dmitrovic pupovac BEOGRAD - Srpsko privredno društvo Privrednik, osnovano pre više od 100 godina u Zagrebu, obnovljeno je, i danas, uz ostalo, ima i svoje medije. Uz portal Privrednik ima i mesečni dodatak koji objavljuje nedeljnik “Novosti” glasilo Srpskog nacionalnog vijeća, iz Zagreba. Prema međusobnom dogovoru uređivačka politika spomenutog dodatka potpuno je slobodna, Novosti su tu samo da pomognu kako bi informacije Privrednika dospele na što više adresa, ali…Prema informacijama čitalaca Intermagazina iz Zagreba, urednik Novosti, izvesni Nikola Bajto, odbio je da primi dodatak Privrednika kada je u njemu pročitao intervju sa Dmitrovićem. Naši izvori se slažu da Bajto to nije mogao da uradi sam, odnosno bez konsultacija sa Miloradom Pupovcem, prvim čovekom SNV i neformalnim vođom Srba iz Hrvatske.

Objavljujemo integralnu verziju tog intervjua, a vi sami ocenite zbog čega je zabranjen taj po našem sudu izuzetno značajan intervju.

Za Ratka Dmitrovića, glavnog urednika uglednih beogradskih Večernjih novosti i generalnog direktora Kompanije Novosti, inače Srbina iz Hrvatske, rođenog na Baniji, u selu Komogovina, čiji su novinarski počeci vezani za Sisak i Zagreb kojeg je napustio 1991. godine, može se sa sigurnošću reći da je kroz cijelo vrijeme recentnih dramatičnih srpsko-hrvatskih odnosa ostao dosljedan, ustrajan i čvrst u svojim stavovima o položaju srpske zajednice u Hrvatskoj kao i o odnosu Srba i Hrvata u Hrvatskoj i općenito na prostoru bivše Jugoslavije. Mnogima njegovi stavovi nisu po volji, ali u svijetu bezličnosti i krhkosti stavova, dosljednost se pokazuje kao zavidna vrlina jer očito nije pokolebana ozbiljnim protuargumentima.

Pretpostavljam da je Vaš naglašeni interes za probleme srpske zajednice u Hrvatskoj određen Vašim porijeklom. Naime, rođeni ste u Hrvatskoj i u njoj ste proveli mladost.

Živeo sam 32 godine u Hrvatskoj, tamo je moj zavičaj, tragovi detinjstva i mladosti, tamo su grobovi mojih predaka, tu sam, najpre u krugu porodice a onda i u društvu, formiran kao čovek i bilo bi neprirodno da sam odlaskom iz Hrvatske navukao debelu zavesu prema tom prostoru, da me se on uopšte ne tiče. Tim pre što sam od svoje rane mladosti imao potrebu da pratim politiku i kulturu, dve oblasti iz kojih je izašlo sve ono što smo kasnije proživeli i još proživljavamo. Pratim događanja u Bosni, Crnoj Gori, Makedoniji… pa kako ne bih u Hrvatskoj.

Kakve su danas Vaše veze sa zavičajem?

Retko dolazim u Komogovinu. Naravno, i dalje mi znače lipa, orah, dud, jabuka pod kojom sam rastao, bunar, česma u centru moje Komogovine, ali sve to ima pun značaj jedino sa ljudima, a njih tamo više nema. Ostalo je nešto starčadi koja čeka poslednje putovanje, poneki mlađi čovek koji jedva preživljava i to je sve. Nema onih sa kojima sam odrastao; Čede, Anđelka, Ljubana, Zdravka, Miloša… Prostor čini priroda ali ona nema punu lepotu bez ljudi u njoj.

Hoće li se izbjegli Srbi vratiti u Hrvatsku?

Bojim se da je ta priča okončana. Nema više ko da se vrati. Mnogi su umrli ili se rasuli širom sveta, jedan deo je u Srbiji i Republici Srpskoj, žive nove, drugačije živote i nemaju nameru da se vraćaju tamo gde ih više ne žele. Oni koji su se vratili osetili su istu netrpeljivost, čak i mržnju stare sredine, kao i početkom devedesetih. Hrvatska je većinski na stavu da je kao država dobro prošla jer je «lakša» za 450.000 svojih građana srpske nacionalnosti. Dugoročno, to nije dobro za Hrvatsku, ali ako većina Hrvata misli tako, a zaista tako misli, pokazale su to i brojne ankete, onda mi tu ništa ne možemo.

Posljednjih godina u Hrvatskoj je ponovno oživjela atmosfera netrpeljivosti i mržnje prema srpskoj zajednici.

Ako poznajemo osnove istorije odnosa Hrvata i Srba u Hrvatskoj, još od kraja 19. veka, na ovamo, onda ta mržnja ne predstavlja iznenađenje. Ona se pojavljuje, pa povlači, čeka trenutak, eksplodira, opet se smiri ali je živa, neuništiva, zasnovana na postavci da su Srbi remetilački faktor svake hrvatske zajednice, autonomije, države… odnosno, da Hrvatima nema napretka, blagostanja sve dok su Srbi među njima. Od vremena Stačevića, preko Franka, ustaškog pokreta, Drugog svetskog rata, Maspoka, i na kraju perioda osamostaljenja Hrvatske, ova postavka dobija samo drugačije forme, okolnosti je oblikuju ali je suštinski sve isto. Čak i kad u Hrvatskoj više ne bude živeo ni jedan Srbin, kad tamo ne bude ni jednog traga, spomenika, znamena postojanja Srba, mržnja prema Srbima će se održavati kao neka vrsta prijatnog sećanja. Zašto je to tako? Zato što je hrvatska državotvorna ideja neraskidivo vezana sa antisrpstvom.

U jeku loših srpsko-hrvatskih odnosa, nedavno je između predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i premijera Srbije Aleksandra Vučića potpisana Deklaracija o unapređenju odnosa dvije zemlje.

Svaki razgovor na ovom nivou je dragocen. Ali, bilo ih je i ranije, i značajnijih i glasnije najavljenih, promovisanih… pa se ništa nije promenilo. Koliko sam upoznat Vučić je skoro ispunio sve što je dogovoreno u Tavankutu, ali nisam čuo da je urađeno nešto od onoga što je predsednica Hrvatske obećala.

Jesu li Srbi iz Hrvatske žrtve međudržavnih odnosa Srbije i Hrvatske?

U značajnoj meri. Pre svega se to odnosi na period nakon poslednjeg rata kada je Srbija, iz meni potpuno neshvatljivih razlog, ćutala na sve ono što je Hrvatska uradila Srbima iz Hrvatske. Dakle, otimanje imovine, stare devizne štednje, odbijanje da se vrati stanarsko pravo, kao što je urađeno u svim ostalim republikama bivše Jugoslavije, pa izostanak nadoknade uništene imovine, ometanje povratka, hapšenje ljudi po tajnim poternicama… na sve to Srbija nije reagovala službeno, a bogami ni neslužbeno. Zašto? Zaista nemam valjan, logičan odgovor. A on, siguran sam, postoji. E to što mi ne znamo, objašnjava mnoge nelogičnosti.

Ipak, činjenica je da Srbija tokom posljednje dvije decenija nije pokazala pretjeranu brigu za položaj srpske zajednice u Hrvatskoj.

Srbi iz Hrvatske izgubili su sve, oni su najveći gubitnici poslednjeg rata. Srbija njihovom nesrećom nije dobila ništa. Hrvatska će u vremenu pred nama shvatiti da od proterivanja Srba ima samo intimno zadovoljstvo jednog dela svog stanovništva, a sve ostalo je gubitak: geostrateški, privredni, naučni, kulturni… Da li je u ovoj priči bilo nekakve nagodbe između Beograda i Zagreba? Nisam siguran, pre svega zbog one konstatacije da Srbija nije ništa dobila. Nagodba uvek podrazumeva nekakav dobitak i na jednoj i na drugoj strani.

Često se koristi termin «politika pomirenja i dobrosusjedskih odnosa na Balkanu». Hoće li se desiti pomirenje Srba i Hrvata i što je potrebno za to pomirenje?

Nije se desilo niti će se desiti. Mi, Srbi i Hrvati, moramo da naviknemo sebe da živimo na nivou makar minimuma uzajamnog poštovanja. Više od toga, nažalost, nije moguće. Ono što se dogodilo u prošlosti biće večita prepreka za apsolutno pomirenje, posebno kad jedna strana, hrvatska, te događaje minimalizuje, obesmišljava, zamenjuje predznake. Ko danas u Hrvatskoj sme da spomene da je tzv. hrvatski antifašizam ustvari antifašizam Srba iz Hrvatske. Hrvatska je ustavno utemeljena na antifašizmu, ali čijem. Sve partizanske jedinice na prostoru Hrvatske bile su sastavljene od Srba u procentu između 85 i 95 odsto, neke i 100 odsto i tako je bilo do kapitulacije Italije. Zašto je u Hrvatskoj zabranjeno da se o tome govori? Svako spominjanje Srba i Srbije, kod većine Hrvata izaziva negativnu reakciju i to unazad najmanje 130 godina. Šta je, na primer, motivisalo Antu Starčevića na onoliku mržnju prema Srbima. Čime su tadašnji Srbi unutar Austro-Ugarske monarhije zaslužili tu mržnju? Na stranu što je Starčevićeva majka bila čista Srpkinja. Dakle, mržnja koju ogroman broj Hrvata gaji prema Srbima suštinski je iracionalna, ali bi psihološki mogla da se tumači prokletstvom malih razlika, odnosno posledicom konvertitstva u verskom i nacionalnom smislu, a nema veće mržnje od one kod konvertita ove vrste.

Nedavno ste se javno sukobili s Nezavisnim udruženjem novinara Srbije (NUNS) čije ste članove opisali kao «kroatofile», a s druge strane jedan dio kolega Vas naziva ratnohuškačkim novinarom devedesetih.

NUNS je nastao na pobuni jednog dela novinara u Srbiji kojima je, uz ostalo, najviše smetala srpska retorika prema Hrvatskoj. Tražili su da se ne upotrebljavaju termini ustaše i ustaška vojska, tvrdili da izveštaji o ubijanju Srba u Hrvatskoj nisu tačni, da je to laž, Miloševićeva propaganda, huškanje. Suštinski, ogromna većina njih pojma nije imala o situaciji u Hrvatskoj, a mozgovi su im odavno bili postavljeni na komunističkom učenju da je svaki nacionalizam opasan, ali je srpski daleko najopasniji. Tako je i danas. Ja sam svedok njihovih radnji iz tog perioda, ništa nisam zaboravio, ni njihovo ni svoje pisanje. A da li sam nekoga «huškao»? Jesam, sve one koji su, na primer, gledali kada sam na RTS-u govorio da je u Gospiću ubijeno nekoliko desetina Srba (ispostavilo se 170), ali tu se postavlja pitanje da li je trebalo da ćutim. Znam da je ta informacija kod mnogih Srba proizvela strašnu reakciju ali opet pitam: Da li je trebalo da ćutim, imajući u vidu takve reakcije. Nikada niko, od nunsovaca do sličnih, nije našao jedan dokaz da je Ratko Dmitrović lagao. A to što je istina koju sam saopštavao i na njoj insistirao, sama po sebi bila strašna, nije moj problem. To ću raditi i ubuduće.

Vjerujete li u zajednički život Srba i Hrvata?

Iskreno, ne. Ovde naravno ne mislim na pojedinačne slučajeve, prijateljstva (lično, imam nekoliko Hrvata izuzetnih prijatelja) ili brakove, već na global. Srbi u Hrvatskoj će izumreti, asimilovati se i Hrvati neće imati sa kim da ostvare tu vrstu zajedničkog života. Mržnja ove vrste biće usmerena na Srbiju i Republiku Srpsku, aktiviraće se povremeno, u predizbornim kampanjama, u nadgornjavanju u hrvatstvu, ali vreme će eliminisati mogućnost zajedničkog života. Voleo bih, naravno, da grešim, ali…

Obilježavamo još jednu godišnjicu Oluje koja dijeli i slama. Srbi tuguju, Hrvati slave.

Olujom je Hrvatska očišćena od Srba. Zato je Oluja značajna za ogromnu većinu Hrvata i samu hrvatsku državu. Ja to razumem i ne očekujem drugačiji hrvatski stav. Sa druge strane Oluja je velika nesreća Srba iz Hrvatske. Da li je mogla da se izbegne, spreči? Možda, ali mnogo ranije, na samom početku devedesetih, ali to je priča za mnogo širi prostor.

Ipak, pored nenaklonjene političke i društvene klime, Srbi u Hrvatskoj uspjeli su tokom protekle dvije decenije oživjeti srpske institucije putem kojih se nastoji sačuvati identitet i poboljšati stanje zajednice.

U Hrvatskoj smo svedoci procesa strašne asimilacije Srba. Ti ljudi, cele porodice, menjaju imena, prezimena, versku pripadnost, odriču se porodične tradicije, nacionalne istorije i kulture… sve u nadi da će na taj način poboljšati svoj društveni status, egzistenciju. To je strašno. Ko se, primera radi, danas u Hrvatskoj u javnom životu deklariše kao Srbin, a da nije političar. Znači li da među sadašnjim muzičarima, glumcima, piscima, novinarima nema Srba po rođenju i poreklu? Ne, ima ih, ali strahuju da se izjasne kao Srbi, jer su svesni šta ih u tom slučaju čeka, i njih i njihovu decu, cele porodice.

Takvo stanje može da se menja samo snažnim delovanjem srpskih kulturnih institucija i medija uz, naravno, svesrdnu pomoć hrvatskih i srpskih političara u Hrvatskoj, ali i onih iz Srbije. U tom smislu nisu mi baš jasna ponašanja nekih pojedinaca i medija, i tamo i ovamo, ali… nadam se promenama i na tom planu.

Jedna od oživljenih srpskih institucija jeste i Srpsko privredno društvo «Privrednik» s bogatom humanitarnom tradicijom stipendiranja učenika i studenata srpske nacionalnosti još iz vremena Vladimira Matijevića. Međutim zbog društveno-političkih okolnosti, ali i slabog odaziva istaknutih srpskih političara, intelektualaca i poduzetnika, humanitarno djelovanje «Privrednika» postaje vrlo upitno. Zašto smo jednu takvu važnu djelatnost za opstanak srpske zajednice doveli u pitanje?

Poštovanje tradicija Srbima nije jača strana. «Privrednik» je dodatno u teškoj situaciji zbog svog srpskog prefiksa i odnosa Hrvatske prema svemu što nosi taj prefiks. Tu se, uprkos svemu, mora pokazati veća volja, energija, možda istražiti mogućnost da se «Privrednik» delimično dislocira na prostor Republike Srpske i Srbije, naravno sa težištem u Hrvatskoj, da se angažuju i ljudi sa velikim društvenim uticajem, bogati ljudi, nacionalno svesni, a istovremeno spremni da u celoj ovoj priči sarađuju sa hrvatskom državom.

U Srbiji i svijetu živi velik broj uspješnih Srba iz Hrvatske. Mogu li oni konkretnije pomoći razvoj svog zavičaja?

Apsolutno, ali ti ljudi imaju ukorenjen strah od moguće reakcije hrvatske države. Niko od Srba nije apriori protiv Hrvatske, protiv Hrvata kao naroda, to su gluposti, ali Srbi iz Hrvatske imaju problem sa svakom hrvatskom državom. Ona prva NDH ih je uništavala fizički, provodila genocid nad njima, ova druga, napravljena početkom devedesetih, postavila se prema Srbima krajnje neprijateljski, retorikom, delima, napadom na njihovu kulturu, pismo, tradiciju, tražeći (daleko pre rata) od Srba da potpisuju izjavu o lojalnosti hrvatskoj državi, a isto je tražio i Pavelić 1941. godine. Dakle, Srbi se plaše da ulažu u Hrvatsku jer imaju strašna iskustva sa tom državom.

Koje su srpske greške i stranputice?

Naivnost je osnovna srpska greška. Tu su još nedostatak planiranja, nedoslednost, izostanak ciljeva, političke konstante. Srbi, primera radi, jesu stvorili Jugoslaviju, svojom kolosalnom ulogom u Prvom svetskom ratu, ali jugoslovenska ideja nije izvorno srpska već hrvatska ideja. A onda kad su tu državu stvorili Srbi su se najčvršće vezali za Jugoslaviju iako im ona, dugoročno gledano, ništa dobroga nije donela. Na kraju su Srbi branili Jugoslaviju i onda kada su je svi drugi napustili. I danas imate određen broj Srba koji će pozitivno oceniti Tita i njegov režim, a taj režim je samo Srbiji utrapio dve autonomne pokrajine, Hrvatskoj ni jednu, a bilo je istorijskog i političkog osnova za najmanje tri (Dalmacija, Istra, Krajina, pa i Slavonija) dok će na drugoj strani malo ko u Hrvatskoj kazati jednu lepu reč za Tita i Jugoslaviju, a jedino su Hrvati kao narod profitirali od komunizma. Jedino je Hrvatima komunizam doneo nešto dobro: državu na kraju krajeva, hiljadu kilometara jadranske obale, priključio Dalmaciju i Istru Hrvatskoj, stvorio pretpostavke da se uradi ono što je urađeno 1991. godine.

(za Privrednik razgovarala Paulina Arbutina)

(priredio Intermagazin)
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!