Nakon ukinuća Vojne krajine, kada je srpsko stanovništvo znatno osiromašilo, nije trebalo mnogo da stvar eskalira do neviđenih razmjera. Nastradala su trojica nedužnih mjernika, upućenih iz Zagreba radi razdiobe obiteljskih zadruga. Uslijedila je odmazda
Na smrt vješanjem osuđeno je jedanaest Sjeničaraca, ali ih je pogubljeno troje – slika Julija Meissnera Na smrt vješanjem osuđeno je jedanaest Sjeničaraca, ali ih je pogubljeno troje – slika Julija MeissneraUskoro se, 22. decembra, navršava 120 godina od smrtnih presuda izrečenih sudionicima Sjeničarske bune, koja se dogodila u septembru 1897. godine. O toj seljačkoj buni pisali su mnogi autori, među njima i akademik Gojko Nikoliš u memoarima "Korijen, stablo, pavetina", dr. Dušan Korać u knjizi "Prkos u plamenu" i Mile Mrkalj u djelu "Sjeničak - kronika kordunaškog sela". I oni su, naravno, koristili mnoge starije historijske izvore. Priča je kod sve trojice u suštini istovjetna, ali ima nekih detalja u kojima se razlikuje.

- Iako je posrijedi bila zabuna, namjera seljačke bune u Sjeničaku bila je jasna. Boreći se za svoja elementarna prava i stečene graničarske privilegije, među kojima su se posebno isticali besplatan ogrjev i sol, pravo na pečenje rakije, slobodna sadnja duhana i dadžbine u radnoj snazi ili u naturi umjesto u novcu, sjeničarski seljaci pridružili su se tako čitavom nizu pobuna i nemira seljaka u Hrvatskom zagorju, Gorskom kotaru, Baniji, okolici Varaždina, Križevaca i drugdje što su ih tamošnji stanovnici dizali četrnaest godina ranije protiv izrabljivanja i mađarizacije. Sve je to davalo ovom pokretu, pored ekonomskog, socijalni i nacionalni karakter - zaključuje Mrkalj.

Slično zaključuje Korać, koji kaže da je to bila prava seljačka buna koja je bila uperena isključivo protiv gospodskog, birokratskog sistema, nasilnog i stranog primarnim interesima graničarskog seljaštva.

- Seljačka je bila po isključivo seljačkom sastavu aktera – u njoj nije sudjelovao nitko izvan ruralne sredine. Bili su to seljaci; masa, gomila u kojoj se jedva ističu pojedinci. Seljačka je po spontanosti, po odsustvu organiziranosti, po efikasnosti, po odsustvu vodstva, po kratkoći daha itd. U isto vrijeme nemiri izbijaju i u drugim hrvatskim mjestima, i to na području razvojačene Vojne krajine. Teško ekonomsko stanje i buđenje nacionalne svijesti razlozi su tome. Stvara se tada i Hrvatsko-srpska koalicija protiv politike vladajuće klase, a na štetu vlastitog naroda - ističe Korać.

"Nekadašnje stare pravice i graničarska prava postajali su sve slabiji, a kapitalistički odnosi ukidali su sve dotadašnje "privilegije" i seljacima nametali sve veće obaveze. Kućne zadruge su se raspadale što je dovodilo do viškova radne snage koja se nije imala gdje zaposliti", piše Mrkalj.

Provodi se novo klasiranje zemljišta, uvodi se novi katastar i uvećavaju se porezi. Te nove mjere seljaci povezuju sa mađarskom vlasti i vladajućom Narodnom strankom koju nazivaju mađaronskom. U najsiromašnijim krajevima dolazi do više buna-nemira koji slijede nakon zagrebačkih demonstracija 1883. godine povodom isticanja mađarskih zastava, dvojezičnih naziva i grbova na službenim uredima, što je bilo suprotno Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868. godine. Kao odgovor na seljačke nemire 1883. godine za bana dolazi Khuen Hedervary (slavonski veleposjednik i drski predstavnik mađarskog plemstva, kako ga naziva Mrkalj), koji je Hrvatskom vladao punih dvadeset godina po formuli koja se pokazala vrlo uspješnom: što više zavaditi predstavnike Srba i Hrvata, što više poticati slavonski separatizam i što više uvoditi mađarizaciju.

Buna u Sjeničaku izbila je četrnaest godina nakon nemira iz 1883. godine i u izvjesnoj je mjeri odražavala društveno-politička gibanja među srpskim stanovništvom u Gornjoj krajini. Pod utjecajem Srpske samostalne narodne stranke formirane 1887. godine dolazilo je do porasta zahtjeva i za priznavanje prava srpske narodnosti, u čemu se isticala pravoslavna crkva.

U takvoj društvenoj, političkoj i ekonomskoj situaciji, posebno nakon ukinuća Vojne krajine, kada je srpsko stanovništvo znatno osiromašilo, nije trebalo mnogo da stvar eskalira do neviđenih razmjera. Sedamnaestog septembra 1897. godine Sjeničakom se proširila priča da će uskoro doći neki ljudi koji će na mjesnu crkvu Svete Petke izvjesiti mađarsku zastavu. Vjerovalo se da "ako zastava tamo bude 24 sata, ljudi će izgubiti svoju vjeru i neće se više krstiti sa tri nego sa pet prstiju". Glasina je govorila: oni koji izvjese zastavu dobit će 800 forinti, a paroh Mihajlo Nikoliš dobit će 100 forinti za svaki sat koliko zastava na crkvi bude stajala, povisit će se porezi i slično. Narod se odmah digao na noge, samoorganizirao i stalno čuvao crkvu. Ne vjerujući u ovu vijest, paroh Nikoliš je predložio da se danju crkva ne čuva jer će on biti u njoj, već od ponoći.

Međutim, nakon tri dana, 21. septembra, u selo dolaze trojica nepoznatih ljudi. Bila je to komisija za razmjeravanje zemljišta iz Zagreba u sastavu: Đuro Cvijanović, ravnatelj gruntovnice, Lucijan Brozović, povjerenik za provedbu dioba i Petar Đaković, mjernik. Oni su došli na poziv seljaka Sime Bižića i Rade Padežanina u vezi sa diobom njihovih zadruga. Bila je to potpuna slučajnost i nesporazum, kao iz filmskog scenarija. Vijest o njihovom dolasku se odmah proširila i ljudi su se okupljali naoružani ponekom puškom i kuburom te uglavnom poljoprivrednim alatkama. Paroh Nikoliš je pokušao upozoriti Cvijanovića i Brozovića na opasnost, ali nisu ga poslušali znajući da neki ljudi poznaju mjernika Đakovića i misleći da im se ništa ne može dogoditi.

Međutim, razjareni seljaci ipak su ih poubijali. Pokušaji žandara da pomognu i da drugi dan uhapse pobunjenike nisu dali rezultata, pa je u selo stigla četa vojnika iz Petrinje. Istraga i suđenje su trajali više tjedana i presuda je izrečena 22. decembra. Tu se Korać i Mrkalj ne slažu u podacima jer se govori o različitom broju optuženih, osuđenih i oslobođenih optužbe te o vremenskim kaznama.

Obojica navode da je na smrt vješanjem osuđeno jedanaest Sjeničaraca, ali je kazna izvršena samo nad Martom Lončar, Tomom Lončarom i Savom Manojlovićem. Tako je neslavno i tragično završila Sjeničarska buna iz 1897. godine, dakle prije točno 120 godina.

Julije Meissner, akademski slikar iz Zagreba, autor je slike "Sjeničarska buna" (ulje na lesonitu, 300 puta 170 cm), naslikane početkom sedamdesetih, koja se sada nalazi u prostorijama pododbora SKD-a Prosvjeta u Vojniću.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
rek b or