petrova gora izbjeglice
Interval od devetog do četrnaestog maja u istoriji stradanja srpskog naroda u NDH ostaće zabilježen kao doba ofanzive hrvatskih snaga i stezanja obruča na Petrovoj gori oko 700 partizana i hiljada srpskih izbjeglica iz kotareva: Slunja, Vojnića i Vrginmosta.

U jarku Metaljka, od 9. do 14. maja 1942. ustaše i domobrani poklali su 57 žena i djece. Jarak „Metaljka“ ili „pod Metaljkom“ kako se naziva u literaturi samo je jedno od mnogobrojnih stratišta na Petrovoj gori. U svojoj knjizi „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ Đuro Zatezalo navodi svjedočanstva o ovim zločinima.

Svjedočanstvo Đure Studena o masakriranju srpskih izbjeglica u Petrovoj gori maja 1942. zapisao sam 21. aprila 1961. godine. Tada je imao 32 godine života i trpio teške bolove od zadobijenih rana ustaškim nožem. Slabo je vidio, desno rame mu je bilo osakaćeno i niže, bolno je osjećao promjenu vremena.

“Teško se ja toga sjećam, ali i danas sve patnje doživljavam. Bilo je to 13. maja 1942. za vrijeme ustaškog obruča u Petrovoj gori. Nas 28 žena i djece uglavnom iz moga sela Kuplensko bili smo izbjegli u šumu Bjeljevine, predio Petrove gore. Tu su nas ustaše iznenadile, opkolile, zatim i povezale. Rekle su da se ne bojimo i da nam se neće ništa loše desiti. ‘Mi vas vodimo u Vojnić gdje ćete dobiti propusnice.” Dobro se sjećam da je sa mnom bila vezana Milica Dokić i njenih troje malene dječice.
Svezane su nas ustaše povele preko luke Kalovi. Mislio sam pa vode nas u Vojnić. Ali nas okrenuše opet u šumu u jedan jarak pod takozvanu ‘Metaljku’. Tek što smo sišli u taj jarak sjevnuli su ustaški noževi. Oni na rukama, malo zaokrenuti. Nastao je smrtonosni jauk nas djece i zapomaganje majki i baka. Milica Dokić s kojom sam bio povezan uspjela se silaskom u jarak odvezati.

Ostao sam u jarku vezan s njenom djecom i malo po strani. Danas ni sam ne znam kako? Lupio me ustaša nožem u grkljan pa u desnu stranu lica i u leđa. Ja sam pao. Evo pogledajte moje tijelo. I danas se dobro poznaju ožiljci na mjestima gdje me onako slabašnog nožem probadao ‘kršćanin’ Pavelićev ustaša. Čini mi se da sve te ubode nisam tada ni opazio, jedino sam osjetio krv, tako kao da me netko polio vrelom vodom. Onesvijestio sam se. Nakon nekog vremena došao sam svijesti. Podigao sam glavu, te ponovo klonuo. Kad sam došao svijesti, čuo sam krkljanje poneke žene i djeteta.

Zdrmao sam Stanicu Napijalo, bila je izbodena po vratu, ali je davala znakove života, ali ne zadugo. Vidio sam Milicu, kojom sam bio vezan, ona je ubijena iz puške, sigurno je ona pokušala bježati kada se odvezala pa su je ubili. Dok su još klali vidio sam njenog sinčića starog pet godina kako se guši u krvi, skače kao kokoš. Vidio sam da se u hrpi poklanih pokreće i mala Sofija, kEerka Napijalo Stanice. Nju sam dirnuo i ona me pogledala pa se i podigla. Bila je nožem ubodena u vrat i lijevu ruku. Kako više nismo vidjeli ustaše, nas se dvoje-troje pokrenulo i otišli u šumu. Na jednom mjestu smo našli neke prtove i plahte. U njih smo se zamotali i krkljali u krvi čekajući dolazak dana. U nesreći, kako se kaže, imali smo i sreće. Kad je svanulo naišao je na nas moj komšija MiliE Miljenović. Odveo nas je dublje u šumu, gdje smo bili do pred noć.

Onda su nas smjestili u neke barake. Tu su nam pomogli, a previo nas je i liječio partizanski bolničar Jankola Aunić. Poginuo je u Kljajićevu kao iseljenik 1948.”

Koliko si imao tada godina?

“Imao sam nepunih 13, a moja sestra Draga 15. Najteže mi je bilo vidjeti u jarku pokraj sebe, nju, moju lijepu sestru krvavu izbodenog vrata. Ta slika, kao i ona poklanih mojih komšija i danas mi lebdi pred mojim ranjavim očima.”

“Imaš li ti, Đuro, kakovu državnu pomoć?”

“Nemam ništa. Eto vidiš, još sam u ovoj kolibi. Ko će nam dati kad smo svi bijeda i ovakvih ko ja ima više. Volio bi da sam ostao u onom jarku, a ovako moram živjeti s osam ožiljaka onoga zakrivljenog noža. A šta mogu. Ne mogu sam sebi presuditi!”…

Anđelija Napijalo je bila u istoj grupi izbjeglica koje su ustaše pohvatale i izmasakrirale u jarku pod “Metaljkom”. Ona mi je 21. aprila 1961. ispričala svoje sjećanje na tragediju stanovnika njenog sela: “Trinaestog maja 1942. godine oko 16 sati bila sam u zbijegu u šumi Bjeljevine. Sakrili smo se u žbunje misleći da nas ustaše neće primijetiti. Međutim, ustaše su nas tražili.

Idući prigibali se da bi nas primijetili ispod krošanja ili u džbunju. To im je uspjelo. Kad su nas vidjeli, otvorili su i puščanu vatru na nas govoreći: ‘Ruke uvis!’ Mi smo podigli ruke uvis i molili: ‘Nemojte nas, nemojte, mi smo žene i djeca.’ Poveli su nas u Luke, gdje je bilo puno ustaša i domobrana. Nas žena i djece bilo je 28. Sve su nas povezali. Jedan od ustaša je naredio: “Sprovedite civile!” Većina ih je otišlo, a s nama je ostala manja grupa. Jedna žena je pitala zašto nas vežu. Odgovora nije dobila. Poveli su nas putem Vojnića.

Ja sam mislila zbilja nas vode u Vojnić. Međutim, zaveli su nas u drugu stranu, u jedan jarak u šumi. Putem je jedan ustaša išao ispred nas, a ostali oko i iza nas. Kad su nas doveli u taj jarak u šumi, onaj ustaša na čelu kolone je sjeo uz jedan grabić i rekao: “Sad ćemo odmoriti pa ćemo onda produaiti.” Upitao nas je: “Žene, ima li koja novaca?” Mi smo rekle da nemamo. Na to je on uzviknuo: “Lezite, majku vam srpsku!” I mi smo onako povezani polegli. Nastalo je klanje, ko koga i gdje. Opazila sam noa u vratu. čuli su se jauci i zapomaganje: “Nemojte, nemojte!” Još sam disala i bila pri svijes ti. Osjećala sam i sama da živim, ali je i zlikovac primijetio i rekao: “Ona je živa majku joj njezinu srpsku” i ubo me tri puta u leđa. čula sam Milicu Napijalo gdje kaže: “Kad koljete koljite, ali pazite da nećete dobro proći!” Kad su sve izmrcvarili i jauci se stišali, na odlasku je jedan ustaša rekao: “Bacit ću bombu”, a drugi mu je odgovorio: “Tu je šteta baciti bombu.” Sjećam se da su premetali poklane radi zlatnih zuba. Čula sam gdje jedan kaže: “Ova nema ni svojih pravih, kamo li zlatnih.” Oni su otišli. Mi smo se počeli dizati. Mene je zvala Ankica Napijalo: “Anđelija, jesi li živa?” “Jesam.” “Ajd’ se diži!” Još su se nekoji podigli i krenuli u šumu. Na jednom smo mjestu našli neke krpe u koje smo se umotali i čekali dan. K meni je došao Milić Novković Stari. On me previo.

Zatim smo se kasnije smjestili u neke barake u šumi. Kasnije sam bježeći šumom ozdravila. Isto tada su mi zaklali i mamu. Tada sam imala 25 godina…”

O istom zločinu zapisao sam 21. aprila 1961. Svjedočanstvo Dragića Napijalo, koji je imao 11 godina i srećom ostao neozlijeđen. “Istoga dana, tj. 13. maja 1942. godine, bio sam s mamom i bratom Đurom, starim 13 godina, u bjekstvu u šumi Bjeljevine. Primijetili smo od sela Brkića nailazak ustaša. Počeli smo bježati na drugu stranu šume. Međutim, tamo smo naišli na druge. Uspjeli smo i ovima pobjeći, a onda krenuli prugom do Lisičije (šuma). Išli smo prugom može biti svega 100 metara. Pred nas su izašle ustaše s krvavim noževima iz jarka pod “Metaljkom”. Sjećam se dobro kada su nas uhvatile da je jedan rekao: “Vuk, evo partizana!” Povezali su nas sve troje zajedno. Mama je rekla: “Nemojte nas, braćo mila!” Ustaša je odgovorio: “Ne bojte se ništa!” Odveli su nas pred svoga starješinu pod brdo Pajiće, pitali su satnika što će s nama. On je odgovorio: “Vodite ih u tu dolinu pa ih pobijte.”

Poveli su nas njih četvorica.

Najednom nam rekoše: “Stoj!” Mi smo stali. Jedan reče: “Odriješi ih!” Isti je punio pušku i opalio u našu majku. Mama je pala, a mi smo još stajali. Okrenuo se i opalio prema meni. I ja sam pao u šiblje, ali neozlijeđen. To sam tek kasnije saznao. Sigurno sam od straha pao. U tome momentu brat je skočio i bježao. Pucali su za njim, ali ga nisu pogodili. Kada su ustaše otišle, ja sam se podigao ni sam ne znam kako. Počeo sam trčati. U šumi sam susreo nekoga ko mi je rekao da mi je brat Đuro pobjegao. Šumom smo tražili jedan drugoga. Uspjeli smo se naći. Noć smo prespavali na stroži koju smo našli u šumi. Kiša je jako padala. Vjetar je bio tako jak da je pokretao i strožu s nama dvojicom. Ujutro smo plakali za majkom idući ka njenom mrtvom tijelu. Našli smo je i mislili da leži živa. Međutim, bila je mrtva u krvi.

Mi smo plačući nastavili put prema našoj kući. Stigao nas je jedan partizan i upitao: “što plačete, djeco mila?” Mi smo rekli da su nam ubili majku i da ne znamo kući. Zatim nas je upitao odakle smo. Odgovorili smo: “Iz Kuplenske.” Uputio nas je na Džodansko brdo gdje smo našli jednog čovjeka koji nas je uputio kući. Naše je cijelo selo bilo popaljeno, a naša kuća ostala je jedina cijela. Kasnije su naišli partizani i sahranili našu majku…”

Milica Kovačić iz sela Kuplensko, 30. septembra 1961. godine:

“Bio je lijep sunčan dan. Dobro se sjeEam da sam baš toga dana, 13. maja 1942. godine išla u mlin s kukuruzima, jer je moje osmero djece bilo bez kruha. Baš kad sam pošla, upale su u kuću ustaše. Jedan me htio zaklati, ali drugi nije dao. Otišli su. Ja sam brzo pošla iz kuće van kad manji sin dotrči vičući: “Majko, bježi, eno onoga što te htio zaklati!” Pogledala sam djecu i s njima pobjegla. Kako ih je bilo osmero, jedan dječačić je ostao. Ustaše su ga uhvatile i odvele u logor. Što sam mogla, morala sam spašavati onih drugih sedam. Vukući i noseći ih bježala sam u Petrovu goru. Ne znam ni sama kako smo dospjeli u obruč, obruč koji se stalno stiskao oko nas. Uhvatili su nas 16 od kojih moje sedmero djece i mene: Branko mi je bio na rukama, imao je jednu godinu, Nikola dvije (2), Dušan tri (3), Stanka četiri (4), Sofja šest (6), Anka sedam (7) i Danica (13).

Kad su nas poveli niz jednu nizbrdicu ponadali smo se da nas vode u Vojnić kako su govorili, na predaju. Ali, kad smo došli do jarka Kalovi-Bjeljevina, već smo našli više od petero naših komšija zaklanih. Počeli su i nas klati. Prvo našu djecu. Prvo mi zaklaše na rukama maloga Branka, a zatim svih ostalih šestero. Morala sam gledati smrt moje male djece. Jadna mi moja mati koja me rodila. Ja sam ostala zadnja. Prije nego li su me udarile nožem, jedan me ustaša upitao: “Gdje su partizani?”

Odgovorila sam sva onako izbezumljena oblivena krvlju svoje djece: “Ne znam gdje su.” Ponovili su još nekoliko puta, a onda me udarili nožem u lijevu stranu vrata. Pala sam od prvog udarca. Zločinac je nastavio da me bode po cijeloj lijevoj strani tijela tako da sam dobila trinaest (13) uboda. Najgore mi je bilo kad me ubo u vrat nožem i tri puta nož okrenuo. Tek tad sam se onesvijestila. Zadnjom sviješću čula sam kako jedan viče: “Pusti je majku joj srpsku, ta je gotova!” Ostala sam tako ležeći dok me nisu našli partizani.

U toj mojoj najvećoj žalosti i boli saznala sam da su ustaše uhvatile moga supruga Janka i s drugim pohvatanim srpskim seljacima odvele u ustaški logor Jasenovac. Nikada ga više nisam vidjela. Moje rane su zacijelile. Ali osjećam teške posljedice. Sada živim u ovoj bijedi sa sinom koji je preživio patnje u ustaškom logoru i vratio se bolestan. Hvala Bogu, da mi se makar on vratio.

Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD Prosvjeta, Zagreb 2005.
Preuzeto sa sajta Jadovno 1941
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Ukoliko prenosite ovaj tekst na drugi sajt, a Banija Online je naznačena kao izvor / autor teksta, molimo da i to prenesete po mogućnosti sa linkom ka izvornom tekstu.
reklamirajte se cbc