petar kocic
Lik i djelo rijetko kog pisca u srpskoj književnosti (kod nekih možda samo manjim, tananijim dijelom, izuzimajući Branka Ćopića) da je pripadao i pripada i narodu piščevog zavičaja, s jedne strane granice, ali i istom narodu, s druge strane granice, kao što je to slučaj sa likom i djelom Petra Kočića.

Riječ je o Kočićevoj rodnoj Bosanskoj Krajini, na istočnoj strani rijeke Une, i Srpskoj Krajini, na zapadnoj i sjevernoj strani gotovo čitavog toka Une i kraćeg dijela na kome granicu čini takozvana Suva međa, između Cazinske Krajine, te Korduna i Banije. Ta granica je vjekovima bila međa dvaju carstava – Otomanskog, sa istočne i južne, i Austrougarskog, sa zapadne i sjeverne strane. Pa ovoga drugog od aneksije Bosne i Hercegovine, 1908. godine. Tako da je isti srpski narod, rađajući se i živeći u dva carstva, narod iste vjere, istih seobnih sudbina, brojnih istih imena i prezimena, istih krsnih slava, iste kulture, tradicije, istog jezika... isti dakle narod, mučio i istu muku u jarmu svako "svoga" okupatorskog a istovjetnog tiranskog, izrablјivačkog, zulumćarskog carstva.

Petar Kočić se zaista svojim likom i djelom istinski borio za svoj narod. Bogatio i liječio njegovu dušu kao jednu, jedinstvenu, i s jedne i sa druge strane pomenute međe, granice, svejedno.

I ne samo njihovu dušu da je liječio, nego i dušu čitavog srpskog bića tog vremena. (A i danas bi tom biću dobro došlo djelo Kočićevo kao lijek, možda i ponajviše.) On im je bio i zauvijek ostao jednako njihov. Obostrano njihov.

jazavac pred sudom
Jer prvima se rodio u njihovom krilu, odnjihan u njihovoj kolijevci, a u vrijeme zuluma turskih begova, aga i paša, pa, bogami, i pojedinih domaćih "svojih" knezova i sveštenih lica. Drugima je bio kao da je rođen i kod njih, kao da je i kod njih i za njih živio, pisao, govorio. Kao da se i za njih borio. A jeste – i za njih se borio i za njih je pisao: oni su ga takvog, bez riječi kao, primali, primili, prihvatili i volјeli.

I u svemu što je pisao, a objavio je satire "Jazavac pred sudom" i "Sudanija", zbirke pripovjedaka "S planine i ispod planine" i "Jauci sa Zmijanja", Kočić je bio umjetnički dubok da dublјega do tada ni jedni ni drugi nisu imali. Za takvog nisu znali. Ono što je Simo Matavulј bio Srpskoj Dalmaciji, to je 25 godina mlađi Kočić bio i ostao svojim krajinama, svojim Krajišnicima.

U 39 godina života, Kočić je cjelokupnim svojim životom i radom uporno tkao i izatkao toliko toga da objektivan i u to upućen i predan analitičar, raščlanjujući to tkano, izatkano, može (kod nekih i jeste tako) svjedočiti i tvrditi kako bi ono moglo da popuni tri pa možda i više takvih tridesetdevetogodišnjih života.


Putanja Kočićevog života od Stričića, na Zmijanju, nedaleko od Banjaluke, pa do "Doma za s uma sišavše" na Guberevcu, u Beogradu (u njemu je radio i veliki pripovjedač, začetnik realizma u srpskoj književnosti, doktor Laza Lazarević), popločana je najoštrijim kamenjem kakvo je bar donekle zdravom lјudskom umu teško i zamisliti.

Igor Đorđević kao Kočić i Andrijana Oliverić kao Bošnjakovićka u seriji "Slepi putnik na brodu ludaka"
Igor Đorđević kao Kočić i Andrijana Oliverić kao Bošnjakovićka u seriji "Slepi putnik na brodu ludaka"
Nama, srpskom narodu na onoj, lijevoj obali rijeke Une, od najmlađih đačkih i kakvih-takvih opismenjenih dana, Petar Kočić je ušao u život i dugo u njemu bio pripovijetkom "Kroz mećavu" i posebno igrokazom (satirom) "Jazavac pred sudom". Pripovijetka se čitala, pričala i prepričavala kao bajka. Kao narodna. Ona je bila sva naša, sva obojana i našim teškim, mukotrpnim životom: dječak, djed, krava, planina, zima, snijeg, mećava, "pobješnjeli vjetrovi", vukovi... sve smo to i mi imali i živjeli. Sve to i svega toga je i kod nas bilo. I s njenom poslјednjom rečenicom ... "Zvižde vjetrovi, zvižde, a polumrtva se usta lјube i izdišu u slatkoj smrti..." još dugo, dugo smo živjeli. I u njoj, možda, i danas živimo.

A u našim krajevima nije bilo sela a da je posjedovalo kakav dom, možda i novoizgrađeni zadružni, s pozornicom, binom, svejedno, a da nije pripremalo i izvodilo "Jazavca pred sudom". "Jazavac..." je bio izazov, politika, mudrost kojom nam plodi dušu David Štrbac, šeretluk njegov s predstavnicima okupatora, smijeh, gromoglasno navijanje publike za Davida... Kad se pročuje da neki pododbor Srpskog kulturnog društva Prosvjeta dolazi s "Jazavcem...", sale su se punile.

Kočićevo književno djelo nije obimom veliko. Ali je veliko socijalnim i nacionalnim angažmanom, darivanjem srpskoj književnosti jednog novog, drugačijeg i do tada malo poznatog svijeta i u njemu čovjeka iz naroda, čovjeka grmečkog, zmijanjskog... On nam je darovao čitavo bogatstvo veoma različitih likova svojih zemlјaka, likova mučenika koje izrablјivači prisilјavaju da se u borbi za opstanak snalaze, da budu mudri, dovitlјivi. Ali su to i lјudi s manama. Pa ih ni u tome Kočić nije ni zaobilazio ni štedio. Nјihovu plastičnost, njihovu živu prisutnost pred našim očima, pisac nam oslikava blistavo vođenim dijalozima, živim narodnim razgovorom. Taj piščev svijet i taj čovjek u njemu jeste grmečki, zmijanjski, bosanskokrajiški, dakle lokalni, ali je i univerzalni. Takve svoje svjetove i svoje lјude u njima imaju i Dostojevski, i Dikens, i Konrad...

Petar Kočić uznosi taj svoj a u stvari naš svijet do najprefinjenijih vrhova pripovjedne umjetnosti, kakve u Bosni i Hercegovini, i kod muslimanskih i kod hrvatskih pisaca nije bilo. Uznosi ga čistim, grmečkim a suncem ozračenim jezikom. Jezikom svog naroda koji on prvi tako izdašno iznosi na vidjelo čitaocu u svim pripovjetkama: od "Jablana", "Mračajskog prote" do lјubavnih pripovjedaka "Kroz svjetlost", "Mrguda", u kojoj se pisac otiskuje i do obiserenjenih zrnaca erotike, pa sve do tragičnog Mrgudinog kraja, ali i humorom, satirom ga uznosi, kao, na primjer, u pripovijeci "Istiniti zulum Simeuna Đaka", a da se ne priča o već pomenutom "Jazavcu pred sudom".

I dalјe, kad je o jeziku riječ, koliko je tu samo riječi koje su činile u to vrijeme bogatstvo govora narodnoga, srpskog, i s jedne i sa druge strane Une. Nјegove riječi u funkciji opisa prirode, lјudi, događaja i svega drugog što je pravo bogatstvo njegovog pripovijedanja, kao "neoklen", "pružlјaj", "komjenovi", "isporaviti", "ukopacija" (umjesto okupacija), "kruva", "batalijun", "gavelјati", "zbor" (i na Baniji se kaže da se na određeni svetac, koji selo, mjesto slavi, ide na zbor; za razliku od vašara, seoske slave, kirvaja... u nekim drugim krajevima), zatim "pratlјača" (i s naše, lijeve strane Une govorilo se i pratlјača i praklјača) i mnoge druge riječi koje su se govorile i kod nas. Ali je u Kočićevim prozama mnogo starih riječi i izraza: "sermija", "đoja", "saraorina", "podnimio", "bašica", "ćurčina", "privuza", "sinđelija", "poglavač", "nakladovati", "buruntija"... za koje je teško vjerovati da mlade generacije znaju šta znače. Pa bisernih je tu pjesničkih slika: "... Vrane prolijeću iz obližnjih šumaraka i padaju na kukuruze...", "... Daleko dolјe polјem kroz zelenkastu bujad žuti se drum kao dugačka, neubijelјena krpa platna...", "... Preko puta, za jedan pružlјaj volova od mene, preletje zec. Trgoh s ramena nešto dvocijevke...", "... I paše su mu padale na konak..." itd. Pa tu je i jedan broj riječi i oblika riječi po kojima hrvatski jezik nastoji da se "razlikuje" od srpskog: "šuti", "milijun", "batalijun" (batalјun), "njezin", "kru", "putom", "gra", "janjci"...

Možda će se nekome učiniti aktuelnom, ko odluči da čita "Jazavca pred sudom", i ova rečenica koju u sudu izgovara David Štrbac: "... Što nam je slavni sud ostavio, to je mirno, ćudevno, pametno; istina, malo mršavo i slabo, ali za nas, blentave Bošnjake, i nije drugo!..." Ko su to u ta vremena bili Bošnjaci sa kojima se poistovjećuje i David Štrbac?!

kocic
Petar Kočić je rođen 29. juna 1877. godine, u svešteničkoj porodici (otac Jovan se zamonašio poslije ženine smrti i kao jeromonah Gerasim služio i manastiru Gomjenica, kod Prijedora). Osnovnu školu, koju je počeo da uči kod oca, u manastiru, završio je u Banjaluci. U Sarajevu je učio gimnaziju, do trećeg razreda, a 1899. godine maturirao je u Beogradu. Sarajevski dani obilјeženi su veoma žestokim sukobima između Srba i Hrvata. Kočić je već tu postao borac u prvim redovima svojih kolega gimnazijalaca. Poslije mature nastavlјa studije na Filološkom fakultetu Beču. I tu je politički aktivan. I proganjan. Nakon što je apsolvirao, vlasti u Bosni ne daju mu da se zaposli. U čemu se posebno isticao tadašnji ministar za BiH Venjamin Kalaj. Postaje predavač u srpskoj gimnaziji u Skoplјu. I tu je došao u sukob sa srpskim kozulatom, pa je premješten u Bitolј. Što smatra kaznom. Podnosi ostavku i krajem 1905. napušta Skoplјe i vraća se u Bosnu, u Sarajevo. Gdje počinje da radi. Ali ni tu nije dugo izdržao: politički izuzetno aktivan pa zbog toga proganjan, uz naredbu vlasti, u novembru 1906. godine, da u roku od 48 sati mora napustiti Sarajevo, nastanjuje se u Banjaluci. Tu sa grupom prijatelјa pokreće list Otadžbinu. U Banjaluci je zatvaran, vode se procesi protiv njega, izdržava kaznu i u Tuzli. Za vrijeme tamnovanja u Tuzli stigla je i aneksija Bosne i Hercegovine. Po povratku u Banjaluku, čaršija banjalučka, zbog mira s vlastima, tražila je od Kočića da se negdje skloni. On je to odbio. Napredna omladina i narod izabrali su ga za narodnog predstavnika u skupštini Srpske narodne organizacije, a izabran je i za narodnog poslanika u bosanskom Saboru... I nastavio je borbu za nacionalnu stvar svog naroda, za pravdu, slobodu...

Rodna kuča Petra Kočića
Rodna kuča Petra Kočića
Gotovo čitav životni vijek u teškoćama, bijedi, o čemu, 25. januara 1903. godine, piše iz Beča G. B. Popoviću, između ostalog, i ovo: "Gladan, go, bos, s propalim prstima kroz cipele hodam ja po Beču i sjećam se svog djetinjstva, svojih planina, svojih dragih brđana, pa ako gdjegođ sretnem kog dobrog druga, zaištem od njega koji krajcar, svratim se u kakvu kavanu, gdje je jeftino, pa pišem 'S planine i ispod planine...' Po tri dana bude da se ništa vruće ne okusi. Ali ja sam zadovolјan, jer sam samostalan, ne bendam nikog, osim onog ko pošteno misli i radi."

Neprestano proganjan, zapadao je u stanje sve progresivnije neuračunlјivosti. U međuvremenu gubi i sina Slobodana. I supruga Milka odvodi ga u Duševnu bolnicu u Beograd, gdje je 28. avgusta 1916. godine i umro.

Lik i djelo Petra Kočića, uprkos svemu, i dalјe živi. I većma živlјe živi možda no ikada. I živi taj umjetnik riječi koji je sav planina. A ne da je samo " s planine i ispod planine".

I da završim ovu svoju riječ o Petru Kočiću riječima koje je u sudu izgovorio David Štrbac, a kao da ih je neko juče, ovdje, pored nas ili bilo gdje, izgovorio: "Muka je mene i razumjeti, jer sam vrlo ćoškast čojek. Čuo sam đe govore lјudi da su dvori nekakvog čivutskog cara Solomona bili na dvanest ćoškova, a ja bi se smio svojom djecom zakleti da na meni ima dvadeset i četiri ćoška. Ja nijesam kriv što me dragi Bog takog stvorio, da u jednom satu dvadeset govora započnem, a nijednog ne dovršim. Muka, živa muka je mene, glavati gospodine, razumjeti."

(Objavlјeno u časopisu Krajišnik, Zavičajnog udruženja Krajišnika "Nikola Tesla" Plandište, broj 14, za 2016. godinu, a ovdje je tekst u nešto skraćenom i neznatno mijenjanom obliku)
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Ukoliko prenosite ovaj tekst na drugi sajt, a Banija Online je naznačena kao izvor / autor teksta, molimo da i to prenesete po mogućnosti sa linkom ka izvornom tekstu.
reklamirajte se cbc