omladinski dom 1 Ima tome već više od šest godina. Obično po jeseni znam biti u zavičaju, lutarati šumom. Krenem popreko gore preko bila od Muljave prema bolnici. Nađe se usput i po koja gljiva. Zastanem da odmorim malo. Sjednem na panj ili kakvu izvalinu. Uživaš u miru šume pod gustim slojem šušnja. Ponegdje još izviruju komadi kestenovih krstića koji su nekad obilježavali grobove umrlih od tifusa, opake bolesti. Ovdje je na Kapenjku je bilo izdvojeno odjeljenje Centralne partizanske bolnice za tifusare.Tifus je uzeo mnoge živote, kako boraca a posebno civila. Ostavljam tifusare da miruju pod suhim bukovim lišćem. Spustam se prema Pišinom gaju. Čuju se već potoci. Kroz mlađe se pomilja i strmi krov planinarskog doma. Velike je površine. Prekriven je prostim dvorednim biber crijepom. Na krajevima krova fali nešto crijepa. Pojelo ga i vrijeme i nebriga ljudska. Na krovu zjapi par rupa.

Kad god prođem kraj njega muka mi je. Uhvati me taj neki osjećaj bjesa, pomješan sa nemoći, koja dolazi na kraju. Tražim neki zgodan kamen za stati u potoku. Ti potoci šumski, petrovački su naše rijeke Jordani. Malo se priberem, otreznim. Glava dođe bistrija. Nikad se ne brišem. Pustim da jesenji vjetar osuši lice…

Dodatni je problem što sam građevinar po struci. Sve ovo možda doživljavam i proživljavam dugačije od ostalih. Svih ovih poratnih godina nisam imao snage ući u njega. Tada još nije bilo krčeno okolo. Trebalo se pomučiti da se uđe unutra….

Znan nam je ovaj skladan i lijep objekt sa razglednica Memorijalnog parka “Petrova gora” ili iz Dakićevih historijsko-tursitičkih vodiča o Petrovoj gori. Pamte ga svi oni koji su pohodili ovu svetu šumu. Kako turisti, lovci, planinari... tako i mi domaći, rođeni u njenoj blizini. Pamtit će ga brigadiri sa radnh akcija, izviđači sa svojih smotri. Sportaši sa priprema...Službeno je nosio ime Planinarski dom VIII. Kordunaške divizije. Znan će biti pod imenom Omladinski prihvatni centar ili samo Prihvatni centar. Uoči samog rata držat će ga u zakupu Petrović Milenko i Pajić Svetozar "Cigo". U ratu će dobiti svoje posljednje ime “Oaza”. Po tom imenu će ga najviše pamtiti ratna mladost Korduna. Sjećat će ga se rado naša djeca izbjegla iz gradova, posebno zaljubljene, prištave i bubuljičave curice. Danas se ne zove na žalost nikako. Ili se ipak zove... “Dom nemara i zaborava”... “Dom ljudske gluposti”.

omladinski dom
Možda ne postoji prikladna riječ za tako nešto. Ne možeš u neko zdanje, objekat, biti zaljubljen. Reću da mi se baš sviđao. Jednostavnog projekta, građen početkom sedamdesetih od autohtonih materijala. Do savršenstva uklopljen na svoju lokaciju za svoju namjenu. Prilazilo mu se sa velikog parkinga omeđenog razigranim petrovačkim potocima. Na njima su bili mostići od kestenova drveta .Prilazni plato je bio izrađen od nabijenog nasipa zemlje koji je bio obložen sa obje strane kestenovinom. Preko njega se prilazilo masivnom stepeništu grubo rađenom od debelih kestenovih trupaca. Upravo to upečatljivo stepenište davalo je objektu neki naglasak, moć. Kad se popnete njima dolazite na užu terasu gdje je i glavni ulaz. Ispod duga i strma krova smjestio se krajnje jednostavan, ali sa mnogo ukusa urađen interijer. Onako, pomalo minimalistički. Prostor je bio polivalentan, višenamjenski. Lako se mogao prilagoditi potrebama gostiju. U centralnom dijelu je bio veliki šank, gdje je Tukan uredovao. Uz njega se nalazio prostor u koji su bile smještene drvene stepenice. Penjući se njima u potkrovlje dolazili ste do par soba. Služben kapacitet ležaja je bio 22. Međutim po potrebi se uvijek moglo dodati po koji ležaj. Prizemni dio objekta je bio također masivan. Zidan je od autohtonog kamena, vađenog iz obližnjih potoka. U većem djelu je bila smještena kuhinja sa skladištem i sanitarnim čvorom. Tu su bili i svi ostali prateći sadržaji. Sa lijeve strane, nalazio se otvoreni prostor. Podna podloga na tom dijelu urađena je tako što su u beton polagani komadi odžaganih kestenovih okruglica. Posebnost tom dijelu kao i samom objektu davao je šumski potok koji je praktično proticao kroz objekat.

Ovo lijepo i sadržajano zdanje, puno života gradili su domaći ljudi. To se dalo osjetiti. Taj planinarski dom je imao duše. Neka građevinska i arhitektonska rješenja navodila su me na to da pomislim da je projekat radio neko tko je radio projekte za Plitvice ili slično. Prije par godina od mr. Mile Dakića dugogodišnjeg (valjda i jedinog) direktora Memorijalnog parka “Petrova gora” Vojnić da je projekat za ovaj planinarski dom radio naš zemljak, izvjesni Krivokuća Petar, rodom iz Utinje, Kljaić brda, tu negdje. Uz to sve projektant i nije bio arhitekt već građevinski tehničar. Da bi ovakav projekt napravio često i nije potrebno biti arhitekta. Nema toga i ne postoji taj arhitektonski fakultet da ti dade taj osjećaj koji je neko dobio rođenjem. Možda je toga istoga Petra, koji nacrta sve ovo tako lijepo mati skrivala po Petrovoj gori...po potocima, pod lišćem, u panjevima i korjenju bukava…..

omladinci Izgreben od kupina uskačem unutra. Divim se njegovoj vitalnosti. Unatoč tri rupe na krovu statički je potpuno ok. Što me pomalo i iznenaduje. Mislio sam da je u daleko lošijoj kondiciji. Promatrao sam ga svih ovih godina, u uvjerenju da netko namjerno devastira i uništava, da bi ga kupio za male pare. Poslije vidiš i dođeš do zaključka da tu ustvari i nema nikog tko njemu misli i brine. Znamo svi kakva je situacija. Poznato nam je. Al da dvadeset i skoro dvije godinu. Podcrtavam DVADESET I DVIJE !!! nije ništa poduzeto da mu se nađe namjena ili barem spasi od propadanja. Za dvadest i dvije godine digneš dijete. Ode u vojsku, radi. Ako studira već je pri kraju. Zar je moguće da gazda ovog objekta nije našao za shodno da zatvori barem one tri rupe na krovu i zustavi daljnje propadanje ovog atraktivnog doma!? Najvažnije je bilo sanirati krov. Nešto više od 500 komada biber crijepa i desetak jelovih letava završava sve. Pa nek stoji tako dok se ne nađe neko pametno rješenje. Svih ovih se godina po običaju samo laprdalo, bez povlačenja konkretnih i nužnih poteza. Tu prije svega mislim na tu sanaciju krova. Što se u njemu nije barem spavalo, sklanjalo od kiše kad već nije moguće koristiti njegove stare usluge koje on pružao. Što nije ponuđen lovcima, izviđačima..., crnom vragu.

Na kraju svih tih problema su papiri, vlasnički odnosi. Niko neće da ulaže dok nije “čisto”. Ali to sve nije razlog da se svih ovih godina nije čak ni pokušalo spasiti ovaj biser na Petrovoj vori. Kad gledaš katastarske karte, dom je na jednoj velikoj katastarskoj čestici u vlasništvu "Hrvtskih šuma". Da vam budem najiskreniji što se događalo sa katama svih ovih godina nije mi najjasnije. Ipak sam ja netko tko zna nešto o urbanističkmi, prostornim planovima. Memorijalni park “Petrova gora” je utemeljen je 1963. godine. Kao svaka ozbiljna firma imao je urbanističke planove. Imao je opći plan, i specijalne prostorne planove, planove razvoja... Jedan dio prostornog plana odnosio se na područje spomenika na Petrovcu, dok je drugi dio za podrčje bolnice. U sklopu ovog drugog dijela prostornog plana bio je i ovaj planinarski dom. Bez suglasnosti Memorijalnog parka niste mogli graditi stambeni, gospodarski objekt, pa čak ni ogradu i to u širokom području, koje je dopiralo zaključno sa Gornjim Vojnićem, Ključarom itd.

Zimus pred snjegove skupim hrabrosti da ponovo uđem. Situacija katastrofalna. Pod podbočen, krov pred rušenjem. Možda će predurati ovu zimu. Slijedeću neće sigurno. Da je prije šest godina kad sam prvi put ušao u njega neko sanirao barem krov (mada je prije toga prokišnjavao dugih 15 godina!!!), još nebi bilo jako kasno. Dalo bi se nešto učiniti. Ali ...

…Iziđem van. Po običaju se odem umiti svetom vodom petrovačkom. Reko, možda me stiša malo…
Napisao: ŽELJKO KRESOJEVIĆ
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or