Ljetne su žege isušile seoski bunar u Turiću, pa vremešnom povratničkom paru Bilbija tekućinu što život znači moraju nositi gerontodomaćice koje im dvaput tjedno dolaze iz Knina
Gerontodomaćice dostavljaju vodu Bilbijama Gerontodomaćice dostavljaju vodu BilbijamaTURIĆ - Kada se Lazar Bilbija 2005. iz izbjeglištva vratio u Turić, znao je da će život na rodnoj grudi morati ispočetka graditi – obnavljati kuću, ali i u nju uvoditi osnovnu infrastrukturu, poput struje i vode. Premda to ni tada, kad mu je zdravlje već bilo načeto, nije bilo nimalo lako, mogao se s time lakše nositi nego danas, dvanaest godina kasnije, kada mu svaka čaša vode koju će popiti ovisi o gerontodomaćici koja mu dvaput tjedno dolazi iz Knina.

Naime, ljetna je žega opako zapekla, a kiše u Dalmaciji niotkuda već puna dva mjeseca, pa je i seoski bunar u nekoliko stotina metara udaljenom brdu iznad turićkih povratničkih domova presušio. I dok druga domaćinstva svoje potrebe za nasušno potrebnom tekućinom uspijevaju donekle namiriti vlastitim snagama, bunarima ili cisternama, Lazaru to već mjesec dana ne polazi za rukom. Da Lako, kako ga zovu u ovome kraju, i supruga mu Pera već mjesec dana preživljavaju bez vode u kući, doznajemo od gerontodomaćice koja redovito obilazi te starije ljude.

- Kada smo prije kojih mjesec dana posjetili Laku i Peru kako bismo im donijeli lijekove i hranu te za njih obavili druge nužne poslove, zamolili su nas da im sljedeći put donesemo nekoliko plastičnih ‘balona’ s vodom. U prvi nam mah nije bilo jasno zašto to traže, mislili smo da zbog zdravstvenih poteškoća ne mogu piti kišnicu, pa smo im u Kninu kupili kupovnu vodu u petolitrenim pakovanjima koja je stajala više od stotinu kuna, a to nam se učinilo mnogo za Lakina primanja. Sljedećeg nam je dana kazao da nas je nestrpljivo čekao cijeloga jutra, jer su ostali bez kapi vode. Tek tada smo spoznali u čemu je problem, odnosno da je seoski bunar presušio i da nisu imali drugoga rješenja nego da od sveukupno 1.200 kuna penzije i socijale koliko mjesečno primaju, izdvoje za ‘luksuz’, a to je bar dvjesto litara vode tjedno za najosnovnije životne potrebe. Stoga smo prikupili plastičnih kanistera koliko smo mogli i odlučili im donijeti vodu s javne česme u susjednoj općini, jer je to jedino rješenje koje si mogu priuštiti – kaže za "Portal Novosti" gerontodomaćica Marija.

Kako je to bilo samo privremeno rješenje, gerontodomaćice su pokušale sve ne bi li se pitka voda do kuće Bilbija dopremila cisternom, no takve mogućnosti nema.

- Bunar pored naše stare kuće koji smo koristili prije rata je ispucao i ne može se upotrebljavati dok se temeljito ne očisti i ne pokrpa toliko da zadržava kišnicu ili vodu dopremljenu cisternom. No ja to sada, zbog godina i zdravstvenog stanja, ne mogu napraviti, niti imam koga da to uradi umjesto mene. Ne bih došao u ovakvu situaciju da sam barem malo kao onaj nekadašnji. Sramota me pred ovim ženama što se zbog mene muče i imaju ovakvu obavezu, ali da nije njih, ne znam šta bih. Neka im Bog dade, ja ne znam kako da im se odužim - kaže Lako, pa skrene pogled da priguši uzdah i sakrije suzu što mu se omakoše.

- Nije im lako, uistinu. Njih su dvoje sami ovdje, na kraju sela. Lako ima sedamdeset i pet godina, a Pera je i starija. Oboje su jako narušenog zdravlja, on je preživio tri teške operacije, a ona je bila ranjena u izbjegličkoj koloni nakon Oluje. Tu su i sve uobičajene staračke boljke. On ne bi smio ništa teškoga raditi, dizati se i naprezati. Ni stoku ne drže jer o njoj ne mogu brinuti, a preživljavaju od 850 kuna njegove penzije i 350 kuna koliko Pera dobiva za tuđu pomoć i njegu. Ipak, ne žale se uopće, ali sadašnja im je situacija stvarno preteška. Svaki put kad ih posjetimo donesemo sa sobom dvjestotinjak litara vode i to im bude sve za piće, kuhanje i osobnu higijenu. Vešmašinu ne mogu ni uključiti. Probali smo im iz grada naručiti cisternu s vodom, ali se ona nema gdje skladištiti. Put do seoskog bunara u brdu je nepristupačan za vozila i u njega se salijeva samo kišnica, prirodnim padom. Kad bi im se samo sredio obiteljski bunar, desetak metara ispod kuće, pronašla bi se već nekakva pumpa, oni je sami ne bi mogli ručno izvlačiti i donositi u kuću. Sve je rješivo, ali im treba malo novčane pomoći i netko tko bi odradio potrebne radove. Nama je žao što im ne možemo više pomoći, ali valjda je i ovo što sada činimo dovoljno da ne ostanu posve bez osnovnih životnog preduvjeta. Žao mi je Lake, vidim i sama koliko mu je teško i neprijatno, zahvalan nam je svaki put kad dođemo. Ne možemo ih ostaviti prepuštene sebi i mislim da bi se o svim ljudima u sličnoj situaciji zaista trebalo više brinuti: u mnogim je povratničkim selima jako teško živjeti, a osnovna ljudska suosjećajnost prečesto izostaje – kaže gerontodomaćica Jovanka.

Zaista, Bilbije su dosad zaista svašta uspjeli preživjeti: u izbjegličkoj koloni ranjena Pera završila je u bolnici, a Lako je pješačio od Knina do Bosanskog Petrovca. Četrdeset dana nisu znali što se zbiva s onim drugim pa ni to jesu li uopće živi. No ipak su se uspjeli naći u Srbiji, gdje su se u Užicu i Rumi opet godinama borili za opstanak mukotrpnim radom u tuđim voćnjacima, što ih je zasigurno stajalo zdravlja. Kada su konačno ponovno došli na svoje, prisiljeni obnavljati krov nad glavom i ponovno stvarati osnovne uvjete za kakav-takav život, iskrsnule su nove nepredviđene nevolje, a s njima i one koje donosi starost. Pored svega, u vrijeme kad smo ih posjetili požar koji se danima razbuktavao po obližnjoj planini Kozjak približio se i njihovom domu.

Pera i Lazar Bilbija Pera i Lazar Bilbija- Cijelu noć nisam spavao, legnem pa ustanem, iziđem pred kuću pa stojim i gledam. Nikad ne zna u kojem će smjeru vatra krenuti, vjetar je dodatno pospješuje, a strah čovjeku ne daje mira. Što bih da se približi našoj kući i to baš sad kad vode nema? Već dva mjeseca kiša nije pala, sve je suho kao barut, pa strahuješ vazda da se nešto ne zapali. Da bar imam neku burad, velike kanistere ili bilo kakvo spremište za vodu iz cisterne, da ne mučim ove žene koje auto pretrpavaju ‘balonima’ za mene, i njima i nama bi bilo lakše. Ali što ću, sad je tako kako jest, i samo da ova suša ne potraje. Daleko je jesen, treba preživjeti dotad – kaže Lako, pa sliježe ramenima nemoćan da bilo što promijeni.

U nedostatku ljudske brige i pomoći, čini se da su jesenske kiše jedini izlaz za Bilbije. Nažalost, nevoljnika u sličnoj situaciji ima još po selima Zagore, u kojoj mahom živi starije, počesto i povratničko stanovništvo. U mnogočemu su svi oni prepušteni sami sebi, mala im pomoć budu tek terenske gerontodomaćice koje ih obilaze na tjednoj bazi. A u ovakvim ekstremnim situacijama prirodnih nepogoda poput suša trebali bi se mnogi puno više angažirati oko najugroženijih, što zasad uglavnom izostaje.

Doda li se cijeloj priči i podatak da se u Dalmaciji usred sušnog ljeta dostava cisterne pitke vode čeka i do tri tjedna, nije teško zaključiti da valja riješiti cijeli niz ne baš beznačajnih problema želi li se i doista, a ne samo deklarativno, biti članicom EU-a, državom u kojoj svi mogu živjeti životom dostojnim čovjeka 21. stoljeća.

Je li to moguće bez struje, vode, prilaznih putova i ostalih danas uobičajenih preduvjeta normalne svakodnevnice, trebali bi se ponajprije upitati svi oni koji određuju prioritete i strategije razvoja. Laka i Pera te njihove gerontodomaćice zasigurno nisu oni koji mogu u značajnoj mjeri utjecati na takve stvari i s lakoćom mijenjati neželjene situacije, unatoč svoj vitalnosti i izdržljivosti, dobroj volji i brižnosti iskazanoj prema drugim ljudskim bićima. Jer pouzdavati se samo u Božju pomoć ili kišu, i nije baš nešto što olakšava život, pogotovu u poznim godinama.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!