seobe Noću sanjavam da bježim, 
danju sklanjam snove,
kao gubavac svoje ruke ranjave od lјudi,
mada znam da u tom nisam sam.
Sanjam uspone teške,
nepoznate krajeve,
ali i moje Vagane i Gajeve,
gdje sam voćke kalemio.
Sanjam vode svakojake,
i plitke i duboke
i mutne i da se bistre
i kao - u blato upadam,
ali...nisam sam.
Sanjam Miloša Bogojevića,
mog druga,
što pade za Krajinu
zadnji dan ratnih dejstava.
Ni sad ne znam đe mu je grob,
a nisam jedini koji ga žali.
 
Moji međaši su opet sa mnom:
u snovima - opet bježimo,
a danju ih viđam - na stanicama,
na pijacama, u čekaonicama,
u vozu, na peronu, u vagonu...
Na njivi, u pilani, ciglani,
u redu pred Crvenim krstom
u Beogradu,
u Moše Pijade broj osam,
kod Moskve, u parku,
u Svetome Marku;
U staklo izloga
gledaju podugo,
sa rukama u džepovima,
zure,
nikud ne žure.
 
Prepoznaješ ih mam:
po tromom hodu,
po skopčanom kaputu,
razdrlјenoj košulјi,
po oku,
po glasu i nosu,
i onome - ĐE?
 
Đe si, zemlјače?
Đe ideš, rođače?
Đe su tvoji?
Đe se smjestiše?
Đe ti je brat?
Đe nas doćera ovaj rat?
Đe li se ono rastasmo?
Đe dijele 'ranu?
Đe si povadijo papjere?
Đe li te uapsiše i - jere?
Đe se upisuje za povratak?
Đe se džabe telefonira?
Đe si se zaposlio?
Đe idu prognanici, đe izbjeglice?
Đe ćemo - majko moja - sad?
 
Vrijeme je ovo preživlјavanja,
vrijeme ovo ni života ni smrti -
uprti i nosi
kao kletvu,
kao prokletstvo,
kao usud, kao krst
i moli Boga da ne bude gore,
jer narod veli:
Nesreća nit', kopa nit', ore!
 
Nije to samo moj rat;
nije to moj ćef,
nije to moja krivnja,
nije to moja volјa,
nisam ni u vremena bolјa
ništa imao sem snova.
 
Snovi su moji!
 
Molim ti se, Bože:
Oprosti mi grijehe
što jadim jadom
za mojim rukosadom - voćarom,
za sitnim uspomenama,
za kućom, čelinjakom,
za brajdom,
za neobjavlјenim rukopisima, za spalјenom crkvom-brvnarom
Svetoga Ilije u Buzeti,
za grobom moje majke...
 
Bože Sveti!
Pa zar i njega mi uzeli?
Bože, sakloni,
Pomozi,
Pomiluj,
Smiluj se,
BOŽE, OSLOBODI!
 
Bože blagi,
Bože dragi,
reci mi istinu!
Reci! Bože Sveti,
ko je Arsenije Peti,
pod kojim krenusmo
utaman
pa san
ispija ovim lјudima smijeh?
I pjesmu,
i razgovor,
i - krv!
Pa crv sumnje podgriza stablo
ispod koga potražismo hlada,
utočište i konačište;
U kom se sklonismo
od srama što peče,
od teškog srama što teče
kao gnoj iz crlјivih rana,
od srama ovog doba,
novih seoba Srbalјa.
 
iz poeme “ĐE ĆEMO SAD?”
izdavač - SKD “Sava Mrkalj” Novi Sad, 1997. godine
 
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or