Kuća Jovana Čavića, Donji Javoranj Kuća Jovana Čavića, Donji JavoranjGraditeljstvo spada u red najstarijih ljudskih djelatnosti. Od kada je izišao iz špilje čovjek gradi sebi sklonište. Od gole egzistencijalne potrebe da zaštiti sebe i isvoju obitelj od vanjskih uticaja, čovjek kroz dugu povijest teži da svoj dom prilagodi sebi i svojim potrebama, ulažući i svoj kreativni potencijal da taj dom bude što ljepši. Generacijskim iskustvom stvorena je kolektivna svijest i nazor o kući - domu, što u našim krajevima, svoj eho dosiže početkom 20. stoljeća u graditeljskom i likovnom savršenstvu drvene kuće. U kasnijem vremenu dolazi do dekadencije, i u najnovije vrijeme upotrebom novih materijala i do potpunog vrijednosnog raspada tradicijske svijesti.

Dvije su osnovne grupe faktora koje su imale uticaja na narodno graditeljstvo određenog kraja, a to su grupa prirodnih, i grupa društvenih faktora. Prvoj, prirodnoj grupi spada reljef, biljni pokrivač, geološki sastav tla, klima i dr., dok u grupu društvenih ubrajamo povijesne, društveno uređenje, privrednu djelatnost, kulturne i etničke karakteristike stanovništva, migracije, uticaje sa strane itd. Svi iz grupe prirodnih faktora mogu se identificirati i u narodnom graditeljstvu dvorske općine, dok su ovi drugi često isprepletani i neistraženi, i teže ih je sa sigurnošću utvrditi.

Stambena katnica s prizemljem i katom od planjki Stambena katnica s prizemljem i katom od planjkiRepublički zavod za zaštitu spomenika kulture iz Zagreba izvršio je 1986. god. evidenciju etnografske građe na općini Dvor. Pregledan je svaki zaselak, svaka kuća. Arhitektonski je snimljeno (dokumentirano) četrdesetak tradicijskih objekata, snimljeno više od stotinu etnografskih predmeta, učinjeno nekoliko stotina fotografija, zabilježeno podosta građe o kući, graditeljstvu, narodnom životu i običajima. Provodeći takve evidencije na drugim općinama u SR Hrvatskoj možemo reći da je općina Dvor jedna od ,onih u kojoj nalazimo najsačuvanije narodno graditeljstvo u republici. Postoje još uvijek čitave oaze intaktno sačuvanih drvenih kuća koje, su svojim prigušenim smeđkastim tonom srasle u prirodni ambijent. Narodno graditeljstvo dvorske opčine ima svoje karakteristike i s obzirom na susjedne banijske općine, ali i unutar same općine postoji više tipoloških varijacija. Generalno uzevši dominira dvoprostorna kuća od drvenih planjki, s polupodrumom od kamena i dvostrešnim poluskošenim krovom prekrivenim biber crijepom.

Kako je izgledala kuća na području dvorske općine u prošlosti ne znamo u potpunosti, jer za to postoji malo podataka. U tom smislu može nam poslužiti tekst J. A. Demiana s početka 19. stoljeća. (»Statistische Darstellung der lyrischen Provinzen. Militar Provinz«, gen 1810). Više od pola stoljeća nakon militarizacije krajišnici još uvijek najvećim dijelom žive u brvnarama pokrivenim slamom ili daskama koje nemaju ni prozora ni dimnjaka. Većina takvih kuća ima ,samo jednu prostoriju u kojoj se i hrani i spava, koja je i stočna staja i ostava. U njezinoj sredini je redovno udubljeno ognjište, a oko njega nešto niskih sjedala. Uz zidove su ležajevi (ako ih ima) te nešto pokućstva i oružje. Kuće su uvijek prepune dima. Demian, ipak razlikuje kuće starosjedilačkog i doseljeničkog stanovništva. Mnogi katolici, osobito u Banijskoj krajini, kako on kaže, a to znači Hrvati starosjedioci za razliku od Srba i Hrvata doseljenika, imaju uređene sobe s pećima. Jedini su im prozori tek mali otvori s drvenim kapcima, u najvećem broju slučajeva. Većina autora se slaže da još u 18. stoljeću u našim krajevima dominira jednoprostorna kuća. Riječ — kuća — označavala je tada kuću kao građevinu i jedinu kućnu prostoriju. Ognjište, vatra, kako u fizičko-prostornom tako i u simboličnom smislu, znači središte okupljanja obitelji. Od tuda ne samo na Baniji, nego kod gotovo svih južnoslavenskih naroda, i kod višeprostorne kuće za prostoriju s ognjištem ostaje i dalje naziv kuća.

Čovjek — seljak egzistencijalno vezan za zemlju teško se i u svom stanovanju od nje odvaja. Dizanje kuće od tla najprije kao polukatnost, a poslije i kao katnost, javlja se u brežuljkastim područjima, što znači da je ta pojava vezana za reljef. Kosina je bila povoljna za gradnju zbog ocjeditosti, pa se podrum barem ispod polovice kuće gotovo nametao, ali je postojala i potreba za podrumskim prostorom. Ili direktno s tla, ili s par stepenica preko Kuća Radovana Šaše, Donja Stupnica Kuća Radovana Šaše, Donja Stupnicapoluotvorenog prostora ganjka ili kukuljice, kroz ulazna vrata pristupa se u »kuću«, nekada prostoriju s ognjištem. Ognjište se nalazilo redovito po sredini kuće, a uz stijenku, koja »kuću« dijeli od sobe. Iako ni jedno ognjište nismo zatekli u njegovoj prvotnoj funkciji, tek ponegdje koji ostatak, svugdje je živo sjećanje ukućana na njegovo mjesto i izgled. Pod u toj prostoriji je bio od nabijene zemlje i to uvijek ako je podrum samo ispod sobe. A ako je podrum bio ispod cijele kuće, tada je u ovoj prostoriji pod bio daščan, ali ponekad i na daščanom podu bio je sloj ilovače, koji je imao funkciju toplinske izolacije. Gotovo se redovito nasuprot glavnih ulaznih vrata »kuće« nalaze još jedna vrata. Ta su vrata, prema predaji, trebala u prošlosti poslužiti kao drugi izlaz u slučaju kakvog napada koji su bili mogući u tim nemirnim vremenima. No s druge strane, očito je, da su ta druga vrata i pomoćna vrata za komunikaciju s dvorištem i gospodarskim zgradama na kućištu. Iznad prostora »kuće« su stropne grede bez daščane oplate, dakle otvoreni prostor potkrovlja, što je služilo za nesmetan odvod dima. U sobu se pristupa iz »kuće« kroz vrata smještena između ulaznih vrata i ognjišta. U ovoj prostoriji se spavalo, blagovalo, primalo goste i obavljali kućni poslovi (tkanje i sl.). Pod je bio daščani (ova prostorija je redovito iznad podruma), a ponekad je na daščanom podu bio i sloj ilovače. Na stropnim gredama daščana je oplata spojena na preklop. Nad sobom sušio se kukuruz, grah i tome sl. Podrum je zidan od kamena omljenjaka debljine 50-ak cm u vapnenom mortu. Podrumski zidovi su u doticaju sa zemljom i vlagom, pa je, kamen u tom smislu najadekvatniji materijal. Ulaz u podrum je najčešće na zabatnoj fasadi, ovdje zvanom »duma«, kroz dvokrilna vrata s pokojim malim prozorčićem ili bez njega. U podrumu, su stajale kace za šljive, kiseli kupus, krumpir, voće i ostalo. Poprečne grede nad podrumom, na razmaku 80-100 cm po sredini pridržava jača greda negdje zvana i »tetivo«. Ova greda je po sredini prostorije ponegdje poduprta stupom. Iznad kamenog podruma i isto tako kamenog temelja na dijelu »kuće« (kuhinje) nastavljaju se stijenke od hrasovih planjki debljine 8-10 cm. Uglovi planjki spojeni su na dva načina, s prepustom ili bez njega, tj. na »prosti šek« (sijek) ili »slijepi šek«. Ovaj prvi je stariji način. Unutrašnje stijene Ambar Ljubice Lovrić, Kotarani Ambar Ljubice Lovrić, KotaraniKuća Adama Vukšića, Ljeskovac, tipično podupiranje "kukuljice" Kuća Adama Vukšića, Ljeskovac, tipično podupiranje "kukuljice"sobe šibičane su ukoso obično ljeskovim prućem i omazivane smjesom zemlje i pljeve, a zatim premazivane (krečene) vapnenim mlijekom. Prozori na seoskoj kući bili su uvijek mali, po prilici 40/50 cm. Za to je bilo više razloga. Po karakteru svog težaškog posla dnevno je seljak bio izložen suncu, vjetru, kiši, zimi, svim vremenskim pogodama i nepogodama, pa se u svom domu on maksimalno želi ograditi od tih vanjskih uticaja. Mali prozor je bila i manja mogućnost od provale, a staklo, koje se trebalo kupiti (što je seljaku bilo najteže), navodilo je na manje prozorsko krilo. Uvijek su u sobi dva takva mala prozorčića simetrično postavljena na glavnom kućnom zabatu »dumi«. Još jedan ili dva mogla su se nadi na uzdužnim stijenama sobe. I grednik nad sobom i kućom pridržavala je spomenuta jača greda tetiva — koja je kuću povezivala u uzdužnom smjeru. Imajući u vidu tu njezinu funkciju, te da je na njoj često upisana godina gradnje, inicijali kućnog gazde, majstorski znak, te da su se na toj gredi držali i važniji porodični dokumenti, postoje indicije da je ta greda imala i neko »više« značenje .Krovište je dvostrešno s poluiskošenjima inače roženičko s pajantom. Najčešće limena badža na sljemenu krova ima(la) je funkciju odvođenja dima. Po sjećanju starijih stanovnika kupovane su u Glini. Kućne prostorije su relativno malih visina obično oko dva metra. Vanjska zaštita drvene grade od kiše, tj. močenja, na što je drvo naročito osjetljivo bio je zasigurno važnim razlogom manjih visina koje je onda krovna streha bolje mogla zaštititi. Na »dumi«, gdje takve zaštitne strehe nije bilo, izvodila se posebna streha (»krovac«, »strevač«) za tu svrhu. Vertikalne daščane oplate, koje se pojavljuju na dumi, kuljici i ogradi ganjka, tehnološki su bili najzahvalnija područja ukrašavanja. Ukrašavanje po svojoj suštini područje je »nadgradnje«, i ono je na banijskoj kući područje individualnog estetskog izraza, nužan element različitosti u jedinstvu materijala i korpusa banijske kuće.

Ovakav ukratko opisani osnovni (ali ne jedini) tip kuće na području dvorske općine osim prirodnih karakteristika kraja odredili su svakako i društveni uvjeti među kojima i institucija kućne zadruge. Fenomen kućne zadruge, tj. života u porodicama s velikim brojem članova dosta je podrobno obrađen u literaturi, pa se u to ovdje nećemo upuštati. Takav način života na Baniji su do razvojačenja forsirale krajiške vlasti jer je velika, moćna porodica bezbolnije mogla dati muškarce za vojnu službu. Veća porodica je imala i više radne snage, bila je sposobnija iz šume izvući veća stabla, ispiliti duže planjke. Manja i siromašnija obitelj to nije mogla, pa se i taj, socijalni momenat zrcali na kući.

Uz malu zahtjevnost kućnog komfora seljačke porodice u prošlosti, stambena zgrada s »kućom« (kuhinjom), sobom i podrumom bila je dostatna za središte okupljanja mnogočlane seljačke porodice. Kućni gazda je spavao u, sobi, a ostali oženjeni članovi u posebnim drvenim objektima tzv. »zgradama«, »zgradicama« ili »čardacima«. Danas ti, objekti služe za druge svrhe, uglavnom kao ostave. Osim glavne stambene zgrade; spomenute zgradice odnosno čardak, štala, šajer, svinjac, kokošinjac, kukuružnjak, bunar, a ponegdje i ambar, bili su objekti koji su se pojavljivali na banijskom kućištu. Sve su to bili drveni objekti, ali osim kuće, »zgrade« i ambara, bili su to u konstruktivnom i oblikovnom smislu sasvim jednostavni objekti.

Stoljetno iskustvo obrade drva, istančan osjećaj narodnog graditelja za simetriju, mjerilo, proporciju, harmoniju, ritam svojstven čovjeku kao biološkom biću, urodile su ovdje likovnim savršenstvom narodne umjetnosti. Nad svijetlim kamenim podnožjem raspjevan je smeđi volumen kuće kojeg smiruju čvrste plohe krova. Limena badža na sljemenu, taj šiljak tako karakterističan za banijsku kuću, dobrodošao je likovni akcent na smirujućoj masi krova. Čardak Stoje Zorić, Donji Žirovac, Objekt koji je služio bračnom paru nekadašnje kućne zadruge. Prizemlje od brvana, a kot od planjki. Ćetverostrešni krov pokriven je daščicama (šindrom). Ograda kukuljice je bogato ukrašena. Čardak Stoje Zorić, Donji Žirovac, Objekt koji je služio bračnom paru nekadašnje kućne zadruge. Prizemlje od brvana, a kot od planjki. Ćetverostrešni krov pokriven je daščicama (šindrom). Ograda kukuljice je bogato ukrašena.S obzirom na opisani karakteristični tip kuće na području dvorske općine (dvoprostorna drvena kuća s polupodrumom od kamena) postoje i drugi, razvijenijii. oblici, kako po visini tako i po horizontali (tlocrtni razvoj), kao i varijacije upotrebe materijala. Istina, dosta rijetko, na ovom području postoji i prizemna kuća. To je drvena kuća na podzidu od kamena s ganjkom i kukuljicom pred ulazom. Prvi pomak u vertikalnom razvoju je onaj s polupodrumom ispod čitave kuće. To je slučaj kada je kuća još uvijek na padini (kosom terenu), ali je uzdužna os kuće paralelna sa slojnicama terena, pa se u kuću pristupa preko nekoliko stepenica ili direktno ili preko ganjka. Daljnji razvoj ide prema »čistoj «, katnici, gdje je ispravno govoriti o prizemlju (ne više o podrumu) i katu. Taj se najrazvijeniji tip kuće javlja uglavnom u donekle ravničarskim predjelima kao što je dolina Une, zatim Komori, Oraovici, Buinskim Riječanima, Donjem Javornju, Donjoj Stupnici, ali i u Goričkoj i Gornjem Žirovcu. U prizemiju se nikad ne, stanuje nego te prostorije služe kao nekada podrumske s tim što je sada ponegdje kolnica u sredini a ponegdje i štala. Drvenim stepeništern se uz glavno uzdužno pročelje kuće penje na ganjak, gdje je obično proširenje prostora kukuljice iz kojeg se onda pristupa u »kuću«.
Oba ova tipa su u principu i razvijeniji u tlocrtnom smislu. Prostorija s ognjištem, »kuća«, je, sada u sredini, a s druge strane »kuće«, nasuprot sobe je sobica, a ponegdje i dvije. Ima, slučajeva kada su te, sobice po širini kuće, pa se u obadvije pristupa iz »kuće«, ali i takvih da su sobe po dužini kuće, gdje se onda u jednu sobu pristupa iz »kuće«, a u drugu iz ganjka. Ganjak je kod ovakvih tipova kuća često i na drugoj strani u koji se pristupa iz »kuće« kroz vrata nasuprot onima glavnim ulaznim. Ganjak širine oko jednog metra konstruktivno je najčešće konzolno izbačen na stropnim gredama, a ponekad i poduprt drvenim stupovima. Kukuljica isturenija od ganjka redovito je poduprta na karakterističan način jednim stupom s dvije ruke, tipičan za ovo područje. Mlječarnica na kraju jednog i zahod na kraju drugog ganjka novi su sadržaji koji se pojavljuju uz ove najrazvijenije tipove banijske kuće.

Po pitanju upotrebe materijala imamo nekoliko varijacija, naročito u vezi s podrumom odnosno s prizemljem. Često je to kamen, ali i brvna, ali i kombinacija, kod polupodrumskog tipa na način da je kamen u dodiru sa zemljom a slobodnostojeće stijene od balvana. Ponegdje nalazimo i kanat (kostur od greda stupova i kosnika) s ispunom od kraćih brvana, što je i odraz socijalnog stanja porodice. Socijalna kategorija zrcali se još očitije kroz upotrebu materijala za pokrov. Čovjek seljak sklon je upotrebi onih materijala koje, najlakše može naći u prirodi koji su mu onda i najjeftiniji. Takav je i Mlin vodeničar na putu za Ljeskovac Mlin vodeničar na putu za Ljeskovacpokrov ,od bujadi (paprati), koji je još sačuvan na nekoliko objekata, a koji se može smatrati rariteton, u našim krajevima. Prema svjedočenjima starijih stanovnika pokrivanja s bujadi je u prošlosti bilo više. Za ovu vrstu pokrova bilo je potrebno na poseban način pripremiti podlogu. Roženice su se bušile na oko 40-50 cm promjera rupa cca 2 cm, u koje su se postavljali drveni štapovi dužine cca 30-ak cm na vrhu zašiljeni. Roženice su se zatim letvale i na takvu podlogu bi se vilama nabacivala zelena bujad u debljini 30-ak cm. Za par godina bujad bi se sušenjem slegla na što bi se onda nabacivao novi sloj. Nakon takvih par nabacivanja bujadi i sušenja iste, skidala bi se sva sasušena bujad i ciklus bi počeo iz početka. Pokrivanje, daskom (šimla, šindra) bilo je najkarakterističnije za krajeve bogate šumom kao što je dvorski kraj. Ta vrsta pokrova sačuvana je još na nekoliko čardaka, ambara i poredovničkih (zajedničkih) mlinova. Danas više taj pokrov nije sačuvan niti na jednom stambenom objektu, makar su se u prošlosti ovom vrstom pokrova pokrivale i stambene kuće. O tome najvjerodostojnije svjedoči popis stanovništva iz 1910. godine u kojem je prvi put vršen i popis građe i pokrova kuća. Na području današnje dvorske općine, tada upravnog kotara s 5 upravnih općina (Divuša, Dvor, Rujevac, Zrin, Žirovac), od ukupno 3625 stambenih zgrada, 228 ih je od kamena ili opeke, 2 od čerpića ili ilovače, a 3395 od drva. Ima razlike i po tadašnjim upravnim općinama pa je relativno najviše onih od kamena ili, opeke na području Divuše, gdje su od 561 stambene zgrade 117 od opeke ili kamena, a 444 od drva, dok je na području Žirovca od 463 kuće samo šest bilo od kamena ili opeke, a 457 od drva. I ovih šest od kamena ili opeke najvjerojatnije su bile državne zgrade. Što se tiče vrste pokrova, od 3625 kuća 1910. godine, 2049 bilo je pokriveno crijepom, 1254 daskom (šindrom), a 322 trskom ili slamom. Ovo posljednje je popisna kategorija pod kojom se vjerojatno vodio i pokrov od bujadi. I kod pokrivanja ima razlike po pojedinim područjima kao i u slučaju građe, pa je relativno najveći broj stambenih zgrada bio pokriven daskom na području Žirovca, i to 309.

Pokrov od daske (šindre, šimle) nije bio trajan. Uz to veća mogućnost požara bili su vjerovatno razlozi da se prelazilo na pokrov od biber crijepa. Kuća je i danas, a vjeravatno je bila i u prošlosti i u gradu i u selu, jedan od najznačajnijih statusnih simbola vlasnika. Vjerovatno je, da je to bio u ovom slučaju i sam pokrov crijepom. To možda donekle može objasniti i primjer zajedničkih mlinova (vodenica). To su obično male jednoprostorne građevine od drva zajedničko vlasništvo nekoliko porodica, obično izvan sela na rječicama kojima obiluje dvorski kraj. Pokrov od dasaka na tim malim objektima se do danas obnavlja što rječito govori o odnosu prema zajedničkom.

Elementi prestiža, dakle moći pojedinca, imali su i negativne konotacije s obzirom na arhitektonski i likovni doseg banijske kuće. Povratnici iz Amerike, ali i drugi imućniji pojedinci, htjeli su na kući pokazati svoj status. Činilo se to naprosto »razbacivanjem«, kako veličinom tako i pretjeranim ukrašavanjem po uzorima na druge prostore i kulture. To je uvijek rezultiralo arhitektonskom i likovnom dekadencijom. To su ujedno i počeci kraja kristalne ljepote tradicijske drvene banijske kuće. Mnoge su nasilno nestale u ratnom požaru. I poslije rata (1945) ljudi su u dvorskom kraju gradili sebi drvene kuće. Bile su to ipak više improvizacije nastale u nuždi za krovom nad glavom.


Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or