. U dva navrata su bili ti skupovi, i oni su vikali: "Boro, vrati se".

I vratili ste se?

- Nakon što je Martić pobijedio u proljeće 1994, pošto me postavio za mandatara, smatrao sam da možemo mnogo toga da napravimo da bi se situacija u Krajini promijenila. Rekao sam: "Ako sam mogao Gavrilović da vadim iz teških situacija, sad moram da oživim i Krajinu, Borovo je bio veliki kombinat, tu je bio Vupik iz Vukovara, Nacionalni park Plitvice... Prva stvar koju smo Martić i ja saopštili Miloševiću bila je da Arkan ne može opstati u Istočnoj Slavoniji i Sremu, nećemo dvije policije.
 
Martić odlučuje da, po nagovoru Pala, zaustavi auto-put kroz baranjsku Slavoniju i da se vrati prevoz robe na Raču, jer su oni imali ljude koji su izgradili benzinske pumpe, markete od Bijeljine pa sve do Banjaluke. Ovo su koristili da se unovče, njima je pao promet po otvaranju auto-puta preko 50 odsto
 
Nakon našeg razgovora, Milošević je izdao nalog i Arkan se povukao iz Erduta. Htio sam da imamo kontrolu na graničnim prelazima. Oni su tamo formirali velika preduzeća koja su švercovala sa Srbijom i Vojvodinom. U Zapadnoj Krajini cvjetao je šverc sa Zapadnom Bosnom, jer se tamo vodio rat s Petim korpusom... U rekordnom roku smo formirali vladu. Babić je ušao i imao je najviše ministara kod mene, sedam.

Šta su bili glavni zadaci?

- Da se 29. marta potpiše Zagrebački mirovni sporazum, u ruskoj ambasadi, čiji su kreatori bili Ćurkin i Vens Oven. Oni su osmislili da taj sporazum bude bezbjednosna linija koja će sačuvati Srbe iz Krajine. U rekordnom roku smo ispunili zahtjev o prekidu vatre i uspostavi mira na svim linijama. Povukli smo 15.000 ljudi s graničnih linija, vraćali se svojim sredinama i odmah upuštali u proizvodnju, u rad. Druga velika stvar koja se desila bili su ekonomski odnosi s Hrvatskom. Prva tačka je bila puštanje auto-puta kroz zapadnu Slavoniju, stavljanje u funkciju naftovoda, dalekovoda, vodovodnih sistema, novi putni i željeznički pravci, infrastruktura, do socijalnih pitanja. Temeljno smo obuhvatali sve i znao sam da za Krajinu to znači preokret. 21. decembra smo pustili novi auto-put kroz Krajinu. Da bi se taj put pustio, posebne razgovore su sa mnom vodili lord Oven i Stoltenberg, koji su mi rekli: "Mikeliću, morate taj auto-put da pustite prije Nove godine zato što je Bobetko s Tuđmanom dogovorio plan - ako Srbi ne puste auto-put do Nove godine, mi ćemo ga osvojiti. Vodite računa da ne bude krvoprolića." 10. januara smo stavili naftovod u funkciju, a onda su na redu bili vodni sistemi. Od momenta kad sam postao premijer pa do Nove godine, postigli smo impresivne rezultate. Naši ljudi su vrijedni i shvatili su da moraju tako, jer u suprotnom neće opstati. Društveni proizvod je krajem 1994. bio veći od crnogorskog...

Tuđman se uplašio?

- Tuđman otkazuje postojeći mandat Unprofora, traži novi u kojem će hrvatska vlast imati veći uticaj na krajiške Srbe i vladu... Međutim, Martić daje izjavu da treba zamrznuti ekonomski sporazum s Hrvatskom. Siguran sam da je imao veze s Galbrajtom (američki ambasador, op.) jer je on stalno koketirao s hrvatskim MUP-om, dogovarao se s Martićem da u Kninu preda plan Z4. Martić se sa mnom nije konsultovao. Prije nego što će doći do tog sastanka, Martićeva sekretarica me obavijestila da budem kod njega u kabinetu, radi konsultacija. Nisam znao kako će to sve ići, a pozvani su bili i Babić i Ležajić. Martić nam je rekao da kod sebe ima plan Z4, koji je čista reintegracija s Hrvatskom, ali on nema mandat za to. Prvi sam se javio i pitao kako to da ja, kao predsjednik vlade i šef pregovaračkog tima o ekonomskom sporazumu, ne znam za taj plan? Babić i Ležajić su se složili sa mnom da ne smijemo da napravimo diplomatski skandal. Ovdje se radi o tome da Martić kaže da ga neće uzeti uopšte.

Da ga neće ni razmatrati?

- Mi smo otišfi s nedefinisan- im stavom, gdje mi Martić kaže: "Kad ti budeš predsjednik RS, onda napravi po svome. Ovdje se radi o sudbonosnom pitanju jer smo mi pritisnuti drugačije nego RS, koja je odbila Vens Ovenov pian, nisu uslijedile nikakve mjere. Ako sad zbog odbijanja imamo diplomatski skandal, mi smo u veoma teškoj situaciji." Digli smo se na Kninsku tvrđavu, Babić, Ležajić, Martić i nekoliko njegovih saradnika, Galbrajt nas obavještava: bili smo u 11 sati kod Tuđmana, primio je plan Z4 i rekao: "Primam k znanju". A sada će vam Seđejanc objasniti plan Z4. A Martić kaže, ne treba da se trudite.
 
Uoči Oluje, Babić napušta Knin i ide u Beograd, da bi 3. avgusta 1995. preko TV Dnevnika saopštio da prihvata plan Z4 i mirnu reintegraciju u Hrvatsku, čime unosi veliku zabunu kod Krajišnika i boraca na frontu...
 
Pravim dopunu za sastanak kod Martića u kabinetu, koji je tada i rekao: "Jutros sam se čuo s Miloševićem, koji mi je rekao da to ne prihvatam". Kažem: "Malo je čudno da je tebi rekao, kada sam ja šef pregovaračkog tima za ekonomske odnose. Imali smo saglasnost, kako je moguće da meni to nije rekao?" Kada je Martić rekao da neće prihvatiti, digao se Galbrajt i rekao: "Tražim odmah tajm-aut i prekid", a ja još jednom priđem Martiću i kažem: "Ovo će izazvati diplomatski skandal. Ti si dogovorio s Galbrajtom i četvoricom ambasadora da ga primiš, a sada ga odbijaš. Da uzmemo plan, da ga stavimo u kasu, da im to saopštimo. Takođe, da sačekamo mandat Unprofora pa nastavimo pregovore o političkim odnosima Krajine i Hrvatske, pošto smo sada u fazi ekonomskih odnosa." A on ponovo: "Kad ti budeš predsjednik RS, onda napravi po svome".

Ko je Martića savjetovao?

martic karadzic - To ni danas ne znam. On je povukao taj potez i ovi se vraćaju nakon 15 minuta konsultacija. Prvi se za riječ javio Galbrajt: "Ovo je nedopustivo što ste napravili, imaćete posljedice, Krajina će ih imati, ako budete imali mrtve vi ćete biti odgovorni za to." Onda je Babić tražio da se sazove skupština. Martić izlazi za govornicu, nakon njega i Babić i podržava ga. Donosi se odluka o zamrzavanju ekonomskog sporazuma i prekida se aktivnost u ekonomskim odnosima. Martić odlučuje da, po nagovoru paljanskog rukovodstva, zaustavi auto-put kroz baranjsku Slavoniju i da se vrati prevoz robe na Raču, jer su oni imali ljude koji su izgradili benzinske stanice, markete od Bijeijine pa sve do Banjaluke. Ovo su koristili da se unovče, njima je pao promet po otvaranju auto-puta preko 50 odsto.

Bliži se ‘Bljesak’?

- Hrvati su, pošto nije bio otvoren auto-put, a Unprofor je s njima komunicirao, krenuli na Zapadnu Slavoniju.S tri strane su Hrvati, sa ove rijeka Sava i samo jedan most prema RS. Oni su se potrudili da to odrade s generalom Talićem, komandantom Prvog krajiškog korpusa. To je bio najveći korpus VRS, imao je preko 70.000 boraca, Šarinić i društvo su preko Đure Gavrilovića pomištili jednu vezu koja je išla preko Beča, preko Graca, preko ljudi koje je povezivao Milorad Mihajlović, poslali su Đuru Gavrilovića da podmiti generala Talića, da mu daju kodirani satelitski mobilni telefon koji mnogo košta, a uz to su ga, naravno, i drugačije nagradili da se Krajiški korpus ne miješa kad budu krenuli prema Zapadnoj Slavoniji. I desilo se da general Talić, koji je u Banjaluci, a zna se da su naši ljudi ginuli oko Zapadne Bosne, u 12 sati pusti saopštenje da se Prvi krajiški korpus neće miješati u sukobe u Zapadnoj Slavoniji.

Kako se reagovalo u tim dramatičnim trenucima?

- Jasuši Akaši traži hitno da se dođe u štab Unprofora u Zagreb i šalje po mene avion. Tako sam stigao u Zagreb, iako su me Hrvati 1993. u odsustvu osudili na 20 godina. Ali, da bismo došli do ekonomskog sporazuma, dolazio sam 13 puta u štab Unprofora, pošto sam predvodio našu delegaciju i nisam se uopšte plašio. Nijednom na te sastanke nisu došli ni Martić ni Babić, Babić je samo dolazio u štab Unprofora u Kninu. On je jednostavno bio kukavica, a Martić pogotovo nije htio da dođe. Kad sam došao u Zagreb, iz Knina su došli Martićev savjetnik za unutrašnje poslove i general Lončar, koji je bio u štabu. Dok smo razgovarali sa Šarinićem, njihov kurir donio je vijesti, šarinić kaže: "Vaši gađaju Sisak, Karlovac, Udbinu". Onda sam preko štaba Unprofora tražio kontakt i pitao ih da li su normalni. Hrvatske snage, njih oko 30.000, krenule su iz nekoliko pravaca, a mi smo u Zapadnoj Slavoniji imali oko tri hiljade naoružanih, koji nisu bili za ofanzivne operacije.
 
Jasuši Akaši traži hitno da se dođe u štab Unprofora u Zagreb i šalje po mene avion. Tako sam stigao u Zagreb, iako su me Hrvati 1993, osudili na 20 godina. Ali, da bismo došli do ekonomskog sporazuma, dolazio sam 13 puta u štab Unprofora, nisam se plašio. Nikad na te sastanke nisu došli ni Martić ni Babić
 
ispovijest borislava mikelica Desilo se da u Pakracu ostane 6.000 Srba i cijela brigada od 1.250 ljudi koje su Hrvati s presijecanjem linija stavili u okruženje. S tim saznanjem sam došao u štab Unprofora, da vidim kakvi će biti prijedlozi. Mi tražimo prekid vatre, želimo da vidimo možemo li išta spasti. Pošto su naši počeli gađati granatama, Hrvati kažu kako prekidaju razgovore i idu kod Tuđmana da se s njim konsultuju. Ovi kažu: Neka Mikelić ide u Knin, a neka Martić i Čeleketić stave potpis, pa ćemo onda prekinuti vatru. A tako, u stvari, kupuju vrijeme ne bi li dokrajčili stvari u Zapadnoj Slavoniji. Kad sam to stavio pred Martića i Babića na sto, Martić kaže: "Nema od toga ništa, mi smo gađali po Zagrebu". Pitam ko je donio tu odluku, on kaže: "Čele i ja". Rekao sam im da se ne šale s tim, pitao da li su svjesni da će biti krvi do koljena, da li misle da će Hrvati to gledati, da li su zaboravili na 6.000 Srba u okruženju... Zahvaljujući mojoj intervenciji, Čeleketić je obustavio granatiranje, u međuvremenu je zvao i Milošević i pitao me šta se to dešava. Kažem mu: "Samovolja". Ispalo je da Srbi iz Krajine nose veću odgovornost zbog granatiranja Zagreba nego što su Hrvati sa 30.000 napali Srbe u Zapadnoj Slavoniji.
 
Hrvati su preko Đure Gavrilovića i ljudi koje je povezivao Milorad Mihajlović, podmitili generala Talića, dali mu kodirani satelitski mobilni telefon, a uz to su ga i drugačije nagradili, da se krajiški korpus ne miješa kad budu krenuli prema Zapadnoj Slavoniji. Što se i desilo

Šta se desilo poslije ove akcije?
 
- Martić, na moj zahtjev, zakazuje vanrednu skupštinu 18. maja 1995. u Borovu Selu. U izlaganju sam rekao šta su bili uzročnici pada, a onda slijedi nešto što je van svake pameti. Martić i Babić, u dogovoru s rukovodstvom s Pala, predlažu hitno ujedinjenje RSK i RS. Izlazim za govornicu i kažem: "Vi sada dajete zeleno svjetlo Hrvatskoj da isto uradi sa zapadnim dijelovima Krajine, jeste li svjesni šta radite? To je apsolutna izdaja. Kako je moguće da dva entiteta iz dvije međunarodno priznate države stavite u treći entitet? Ko će taj entitet da prihvati, mislite li da ćete odlukom o hitnom ujedinjenju izmijeniti situaciju, pogoršaćete položaj Srba u zapadnim dijelovima Krajine." Tada sam razumio i ocijenio mnogo toga, smijenjen sam jer sam bio protiv. Ali dešava se nešto što je razdvojilo Martića i mene.

Šta to?

- Ocijenio sam da Martić nije dorastao da vodi RSK, da neko njime mlatara, da je populista i da hoće da glumi Miloševića u Krajini. Skupština je odbila taj mirovni plan i tu su nastali prvi duboki nesporazumi s Miloševićem, koji se morao uvažavati kao predsjednik Srbije. Nekoliko puta sam isticao da, kada bi Tuđman, recimo, rekao Hrvatima u Hercegovini da formiraju Komunističku partiju, oni bi to uradili. A Miloševića su uvažavali kad treba da da pomoć, a kad kaže da nešto ne treba da se uradi, onda je izdajnik.
Iako su Martić i Babić dobro znali da su nakon odluke RSK u Borovu Selu o hitnom ujedinjenju RS i RSK dali zeleno svjetlo Hrvatskoj da to što je učinila sa zapadnom Slavonijom može sutra učiniti i sa zapadnim dijelovima Krajine, oni su se ponašali kao da su zapadni dijelovi Krajine u blagostanju. Pa je Martić, zajedno s generalom Mrkšićem, organizovao na Vidovdan vojnu paradu ispuštajući iz vida da tog naoružanja koje su prikazali na paradi nije bilo prvog i drugog maja u zapadnoj Slavoniji.

A odakle je to naoružanje?

- To smo mi imali.
 
Ali ga nisu upotrijebili?

rsk rs vodje - Nikada nije upotrijebljeno. I ne samo to, već su posmatrali kako muslimansko-hrvatska ofanziva s lakoćom prolazi područje Podgrmeča, od pada Glamoča, potom i Grahova, da bi Babić tek s formiranjem vlade, nakon pada Grahova, proglasio u RSK ratno stanje, a to je značilo stalno zasijedanje vlade i zabranu izlaska s teritorija Krajine. Ali ni to Babić nije poštovao. Vidjevši da je hrvatska zločinačka vojna operacija Oluja pred vratima, na inicijativu državnog i vojnog vrha RSK sazvana je zajednička sjednica RS i RSK u Drvaru prvog avgusta 1995. To je bio prvi zajednički sastanak nakon odluke o hitnom ujedinjenju, što dovoljno govori o tome kakva je odluka u Borovo Selu donesena.

Martić i Mrkšić su od vojnog rukovodstva RS tražiti pomoć, kako u naoružanju, tako i u ljudskom faktoru, pogotovo što je prethodno došlo do pada Glamoča i Grahova. Nažalost, dobili su odgovor da im ništa ne mogu dati, a pogotovo u ljudskom faktoru.
Tako se istopila u ništavnost odluka o hitnom ujedinjenju, u predvečerje Oluje, 4. avgusta 1995. Dva mjeseca bez vlade, Krajina je gledala, a Hrvati su se spremali.

Šta je uradio Mllan Babić prije Oluje?

- Uoči zločinačke akcije Oluja i formiranja Vlade RSK i vojnog pada Grahova, na sjednici je proglasio ratno stanje u RSK, što je značilo stalno zasijedanje vlade i zabranu napuštanja teritorije RSK. Međutim, Babić sa svojom i porodicama nekoliko ministara napušta Knin i ide u Beograd. Držeći vezu sa svojim prijateljem Galbrajtom, koji je 31. jula 1995, u prijepodnevnim časovima na Brionlma bio kod Tuđmana, saznavši najnovije informacije, Babić se s njim dogovorio da se nađu 7. avgusta 1995. u ambasadi SAD u Beogradu, umjesto u Kninu. Naravno, odabrali su Beograd kako bi na taj način Miloševića stavili u situaciju da odlučuje o tome šta je sve prethodno bilo propušteno. Babića po dolasku u Beograd čeka delegacija iz Ženeve, a on 3. avgusta 1995. preko TV Dnevnika saopštava da prihvata Plan Z4 i mirnu reintegraciju u Hrvatsku, i tako unosi veliku zabunu kod Krajišnika i boraca na frontu...

Smatrate da se mnoge loše stvari ne bi desile, ni Srebrenica, ni Oluja, da je prihvaćen plan Kontakt grupe, prestao bi rat u Krajini?

- U Krajini i nije bilo rata, kad govorimo o planu Kontakt grupe, ali sada govorimo o Planu Z4. Krajina bi bila spašena, zapadni dijelovi Krajine bi bili spaseni. Oni bi ostali pod kontrolom UN, vodila bi se bitka s Hrvatskom oko toga kakav će definitivni biti status, ali ne bi bilo rata. Ovako, oni su odbili Plan Z4, donijeli suludu odluku o ujedinjenju, koja je dovela do toga da praktično nestane Krajina i da zapadni dijelovi Krajine više ne mogu računati na Plan Z4, jer su ih ujedinili s Republikom Srpskom. E, to je ta suština. Drugo, da je vojska RS čuvala i sačuvala Podgrmeč, odnosno Glamoč, Grahovo, Drvar, ne bi se zapadnim dijelovima Krajine desilo to što im se desilo. Sad dolazimo do glavnog dijela: kako je oteta Srpska Krajina.
 
U Oluji je devastirano oko 30,000 srpskih kuća i uništena sva privatna imovina vrijedna 30 milijardi evra.U Oluji je devastirano oko 30,000 srpskih kuća i uništena sva privatna imovina vrijedna 30 milijardi evra.Krajiški Srbi i za vrijeme drugog svjetskog rata bili su nepremostiva prepreka NDH, a sad im se ukazala prilika da ih se oslobode. Za takvu krupnu operaciju bilo je potrebno zeleno svjetlo sad, odnosno Bila Klintona

Znači, Zapad je aminovao zločin?

oluja - Odluka državnog i vojnog vrha Hrvatske, s Tuđmanom na čelu, na Brionima od 31. jula 1995. da krene sa zločinačkom vojnom akcijom na krajiške Srbe, a da oni ničim nisu to izazvali, najadekvatniji je primjer državnog zločina nad jednim narodom na tlu Evrope. Glavni izvođači zločinačkih radova bili su Ante Gotovina i Mladen Markač s hrvatskim bojovnicima, odnosno ZNG i hrvatskim redarstvenicima, kako ih zovu. Tuđman i vojni vrh su odlučili da to učine sa zapadnim dijelovima Krajine, jer su krajiški Srbi i za vrijeme Drugog svjetskog rata bili nepremostiva prepreka NDH Ante Pavelića kao partizanski pokret jer su zapadni dijelovi Krajine u Drugom svjetskom ratu dali pet divizija. Sad im se ukazala prilika da se oslobode tog tereta koji su zvali krajiški Srbi. Za takvu krupnu operaciju bilo je potrebno zeleno svjetlo SAD, odnosno Bil Klintona. Tuđmana je u prijepodnevnim časovima na Brionima 31. jula 1995. posjetio američki ambasador Piter Galbrajt, koji je bio koordinator u aktivnostima oko Plana Z4. Tuđman mu je saopštio decidno svoj stav o vojnoj operaciji Oluja. Poslije podne Tuđman održava sjednicu državnog i vojnog vrha RH na kojoj je definisana zločinačka vojna operacija. Odlučeno je da počne 4. avgusta 1995. sa oko 200.000 vojnika i policije iz 30 pravaca, da bi se već prije podne presjekle Srbima komunikacije. Da stvar bude još nepovoljnija, zahvaljujući prisustvu SAD u toj operaciji, oni su elektronskim putem uništili komunikaciju i veze na Ćelavcu u Lici, čime je glavni štab vojske RSK bio odsječen i od Like, i od Banije, i od Korduna. Krunski dokaz da je zločinačka vojna operacija Oluja imala zadatak da protjera sve krajiške Srbe je Tuđmanova poruka: "Srbe treba tako snažno udariti da nestanu".

Kada je riječ o suđenju u Haškom tribunalu, Mesić je jednostavno sakrio transkripte dok je bio predsjednik Hrvatske. Izvještaji o granatiranju nisu dostavljeni Haškom tribunalu ni onda kada je uslijedila žalba. .. Bio je to klasičan primjer projektovanog državnog zločina nad krajiškim Srbima i etničko čišćenje jednog naroda, pomiješano s genocidom.Haški tribunal je, uz obilatu pomoć SAD i još nekih evropskih zemalja, amnestirao hrvatsku zločinačku vojnu operaciju Oluja, komandante Ante Gotovinu i Mladena Markača i cjelokupan državni i vojni vrh Hrvatske. Ali ih nikada neće amnestirati krajiški Srbi i njihovi potomci, razasuti po mnogim zemljama svijeta, a to ne smije da učini ni matična zemlja Srbija.
 
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or