Rodili se junaci, protutnjali kroz vrijeme, poginuli i zemlja ih upila
Groblje u Lisičinama Već dulje vremena osjećam se poput arheologa koji traži i sakuplja, ispituje i istražuje po razbijenom krčagu svoje prošlosti. Arheolog razgleda svaki razbijeni komadić grnčarije, okreće je, prevrće, ispituje, saslušava rođake i prijatelje, susjede, svakog tko bi mi mogao dopuniti priču. I evo istoričara, kako je složio detalje… jer osjećaji ne nestaju, oni putuju kroz ovo vrijeme…

Sedamdesetak kilometara udaljen od Zagreba, smjestio se na lepavinskoj previji pravoslavni manastir Lepavina, okružen šumom i livadama. Manastir je napravljen sredinom 16. stoljeća, a poznat je po čudotvornoj ikoni Bogorodice Lepavinske. Glavna slava je 28. avgust ili Velika Gospojina. Tad se spuštaju sva srpska sela iz okolice, silaze s brda i dolaze Bogorodici u pohode (Sokolovac, Prkos, Veliki i Mali Poganac, Branjska, Pavljani, Srijem, Belanovo, Grabičani, Radeljevo, Segovina, Ribnjak, Ivančec…), da se pomole i poklone, da se nađu i naslone jedni na druge jer se drvo naslanja na drvo, a čovjek na čovjeka. Pred ikonu se dolazilo i drugim slučajem: kad se ratovalo s Turcima, kad se prkosilo Varaždinskom generalatu… Kad se išlo u Ameriku, teška bolest među ukućanima, kad se bježalo od Karađorđevih žandara zbog poreza, kad se u hajduke odlazilo, kad se bježalo u Srbiju, kad se vraćalo iz partizana i iz koncentracionog logora, iz njemačkog zarobljeništva, iz izbjeglištva, uglavnom, uvijek kad se čovjek našao u čudu i pred nesrećom kao zec pred puškom na čistini.

Ljudi pričaju da je ikona proplakala 1939, 1940. i 1991. godine, ali tko bi to tačno mogao posvjedočiti.

Zna se, međutim, da su pred ikonom molili i Srbi i Hrvati, da ih izliječi i ohrabri onda kad su ih svi napustili. Dapače, onih rijetkih godina i sama sam vidjela rijeku ljudi koja dolazi po pomoć, po hrabrost, po neku zapretenu iskru vlastitog ishodišta koja se bezdušno istanjila iz njih samih, kao zadnja sunčana zraka na zapadu pa se sad ovdje i na ovom svetom mjestu treba ponovo pronaći, podebljati i ponijeti sa sobom u život kako bi se moglo preživjeti…

Noć je ovdje posebno lijepa i blagodatna, melemna, mirna i tiha, očaravajuća, nekako sva prozračna i treperava, skoro svetiteljski začarana.

Vidjeti, doživjeti i osjetiti ovu noć ovdje toliko je blagodatna kao i pričestiti se.

A ta noć i taj dan traju ovdje više od 450 godina, čini se neizmijenjeni i skrutnuti poput žute voštanice pred Bogorodicom.

U ovoj je crkvi kršten, a i vjenčan, naš Stevan Renac.

Godine su odlutale i pokopale ga, ali meni on izranja živ i svečan, nasmijan, kao u pričama mojih baka, mom živom bukvaru. Priče sa svadbi i sahrana opisuju ga kao visokog i naočitog, crnokosog i crnoputog mladog čovjeka izuzetne snage i posebne odvažnosti. Uglavnom drzak i okretan bundžija, volio se tući i toga se nije klonio. Zametao i razmetao kavge, a tukao se uglavnom za ugnjetavanu seosku sirotinju kojoj je i sam pripadao.

U svim tim događajima došao je i Drugi svjetski rat.

Uzalud ga je srpsko selo opominjalo, uzalud ga molili, on je javno psovao i osuđivao ustašku vlast i njenog poglavnika, nekog krvoločnog i poremećenog advokata, Antu Pavelića.

Ne prođe dugo, dođoše ustaše iz Koprivnice i odvedoše ga za Jasenovac, već te 1941. godine.

U čitavom kraju bio je prvi koji je vidio i upoznao ovaj strašni logor. Tamo je proveo mjesec dana, a zatim je s jednim Banijcem odlučio da bježi. Pucalo se i vikalo za njim, rastrčali se stražari i patrole, preplivala se Sava, bježalo se kući i Kalniku, rodnom selu.

NJegova žena Milka uvijek je pričala, kad joj je pokucao na prozor i kad ju je zazvao, skoro ga nije ni prepoznala. Bio je mršav, izmijenjen, izgreben po licu, plav od batina, ustrašen, sav se promijenio…Nije više imao ono prijatno i nasmijano lice, više je ličio na prestravljenu životinju…

Ostao je sakriven na štali dva dana.

Uzalud su dolazile ustaše iz Koprivnice i kundačile njegovu Milku pred licem malih, tek prohodalih djevojčica. Nikad im nije priznala gdje joj je muž.

A i same ustaše nisu vjerovale da je uspio pobjeći i stići kroz sve njihove klopke, patrole i zasjede.

I tako se Stevan spremio o otišao u slavonske šume da nekog traži, da se bori. Borio se sa prvim slavonskim partizanima, u Jorgićevoj četi pod komandantima Nikolom Demonjom i Nikolom Miljanovićem Karaulom. Postao je proslavljeni mitraljezac.

Kažu da u bitkama nikad nije zalijegao, kosio je stojeći, imao je za to neke lične razloge.

Na nož nikad nije išao, pričao je kako čovjek postaje životinja kad se navikne na krv…

Tako je živio naš krajiški partizan, odbjegli jasenovački logoraš, boreći se sa Hitlerom, snijegom, glađu i vaškama.

A rat je tutnjao i stizao je okršaj za okršajem.

Došao je i taj sudbonosni dan 7. januar 1944. godine.

Stevan se umio, obrijao, obukao najbolje što je imao i rekao četi kako nema smrti bez suđenog dana, a ovaj je njegov, eto, stigao. Poginut će zasigurno i to danas, u ovom lijepom, prohladnom i sunčanom danu…

Tako je i bilo.

U borbi s ustašama iznad sela Lisičina, pokraj Voćina, u Slavoniji, poginuo je naš Stevan. I bi na njegovo: tu su bitku dobili, ali su mitraljesca Stevana izgubili.

U selu Grabičani, pod Kalnikom, ugasila se na sam Božić, u podne, slavska svijeća. Ukućani su odmah znali šta se dogodilo, vijest je stigla sama…

U godinama poslije rata dugo se prepričavala njegova pogibija po svim našim slavama i sahranama, našim redovnim sastancima. Čudili se Krajišnici njegovom bijegu iz Jasenovca, slavnom vojevanju, pa i samoj svijeći što se na sam Božić ugasila.

Iza njega nije ostala ni jedna fotografija jer je selo spaljeno, ali u cijeloj porodici nije mu bilo ravnog. Tko je mogao sa Stevanom, slavnim mitraljescem što se tukao po Slavoniji i Baniji i tko zna gdje još?

NJegov lik se često preplitao sa slavom narodnog heroja Nikole Severovića, komandanta Kalničkog partizanskog odreda koji je poginuo sredinom 1944. godine od njemačke avijacije. I za Stevana su podnijeli zahtjev da bude narodni heroj, ali kasno, iza 1955. godine, pa više nije bio uvažen. U obrazloženju je pisalo da je drug Stevan ispunio sve uslove, samo su, na žalost, prekasno stigli…

Ponekad se zapitam otkud baš takav da se rodi junak u našoj mirnoj porodici, drzak i hrabar, jak i odvažan, onaj što nas nije izdao ni prodao, što nas nikad nije napustio?…

Ponekad ga vidim vedrog i nasmijanog, dobro raspoloženog, u liku Nikole Demonje. I on je prošao Kalnikom i iza njega je ostala priča o divnom i nesebičnom čovjeku i dugo se u srpskom narodu žalila njegova pogibija.

Možda je u pravu Talmud kad kaže: „Svaka vlat trave ima svog Anđela koji se nadvija nad njom i šapće: rasti, rasti…“ Tako su se rodili naši junaci, protutnjali kroz vrijeme i požare, poginuli i zemlja ih je odavno u se upila…

Ćuti groblje u Lisičinama, zaraslo u šaš i travu i pitanje je: tko još ovdje stanuje, poslije svih pogroma 20. stoljeća? Možda su samo sove i zmije čuvarkuće jedini baštinici ovog zemaljskog imanja, u selu koje je izgubljeno u svakoj geografiji…

…Groblje u Lisičinama pored Voćina, i kao što kaže Matija Bećković u svojoj pjesmi:

„Otkad je vojni, voinstva i roblja,

jedino ta vojska ostade bez groblja.

Onaj što ih pobi ni prave ni krive

više ih mrzi mrtve nego žive…“

Ovo je vrijeme zaboravilo pravdu i milosrđe, pobilo i pogazilo odvažne i hrabre. Ćute Psunj i Papuk o zimi 1991/92. godine, zarasle su staze u šaš, koprivu i travu. Ćute njegovi mrtvi, a živi su rastjerani na sve četiri strane svijeta…

U 20. stoljeću riječ izgleda imaju samo dželati… i njihovi debeli, trgovci duvana…

Porodica partizana Stevana Renca ostala je da živi u podkalničkim selima, mučeći se s osnovnim, egzistencijalnim problemima. Bave se poljoprivredom.

NJihova djeca, u udaljenoj im školi, zaboravljaju svoj jezik i sve više ulaze u asimilaciju. A šuma sve bliže i bliže prilazi selu, osvajajući puteve i puteljke…

U Slavoniji je do jeseni 1991. godine u parku Podravske Slatine stajao spomenik narodnom heroju Nikoli Miljanoviću Karauli, ali je jedne noći nestao…Kao i njegovo rodno selo Lisičine, par mjeseci kasnije…

Snijeg je rano stigao i bjelinom pokrio Slavoniju. Samo je on bio bijel, a ljudi su se odavno pretvorili u tamne sjenke i neke mračne i mrke uniforme…

Slavonija je utonula u noć… i ćutanje…
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
reklamirajte se cbc