banijska kuca Znam jedno samo:
KUĆE SE NAŠE DOSELIŠE,
A MI OSTASMO TAMO,
PA PO ZGARIŠTIMA
KAO DUŠE MRTVIH UOČI VREMIŠTA
LUTAMO!
U uglu se stisli
ljudi pocijepanih misli;
Nada sve tanja
u lјudi pocijepanih osjećanja.
Preseliše slike pokojnih,
a oči nam čame tamo.
Ruke se grče
u želјi da dokuče
dozrele šlјive.
Ruke nam zadaju muke;
kuda sa rukama?
Ne znamo.
A tamo -
ostaše rasadi,
zasadi,
nasadi...
Ođe nema čega da se latiš,
vrijeme uludo tratiš,
a dobro znamo kako je tamo:

Nepopravlјena razvalјena ograda,
nezaglavlјena motika,
rasušen trnokop,
neobavlјen pokop...
Zagađen bunar,
neizvežen đubar,
neprovjetren podrum,
(a krumpir pustio klice)
neokresane živice...

A oči!
I kad ih zaklopiš - vidiš:
posvuda rastu otrovne gljive,
kote se burnjaci i krastave žabe,
krov prokišnjava, sijeno zakišnjava,
krtorovine po ledini neporavnate,
na kućnom pragu rastu divlje koprive,
zamuljeni propusti...

Groblja zapuštena, porušenih spomenika,
polupanih slika,
neispisanih godina smrti
na onima koje podigosmo
sebi za života
i onima koje sahranismo noću,
na brzinu,
krišom, kao kad se krade:
Ali i suze presuše
istrunu i najtvrđe kosti,
zarastaju i rane i grobovi...
Bože me oprosti!
 
Muči i ljubav prema zavičaju;
jer dobro znamo
kako je tamo:
Putevi razlokani,
zarasli,
posvuda bagrić i artovina,
bujad i čičak,
sve je gmajina.
Sve to sablasno zjapi
kao da je ukleto;
bez nogostupa,
bez utrta puteljka,
sve je to sada ničije
kao napušteno gnijezdo tičije.
Biće to šuma divljih jabuka
što rastu iz trula panja.
Tek tu i tamo,
kao znak negdašnjeg života,
zabijeliće se ljudska lobanja.

Sela prepoznaješ tek po brijegu,
kao majka mrtvo čedo
po biljegu...
Sagorješe slike i zapisi,
izblijeđeše ćirilični natpisi,
razbi se dugo čuvani stari ćup,
polomiše preslice i vretena,
za mast pođeljačom izđeljana mašaica
za rog kolnice zađevena.
Izvitoperila se držalica na sikiri,
napukle joj ušice,
premđali i jaram i kušice.
Progori tiganj,
satrunu rganj,
drvlјanika panj,
izagnji neoprana vuna,
porđa đedova kubura,
zabaci se čuvena čikina šubara,
i babina uzimača i postelјina,
i vertun i koperte,
zaboraviše se riječi negdašnjih pjesama,
smetnuše se s uma žute kuverte
sa atresama.
Ostadoše:
Vojničke uramlјene slike,
sa zakletve,
slike razreda,
prijema u pionire,đaka,
ukopa rođaka,
slike zborova kod crkava drvenih,
drevnih,
i crkvišta mnogih porušenih.
Zarđa spomenica,
za voriće razapete sošice,
miševi progrizoše
za čele košnice,
pavetinom opletene
i kravlјom balegom oblijeplјene.
 
I misao ne da mira!
Umjesto da zaboraviš, da se okrijepiš...
ti strepiš:
Narašće divlјa kupina,
otkopavaće bijesni ćenovi
plitko zakopane lešine,
niko živ neće očistiti mine...
Biće isječena odgajana stabla
uz puteve i kuće,
zarašće cvjetnjaci i cvijeće,
ostaće gričevi i smeće.

Izumrijeće stari majstori
i zanati,
stari alati...
Nema ni na jednom krovu badže
ni plejnatog pijetla,
što pokazuje smjer vjetra.
Od kuće ne ostade ni vjenčanica,
od kola ni sučanica,
ni recelјa,
ni kedera,
ni klјake,
gobelјa, cimente,
ni kućne podumjente...
Zaboraviće se
plejci, cokule, štumpe,
žute gvojzerice,
cicvara, popara,
krpice i žganjci,
svirale od vrbe,
stupe i trlice,
grebena i čeketala.
 
Umiru i zasuni,
ketuši i badnjevi,
tačke i prtaćke,
tralјe i motalјke,
branjence i uvrati,
rujice i stucke,
vedrice, lakomice,
žbanovi, lajtovi,
orme i kandžije,
žvale i komotovi...

E, moj brale,
smrt ko od šale
guta riječi
po kojima prepoznaješ
Srbe s Granice!
Prepukoše i 'sovke
ko pretegnute žice
bećarske dvojžice:
Od sunca kalajisanog,
sjemena u sjemenu,
plemena u plemenu,
djeteta u djetetu;
Od sveg što imaš
do onog ko te okoti,
(sve po spisku)
od šeničnog brašna,
do Mlade neđelјe koja prva dođe...
Utrnu se
zadnja žiška
rodnoga ognjišta;
trnu se i kletve
i zakletve
i prijetnje
obećanja, vjenčanja,
dugovanja, drugovanja,
ludovanja, vjeridbe,
ženidbe, obaziranja...
Umiru i umiranja!
Božićno kolo na sred sela,
kod vrela,
copranja i vračanja,
primanja i slanja...
Tarabe, barabe,
i mače i kuče,
pravo da se plače...
Da se čovjek sit najauče!

Sve to bilo
kol'ko juče, a onda -
odjednom puče:
kao rolac pun krvi,
kao vaška pod noktom, u kosi,
prdavac pod bosom nogom u travi,
kao moždan u glavi,
mužar na slavi,
kao srce uplašene tice.
 
iz poeme “ĐE ĆEMO SAD?”
izdavač - SKD “Sava Mrkalj” Novi Sad, 1997. godine
 
 
 
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or