POVODOM 55. GODIŠNJICE SMRTI PETRA KRIŽANIĆA PJERA (GLINA 19. V. 1890. – BEOGRAD 31. I. 1962.)
Djelujući pola stoljeća, Križanić je realizirao više od tri tisuće karikatura koje svojim likovnim dometima i univerzalnim karakterom svojih poruka, zaslužuju pozornost i obavezuju na podsjećanje. Memoriranju njegova djela doprinijelo bi i ”prenašanje” izložbe Pjerovih karikatura iz Biblioteke SKD ”Prosvjeta” u Zagrebu u izlagačke prostore Gline, Petrinje i Karlovca.
Pjer Križanić Pjer KrižanićMalo je naših karikaturista uživalo popularnost kod čitalačke publike kakvu je za svoga života, a zahvaljujući objavljenim mapama karikatura i kasnije, imao Petar Križanić Pjer. Smatrajući karikaturu posebnom granom likovne umjetnosti, a dobrog karikaturistu osobom s puno slikarskog i crtačkog znanja, on je u karikaturi vidio sredstvo političke i socijalne borbe, pa se slijedom toga i opravdano smatra osnivačem jugoslavenske političke karikature. Zastupajući stav po kojem ”pravog majstora karikature inspiriše određen čovek – nosilac dobra ili zla”1, stvorio je opus koji predstavlja jednu od najoštrijih kritika društva i morala prve polovine XX stoljeća i to na tematskom potezu od mađaronstva, austrijanštine i tuđinskog ugnjetavanja naših naroda za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije i diktature Kralja Aleksandra te njegova lažnog parlamentarizma do kritike fašizma i Rezolucije Informbiroa. Izvrgavajući humornom podsmijehu i britkoj satiri, kao temeljnim odrednicama karikature, mnoge povijesne i društvene događaje, a pogotovo ličnosti koje su ih kreirale, on je pogađao raspoloženje i slutnje, osjećaje i misli najširih slojeva naroda, pa ne čudi da je isti u njemu prepoznao borca za bolji svijet i pravednije društvene odnose odnoseći se prema njemu kao pučkom tribunu i narodnom zaštitniku. Upravo stoga, njegove su karikature, kao sinonimi političkog angažmana i britki svjedoci vremena, postale glas i eho samoga naroda, održavajući svoju aktualnost i do današnjih dana.

Živeći i djelujući u Hrvatskoj od rođenja 1890. do odlaska u Beograd 1922. godine, u svoju je biografiju upisao boravak u nekoliko gradova koji se s pravom ponose činjenicom da je u njima živio i djelovao upravo Petar Križanić Pjer. Slijedom toga u rodnoj Glini svojedobno se razmišljalo o podizanju spomenika, pokretanju bijenala karikatura i osnivanju Muzeja karikatura Pjera Križanića čime bi se potaknula i održala kultura sjećanja na njega i njegov opus.2 Zahvaljujući gimnazijskom profesoru u Petrinji Aleksandru Povrzanoviću, koji je zarana prepoznao njegov slikarski talenat i usmjerio ga na školovanje u zagrebačku Obrtnu škola, Petrinja je odigrala presudnu ulogu u formiranju njegovog životnog i umjetničkog puta.3 U Zagrebu je polazio Obrtnu školu i studij slikarstva na Privremenoj školi za umjetnost i umjetni obrt (kasnijoj Akademiji likovnih umjetnosti) u školi prof. B. Čikoša Sessije i M. Cl. Crnčića (1908. – 1912.), a tu je 1908. pod pseudonimom Pierre – fonetski Pjer (da zavara austro-ugarske cenzore i akademske profesore; budući da autorstvo u opozicijskim glasilima đacima državnih škola nije bilo dopušteno), objavio prve karikature u zagrebačkim „Koprivama“, čiji je urednik postao 1918. godine. Živeći najviše u kavani, u to je vrijeme pripadao boemskom krugu umjetnika okupljenih oko A. G. Matoša, koji ga je, kao onodobno najbolji poznavatelj te grane umjetnosti i preusmjerio s njemačkog na francuski utjecaj, stalno poticao na bavljenje karikaturom tvrdeći kako je ”karikatura kao društvena kritika jedini znak više kulture, sloboda duha i jedini vidljivi znak premoći pameti nad glupošću” koji „govori jezikom koji cijeli svijet razumije“ i „pobuđuje smijeh koji oslobađa male, neprobuđene i neoslobođene narode … koji ne priznaju sebi da su smiješni.”4

Pjer 2 Manje je poznato da je Pjer silom ratnih (ne)prilika živio i djelovao u Karlovcu, gdje je 1915. bio mobiliziran u 96. domobransku pješačku pukovniju koja je bila stacionirana u Karlovcu. Osim njega, u nju su bili regrutirani slikari Zlatko Šulentić, Vladimir Varlaj, Mirko Uzorinac, Stanoje Jovanović, Dušan Kokotović, Bogumil Car, Jaroslav Kratina, Vilko Gecan, Đuro Tiljak i drugi. Zahvaljujući oberstleutnantu Schumperskom, koji se amaterski bavio slikarstvom, te majoru Tomi Turiću, bratu književnika Jure, omogućeno im je povremeno slikanje. Blagodareći tome, Križanić je s Gecanom u improviziranom atelijeru oslikao veliki reklamni pano za karlovačkog gostioničara Radivoja Hafnera (75,5 x 116 cm) čiji se hotel ”K gradu Rijeci”, u kojem su se priređivale izložbe, kazališne predstave i svirala garnizonska glazba, nalazio u Riječkoj ulici. Pjer je napravio crtež na platnu, a Gecan ga je oslikao uljenim bojama. Za svoj rad, svaki je nagrađen svotom od sto kruna. Na lijevoj polovini zajednički izrađene kompozicije, nazvane Pred krčmom, predočen je Gecanov portret.5 Prema nekim navodima, Pjer je s nekoliko pejsaža iz Dalmacije, sudjelovao i na ”Ratnoj izložbi trofejnog oružja”, održanoj 1915. u Karlovcu. Kada je Šulentić 1916. u uredu za cenzuru slunjske pukovnije pri karlovačkoj vojarni naslikao sliku Čovjek sa crvenom bradom, koja predstavlja portret petrinjskog slikara Stanoja Jovanovića, Pjer je među prvima shvatio kako je riječ o međašnom i antologijskom djelu navodeći kako je to ”najjača i najbolja stvar” izložena na VII izložbi ”Proljetnog salona” u Zagrebu krajem 1919. i početkom 1920. godine.6

Da je Pjer s Gecanom ostao prijatelj tokom cijeloga života, svjedoči pismo koje je neposredno nakon Pjerove smrti 1961., Gecan uputio Pjerovoj supruzi. Uz to što joj njime izražava sućut, on se interesira da li je Pjer primio monografiju posvećenu njegovom slikarstvu.7 Riječ je o ediciji izdanoj u okviru Male likovne biblioteke zagrebačkog ”Naprijeda” 1961. godine.

Prema svjedočenju književnika i novinara Nikole Polića, koji je nakon ranjavanja na srpskoj i prozeba noge na ruskoj fronti, 1915. vraćen u Karlovac da služi kao bolnički pisar, Pjer je dobar dio svojih karlovačkih dana proveo u „Kavani Aeroplan“ (danas knjižara na uglu Radićeve i Ulice kralja Tomislava) u kojoj se nalazilo sjedište vojničke „pomoćne službe“, odakle su podoficiri i momčad izagnali oficire u „Veliku kavanu“. Tu je šahirao, po običaju sa Zdenkom Vernićem, koji je onda, „po uzoru na dobrovoljca Mareka iz Dobrog vojaka Švejka, pisao epsku historiju hrabre 96. k.u.k. pukovnije.“ U isto vrijeme, Pjer je izrađivao portrete svih komandanata te pukovnije, sve tamo od vremena Vojne krajine, a kao model za jedan od njegovih najboljih crteža poslužio mu je upravo Nikola Polić.8 U svom ratnom dnevniku, slikar Bogumil Car navodi kako se je Pjer, sve do upućivanja na talijansku frontu, često družio i s književnikom Franjom Horvatom Kišom: ”Bili su dobri prijatelji, a Križanić ga je portretirao. Taj portret Kiša nalazi se u Modernoj galeriji u Zagrebu.”9

Pismo Vilka Gecana upućeno udovici Pjera Križanića, 1962. Pismo Vilka Gecana upućeno udovici Pjera Križanića, 1962. Nažalost, ni Schumperski ni Turić, nisu spomenute, u karlovački garnizon mobilizirane slikare, uspjeli zaštititi od odlaska na bojište. Zajedno s Gecanom, Križanić je u proljeće 1916. upućen na talijansku frontu. Sudjeluje u borbama oko Soče, Pijave i Južnog Tirola. Uvijek spreman za šalu, jednom je prigodom o tome izjavio sljedeće: „Borio sam se na strani centralnih sila, što je također bio jedan od uzroka njihove propasti“. Prema dnevničkom svjedočenju spomenutog Cara, koji je također raspodijeljen u logor 96. pješačke pukovnije, sastavljene uglavnom od Kordunaša, samozvanih Mitara, ”Pjer Križanić je u logoru divno živio. Ništa nije radio, čuvali su ga kao slikara. Kao običan vojnik bio je udijeljen strojnoj pušci. Tu se pritajio i ufurao k vodičima konja, a kao takav lako se dodijelio bilo kamo.” 10 Treba reći kako je Pjer slikao razglednice s fronta i slao ih u Karlovac, pukovniku Herdi za invalidski fond. U fundusu Muzeja grada Karlovca, nalaze se i dva Križanićeva ulja na platnu ratne tematike. Riječ je o pejsažima s prikazima položaja koji su zauzele karlovačke postrojbe na tirolskom bojištu (Pogled prema Costesinu i Monte Vereni, Pogled s borbenog položaja prema Costesinu i Monte Vereni). Obje ove slike izložene su na izložbi „Sem puško zagledal in jokat začel: 96. pehotni polk iz Karlovca na soški fronti“, koja je 2016. održana u Goriškom muzeju u Novoj Gorici.

Da se je u Karlovcu nalazilo još Pjerovih slika iz ovog perioda, dokazuju pisma koja je 1956. Pjeru uputila izvjesna Božena Morgenstern, službenica N. O. kotara Karlovac.11 Ona navodi kako u svom posjedu ima njegove slike iz 1916. godine i daje mu kao autoru prioritet za njihovu kupnju. Slijedom toga zahtijeva od njega ”konkretnu ponudu, jer će u protivnom s njima drugačije raspolagati budući da već imade za njih dva ozbiljna reflektanta.” Smatrajući kako je riječ o radovima koji su i dalje njegovo vlasništvo, Pjer joj je u pismu ”ponudio samo odštetu za čuvanje radova”, što ona nije prihvatila smatrajući kako između nje i slikara može doći ”do sporazuma jedino na temelju kupnje odnosno prodaje”, na koju se, recimo i to, Pjer nije odlučio. Da li su Pjeru tom prilikom ponuđene slike koje prikazuju položaj karlovačkih postrojbi na talijanskoj fronti i koje se sada nalaze u fundusu karlovačkog muzeja, ili pak neke druge, na temelju pisama koja su izmijenili Pjer i Božena Morgenstern, nisam uspio razabrati.

Pred krčmom, zajednička slika Vilka Gecana i Pjera Križanića, nastala u Karlovcu 1915. Pred krčmom, zajednička slika Vilka Gecana i Pjera Križanića, nastala u Karlovcu 1915.Poznato je da je Pjer na talijanskoj fronti izdavao i ilustrirao šapirografirani rovovski humoristički list Brocak (nekada u posjedu zagrebačkog novinara Vladimira Horvata, ne postoji u fundusu NSK u Zagrebu) koji je nazvao prema njemačkoj riječi Der Brot-Sak koja označava vojničku torbu za kruh. Prema literaturnim podacima, Pjer je još 1913. prestao objavljivati karikature u ”Koprivama”, a nije ih objavljivao ni za vrijeme rata, što potvrđuje tekst novinara ”Zagrebačkog dnevnika” koji navodi kako se za njegova boravka na ratištu, ”osjećala u našim šaljivim listovima odsutnost ovog karikaturiste, koji je svojom inteligencijom i duhovitošću, mnogo doprinio razvoju naše karikature.”12 Time je više nego dragocjeno svjedočanstvo poznatog karlovačkog prozaika Stjepana Mihalića koji je Pjeru posvetio nekoliko redaka u svojoj kultnoj feljtonističkoj knjizi Ćaskanja u suton. U njima on navodi kako je, kao petnaestogodišnjak na pragu književne karijere, ”s nestrpljenjem očekivao svaki broj zagrebačkog humorističkog polumjesečnika Šišmiš (1915. – 1917.) u kojem je (vjerojatno pod dosada nepoznatim pseudonimom, op. B. V.), objavljivao karikature ’Veliki Pjer’“.13

Djelujući pola stoljeća, Križanić je realizirao preko tri tisuće karikatura koje svojim likovnim dometima i univerzalnim karakterom svojih poruka, zaslužuju pozornost i obavezuju na podsjećanje. Memoriranju njegova života i djela zasigurno bi doprinijelo i ”prenašanje” izložbe Pjerovih karikatura, koja je tijekom X i XI mjeseca ove godine održana u izložbenoj dvorani Biblioteke SKD ”Prosvjeta” u Zagrebu, u izlagačke prostore ovdje spomenutih, Pjerovom biografijom obilježenih gradova: Gline, Petrinje i Karlovca.

Autor: Boris Vrga
Objavljeno u časopisu "Prosvjeta" broj 140, (novembar 2017. godine) kojeg izdaje SKD "Prosvjeta" Zagreb

1 Pjer Križanić: O ličnosti u karikaturi, ”Književne novine”, 11. VI. 1940.
2 Oširnije u tekstu Igora Mrkalja: Da Vam se predstavim. Pjer Križanić, karikaturist i Glinjanin, ”Prosvjeta”, 2015., br. 128/129., str. 43. – 47.
3 Opširnije u knjizi Borisa Vrge: Stoljeća petrinjske likovnosti, Petrinja, Galerija Krsto Hegedušić, 2002.
4 Antun Gustav Matoš: Crnčić, ”Savremenik”, 1910., br. 4., str.123 – 124 .
5 Petar Skutari: Karlovačko slikarstvo od 1900. do danas, katalog izložbe, Karlovac, Gradski muzej, 1978., str. 5. i 17.
6 Petar Križanić: Izložbe – Rosandićeva monografija, ”Kritika”, 1921., br. 4., str. 146 – 147.
7 Pismo Vilka Gecana iz 1961., upućeno supruzi pokojnog Pjera Križanića, u vlasništvu autora teksta.
8 Opširnije u tekstu Ladislava Žimbreka: Posljednji razgovor s Nikolom Polićem, ”Republika”, 1961., br. 6., str. 9 – 11.
9 Bogumil Car: Ratni doživljaji 1914. – 1918., u monografiji Bogumil Car, Zagreb, ”Art magazin Kontura”, 2010., str. 227., 256., 258. i 266.
10 Isto
11 Riječ je o dva pisma datirana u Karlovcu, 18. i 22. X 1956., u vlasništvu autora teksta
12 Anon.: Naši kipari, slikari i grafičari, ”Zagrebački dnevnik”, 1. II 1922.
13 Stjepan Mihalić: Ćaskanja u suton, Karlovac, Matica hrvatska, 2002., str.121.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!
reklamirajte se cbc