U Laktacu uobičajenih dilema o broju stalnih žitelja nema već godinama, od kada se Nikola Vinčić sa svojom Stanom evidentirao kao jedini povratnik
Pustoš gdje kod okreneš – Laktac Pustoš gdje kod okreneš – Laktac Laktac, jedno od srpskih sela podno Dinare, doživio je u pravom smislu te riječi, sudbinu knjige iz narodne uzrečice koja je "spala na dva slova". Od prijeratnih trideset i nešto "dimova" i 124 stanovnika, kako su pokazivali podaci popisa iz 1991. godine, danas se u Laktacu život odvija samo u jednom domu i to zahvaljujući supružnicima Nikoli i Stani Vinčić, jedinim povratnicima nakon posljednjeg rata.

Podno planine Dinare, na rijeci Cetini odnosno Peručkom jezeru, dvadesetak kilometara udaljeno od Sinja sa jedne i oko 13 kilometara od Vrlike sa druge strane, nalazi se selo Laktac. Do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj, Laktac se nalazio u sastavu stare općine Sinj da bi nakon toga pripao Hrvacama. Po posljednjem popisu stanovništva iz 2011. godine, u Laktacu žive dva stanovnika. U mnogim mjestima, te brojke sa popisa obično ne predstavljaju realnu sliku stvarnosti, sa mnogima se često manipulira, ljudi su se vraćali pa opet odlazili, mnogi su u međuvremenu umirali i nitko sa preciznošću ne može potvrditi koliko stanovnika u kojem selu zaista živi. U Laktacu tih dilema i manipulacija nema već godinama, od kada se Nikola Vinčić sa svojom Stanom evidentirao kao jedini povratnik.

Uspijevaju živjeti od uzgoja janjadi - Stana i Nikola Vinčić Uspijevaju živjeti od uzgoja janjadi - Stana i Nikola Vinčić U nedjeljno prijepodne, Nikolu novinarka "Portala Novosti" zatiče pored manastira Dragović koji datira iz 14. vijeka. Vrijeme je manastirske slave kada se u ovom kraju tradicionalno okupljaju vjernici iz svih krajeva. Prekidamo ga u razgovoru sa okupljenim ljudima sa namjerom da nam nešto više kaže o selu u kojem, osim njega i Stane, niko više ne živi.

- Laktac vam je tačno dva kilometra udaljen odavde. Nema asfalta do tamo, ali ne možete ni promašiti. Ja ću biti još neko vrijeme ovdje, pa ću kući. Možete sa mnom, da vam pokažem gdje živim, svratite na kavu - poziva Nikola. Dogovaramo zajednički polazak u Laktac, ostavljajući Nikolu da još malo progovori sa ljudima koje nema često priliku vidjeti.

Put do Laktaca nema asfalta, a kiša koja je padala prvi put ove jeseni već je za sobom ostavila tragove, lokve, blato i blage odrone pogodne tek za prolaz terenskih vozila. No Nikola nema auto i put do manastira prelazi pješke. Ta dva kilometra još su zanemariva u odnosu na naredna četiri koja mora prepješačiti do susjednog Dabra, gdje se nalazi prvo autobusno stajalište na putu ka Sinju.

- Ranije sam češće znao doći do manastira: dva kilometra od kuće i opet dva do kuće, u povratku. Sada manje dolazim, više je obaveza kući, ali ista je potreba da se čovjek malo nađe među ljudima, razmjeni koju riječ, vidi one koje nema često priliku vidjeti. Imao sam ranije auto, sad nemam. Dozvola istekla, vid godinama oslabio, put loš, tako da se svega nakupilo. Već sam navikao na pješačenje. Ali bi lakše bilo autom, kako ne bi. Prva stanica za autobus je u selu Dabar, a do tamo imam pješačiti četiri kilometra kad moram u Sinj kod doktora, ili po namirnice za kuću. I onda opet, isto tako u povratku. U selu nema nikoga, autobus ovuda više ne vozi. Trgovci sa kombijem ovamo ne dolaze, pa se čovjek jedino na sebe i svoje noge može osloniti - opisuje Vinčić.

Laktaci 1 Ispred porodične kuće u kojoj se rodio, dočekuje nas Stana. Prvi susret sa nepoznatim i neočekivanim gostima jednako je srdačan i topao kao da u kuću dolaze najrođeniji. Osmijeh, dobrodošlica i radost zbog susreta koji ovdje nije česta pojava. Za par trenutaka već je postavljen stol. Stana iznosi još tople, tek ispečene vrličke uštipke, mladi koziji sir, ovčji sir iz mješine, sok, sve po redu i sve kao da je samo čekalo da neko svrati. Nikola pokazuje kuću, koja mu je državnim sredstvima obnovljena po povratku. S balkona se pruža pogled na ostatak sela i tek poneki obnovljeni krov.

- Bilo je u ovom kraju trideset domova u kojima se živjelo prije rata. Država je nakon rata obnovila šest kuća, četiri su obnovljene samoinicijativno ali u njima niko ne živi. Imali smo nekad i osnovnu školu do četvrtog razreda, mjesnu zajednicu, iz svake kuće je radio bar po jedan član u Sinju, Splitu ili Vrlici, poput mene. Autobus je prolazio tri puta dnevno na relaciji Vrlika-Sinj, ne računajući onaj koji je vozio đake. Svi smo se bavili stočarstvom i poljoprivredom, sijali ječam, pšenicu, gajili ovce, krave, koze, kako tko. U svakoj kući se rađalo po četvero - petoro djece. Živjelo se i siromašno i dobro, kako kada, ali smo svi bili zadovoljni. Sada je sve ostalo pusto, izuzev povremenih dolazaka vikendaša, ne možete ovdje sresti čovjeka - priča Nikola.

Rođen je 1954. godine i dobro pamti period kada je zemlja obrađivana na konjima, a u seoskoj školi bilo oko dvadeset đaka. Nedaleko od kuće pokazuje seosko "guvno" gdje se vrlo žito i gdje se narod okupljao oko seoskih poslova. Sedamdesete su u ovo selo prvi put dovele mehanizaciju, pa se uz pomoć traktora živjelo znatno lakše. Na jednom takvom traktoru, koji i danas čuva, Nikola je izbjegao u Srbiju. Ostao je tamo sve dok mu kuća nije obnovljena, ali sa željnim iščekivanjem dana povratka.

- Znao sam da ću se vratiti svojoj kući gdje sam rođen. Tu vrstu dileme nikada nisam imao, iako sam prije rata u Srbiji kupio plac i poslije napravio kuću za svoju porodicu. Nismo bili na tuđem nego u svom, ali sam jedino ovo ovdje oduvijek smatrao svojim. Kuća je obnovljena 2005. godine i od tada sam učestalo dolazio, da bih se zajedno sa mojom Stanom trajno vratio prije sedam godina. Kupio sam pedeset ovaca i s tim smo počeli. Danas ih imam stotinu i to je naš jedini izvor prihoda. Za penziju još nema uslova, nikakvu pomoć nismo ni tražili i živimo isključivo zahvaljujući svom radu, jaganjcima koje prodajemo. Ja čuvam ovce, Stana kuva ručak, sprema, peče kruh, pravi sir. Zajedno obavljamo sve ostale poslove kojih na selu uvijek ima. Stana hoće da kupimo i kravu, ja bih čak i magarce nabavio, ali previše je to posla pa smo još u pregovorima - kroz osmijeh pripovijeda Nikola.

Dok pokazuje na bogato polje koje se pruža ispred njihove kuće, Nikola kaže kako Vinčići imaju dobre uslove za bavljenje stočarstvom. Jaganjce mogu prodati kupcima koji dolaze iz Sinja ili Splita, ali vukovi i divlje svinje prave štetu. Od svinja ni ove godine nije ostalo ni zrno grožđa u vinogradima, a stoku ni na trenutak, zbog vukova, ne smiju samu ostavljati. Dok priča o već poznatim problemima povratnika u selima, prisjeća se jedne anegdote koju mu je nedavno ispričao jedan od nekadašnjih komšija.

Jednom tako, dok smo razgovarali, kaže on meni: "Lako je tebi Nikola, sada je cijelo selo i cijelo polje tvoje, možeš držati stoke koliko hoćeš, možeš sve koristiti i lijepo od toga živjeti". Na to sam mu odgovorio:" Daj Bože da se svi vi vratite i imate više od mene, da je ljudi više, a prostranstva za mene manje. Tada bi mi srce bilo puno, veliko k"o Dinara", prepričava Nikola, a onda zastaje, glas mu zadrhta, uzdah se glasno ote i suze ispuniše oči.

To je ono što mu istinski nedostaje, jedino što bi poželio da upotpuni život - ljudi, druženje, živ čovjek i živa riječ. Iako se zbog odluke o povratku nikada nije pokajao, za razliku od Stane kojoj, kao majci, vidno nedostaju djeca koja ih obilaze nekoliko puta godišnje, Nikola i danas žali za ljudima koji se, kaže, nikada više ovdje neće vratiti.

Laktaci 2 - Nema se tko vraćati. Stariji su poumirali, mlađi su svoje živote zasnovali širom svijeta, djeca se tamo rađaju i nemaju više dodira sa ovim krajem. Sve se to udaljilo i razrodilo. Mi smo se, nekad, znali okupljati svako veče kod nekoga, zajedno smo obavljali poslove u polju, pekli rakiju, zajedno slavili slave i praznike, prenosili iobičaje i tradiciju na nove generacije. Sada svega toga više nema. Djeca se sve manje poznaju, ljudi se ne viđaju, gubi se sve ono što je kroz takva druženja, obogaćivalo čovjekov život. Pored moje kuće, eno tamo, nalazi se najstarija kuća u selu. Ima joj više od četiri stotine godina. Stričevići su mi u njoj rođeni, svrate i obiđu je, ali tu više niko nikada živjeti neće - sjetno kaže Vinčić.

Laktac je, prije rata, imao vodovod kroz selo, što je u ovo vrijeme još uvijek pojam za mnoga sela. Vodovoda više nema, a svoje potrebe za vodom Nikola i Stana namiruju kišnicom iz vlastitog bunara. Iako se, već navikli, ne žale na loš put, svakako bi im značilo da je on bar malo prilagođeniji vremenu u kojem žive. U toku razgovora, u posjetu im svraćaju rođaci iz Splita. Došli su i oni tu na vikend, obišli imanje, ubrali po neku zrelu smokvu, svratili da pozdrave Stanu i Nikolu, i vraćaju se kući.

Nedjelja s gostima im je razbila svakodnevicu, unijela dašak života u Laktac i život ovih dvoje srdačnih i vrijednih ljudi, a u ponedjeljak se sve svraća na staro. Gosti se vraćaju svojim kućama, a domaćini svojim obavezama oko stoke, imanja. I tako sve do nekih novih susreta do kojih će, jedino Nikola i Stana, održavati život ovog životom napuštenog sela.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or