Antologija KCNS 18
NOVI SAD
- U Kulturnom centru Novog Sada, u prepunoj sali, promovisana je antologija krajiških ojkača ’’Pjevaj, ori, prozore otvori’’ Nenada Grujičića, u izdanju RTS-a i Brankovog kola. Reč je o šestom dopunjenom izdanju u kojem se nalazi čak 2000 ojkača, za oko 600 više nego u prethodnom.

Promociji je prisustvovala petočlana ekipa RTS-a koja se snimila ceo program da bi napravila i uskoro emitovala specijalnu emisiju posvećenu ovoj antologiji i fenomenu krajiške ojkače.

Akademik prof. dr Ljubomir Zuković istakao je da je, povodom antologije krajiških ojkača, Nenad Grujičić postao pouzdan nastavljač Vuka Karadžića. Istakao je njegovu posvećenost i ozbiljnost u pristupu rimovanom deseteračkom dvostihu kao samostalnoj pesmi, minijaturi koja osvetljava menatlitesku i karakterološku crtu Srba Krajišnika. Ukazao je na Vukovo tumačenje ovog fenomena u njegovom ''Rječniku'' i navodio, potom, primere iz Grujičićeve knjige koju je ocenio visokim ocenama.

Etnokoreograf Milorad Lonić, stručni saradnik na polju nematerijalnog kulturnog nasleđa, pohvalio je Grujičićevu antologiju kao jedinstvenu i značajnu za očuvanje traga o srpskoj kulturnoj baštini. Podvukao je značaj igre i kola, to jest neverbalnog jezika u izvođenju ovih fenomena. Rekao je da je Hrvatska ojkanje (ojkaču) upisala na listu Uneska kao svoju baštinu, ali je time ustvari nespretno postupila, i nama zapravo pomogla, jer je ojkačko pevanje najzastupljenije kod srpskih krajiških izbeglica i prognanika iz Hrvatske i BiH, koji danas u Vojvodini, odnosno, Srbiji neguju i čuvaju ovo blago kao svoju duhovnu reprezentativnost.

Urednik RTS-a Dragan Inđić, koji je odbarao novo izdanje krajiških ojkača „Pjevaj, ori, prozore otvori“ za svoju izdavačku kuću, rekao je da se već na prethodnim dvema promocijama ove antologije u Beogradu „primio“ na njenu lepotu i vrednost. Podvukao je da je 2000 ojkača zaista ogroman poduhvat i da je to neprocenjiva vrednost u odnosu, na primer, na „dve hiljade dinara''.

Antologija KCNS 10
Istaknuti srpski pesnik Stevan Tontić, recenzent prvog izdanja Grujičićeve ''Ojkače'' (1988), pored ostaloga je rekao:

„Nenad Grujičić se već decenijama predano bavi proučavanjem, skupljanjem i objavljivanjem narodnog desetaračkog rimovanog distiha poznatog pod imenom ojkača (ima i niz drugih, manje raširenih naziva). A novo izdanje o kojem sada govorimo predstavlja dosad najopsežniju antologiju ojkača (ima ih ravno dvije hiljade) i svestrano osvijetljen fenomen te veselo-tužne narodne pjevanije, karakteristične za dinarsko-krajiške predjele s pretežno seoskim stanovništvom, za veliki pojas oko negdašnje Vojne granice, ali i za Vojvodinu koja je umnogome naseljavana seobama i bježanijama iz tih krajeva. U svojoj studiji o ojakči pod naslovom „Fenomen deseteračkog rimovanog dvostiha u srpskoj narodnoj poeziji“, Grujičić najprije podsjeća na značaj antologije Bećarac Mladena Leskovca iz 1958, i Leskovčeve studije o tom pjevanom dvostihu, što je i njega podstaklo na razmišljanja o prirodi bećarca, odnosno ojkače. Grujičić pravi razliku između bećarca i ojakče. Razlikuju se i njihovi junaci: bećar i baraba. Grujičić je u svojoj studiji navodio i komentarisao mišljenja većeg broja drugih istraživača, počev od istaknutijih kao što su Ljudevit Kuba, Vlado Milošević i Cvjetko Rihtman, pa do današnjih, poput Slavice Garonje Radovanac, Vesne Ivkov i Svetlane Spajić. Ali on je – slijedeći svoj pjesnički ukus i svoje izrazito osjećanje „maternje melodije“ – navodio i opise ojkačkog pjevanja koje su davali naši pisci, od Petra Kočića, Sime Matavulja i Skendera Kulenovića do Miloša Kordića. Iz pera Skendera Kulenovića potekla je vjerovatno najistančanija i najimpresivnija deskripcija ojkačke pjevanije, koju je pjesnik „Stojanke majke Knežopoljke“ slušao u izvođenju kozarskog kola.

Kao veliki, neizlječivi zaljubljenik u narodnu pjesmu, posebno u zavičajnu krajišku ojkaču, Nenad Grujičić ima razumijevanja ne samo za prefinjene lirske note (kojima zna i da se oduševi), već i za povremenu grubost, sirovost i lascivnost ojkačkog pjevanja, zbog čega to pjevanje mnogi potcjenjuju. (Autor konstatuje da ni Vuk Karadžić nije mnogo mario za ovu vrstu kratkih pjesmica – posebno bećarca.) Grujičić iza takvih, „neumivenih“ stihova ne vidi nekakvu zlu namjeru, neprihvatljivu drskost ili prostakluk pjevača, već prostodušno oslobađanje jezičkog ili pjesmotvornog nagona koji ruši moralističke i puritanske zabrane. A ojkača obiluje i neočekivano suptilnim lirskim prosjajima, s čežnjivom emocijom ljubavnog spajanja, i žestokim provalama izazivačkog ili brutalnog erotizma. To su dva suprotna kanala za „oduške“ ovog pjevačkog nagona ili temperamenta. Ovaj drugi ekstrem češći je, naravno, u muškom nego u ženskom pjevanju. Ali ojkački jezik je u osnovi „nevin“ jer je - prirodan.

Drugi duži i svakao značajan tekst na kraju antologije jeste „Riznica imena pevača ojkače“. Tu je autor naveo oko 1500 imena pjevača ojkače, često s godinama i mjestom rođenja. Počev od zabilježenih pjevačkih imena iz 19. vijeka, pa pretežno onih iz 20. stoljeća, do nekih iz naših dana, to je ogromna povorka ljudi iz krajeva današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije, čija su imena, pored samog Grujičića, zabilježili ponegdje i njegovi prethodnici u istraživanju ojkačkog fenomena, ali i neki njegovi savremenici i saradnici. Među poznatim pjevačima u Potkozarju bio je i Nenadov otac Draško, koji mu je ostavio u nasljeđe i veliki broj zapisanih ojkača – čak 262. U spisku sakupljača ojkača uvrštenih u ovu antologiju nalazi se i moje ime, i to na samom dnu – sa jednom ojkačom iz Podgrmeča.

Antologija KCNS2
Valja pomenuti i popratni tekst „Otimačina srpske kulturne baštine“, u kojem autor razložno kritikuje hrvatsko nominovanje i Uneskovo postavljanje ojkanja i ojkače na Listu ugroženih vrijednosti nematerijalnog kulturnog nasljeđa čovječanstva. Hrvatska je uspjela da na Reprezentativnu listu Uneska „postavi i bećarac i nijemo (gluvo) kolo, iako su oba ova elementa nematerijalne kulturne baštine“ – kaže Grujičić – „najblaže rečeno, i srpska.“ Mnogi Srbi misle da je to neka vrsta ratnog plijena hrvatske države. Grujičić kritikuje i nebrigu srpske države za duhovno nasljeđe srpskog naroda, otkrivajući kako „Srbija do juče nije imala u svojim zakonima sintagmu „nematerijalno kulturno nasleđe“, to jest „duhovno blago“, čime nisu bili stvoreni pravni mehanizmi za nominovanje pomenutih elemenata na liste Uneska“. Završni prilog u knjizi je „Rečnik manje poznatih i nepoznatih reči“. Njime je zaokruženo jedno kompleksno i cjelovito djelo, koje će svakako dobro doći svim ljubiteljima naše najkraće narodne pjesme, a posebno onima koji žele da se pobliže upoznaju s prirodom ojkačkog dvostiha, istorijskim (ne)prilikama i krajevima u kojima je nastao i – svemu uprkos - do danas se održao.“

Primere rimovanog ojkačkog dvostiha izveli su u dva navrata ženska i muška grupa ''Vila'', praćene dugim aplauzima. Posebnu pažnju izazavali su dramski umetnici Sofija Mijatović i Boško Petrov, koji su u dva maha, naimenično govorili mnoge ženske i muške ojkače, kao na primer:

Pardon momci iz drugije sela,
s komšijom sam ljubav započela.

Ukopajte mene pokraj staze
kuda mlade djevojke prolaze.

Dođi, lolo, evo biće ti je,
ni mušica na nju pala nije.

Curo, Rado, ko se tome nad`o,
da je čiča toliko nastrado.

Moj dragane, ćurlike ti tvoje,
ćurlni malo oko kuće moje.

Nastup legendarnog potkozarskog tamburaša Rajka Kneževića Brajića (danas živi u Zemunu) izazavao je veliku pažnju. On je pre pola veka za Radio Beograd snimio čuvene poeme ''Smrt Mladena Stojanovića'' (1967) i ''Bitka za Travnik'' (1969). Sinoć je uz tamburicu sa tri žice iste debljine otpevao dvadesetak ojkača ljubavnog karaktera iz svoga zavičaja i, za svoju originalnost, pobrao iskrene aplauze.

Antologija KCNS 11
Premijerni nastup imao je Miodrag Miša Blizanac iz Šajkaša, rodom iz Čuruga, talentovani Bačvanin, novosadski profesor, muzičar i pevač. On je sa svojim mladim saradnikom Markom, srednjoškolskim đakom, na veličanstven način otpevao nekoliko ojkačkih melodija sa stihovima iz Grujičićeve antologije. Zadivljujući raspon i boja glasa oduševili su mnogobrojnu publiku koja je dugim aplauzom i ovacijama nagradila ovog svestranog umetnika. Donedavno, decenijama, poznata novosadska kantautorka i pevačica Ljiljana Petrović u svojim izvedbama ojkače privlačila je javnu pažnju. Kao njen nastavljač, evo, u novoj izvedbi ojkačke pevanije, javlja se Miša Blizanac.

Program je trajao puna dva sata, sve je prošlo kao – dlanom o dlan.

Kao domaćin i moderator, Nenad Grujičić, vešto je najavljivao, povezivao i komentarisao delove uzbudljivog programa stvarajući tako neponovljivu atmosaferu i ugođaj. Grujičić je inače 2013. godine uspeo, i pored brojnih prepreka, da upiše ojkaču u prvi Nacionalni registar nematerijalnog kuzlturnog nasleđa Srbije. Na sinoćnjoj promociji, u različitim kontekstima svoga izlaganja, isticao je da ojkačka pevanija danas predstavlja ključnu vertikalu i superiorni amblem kontinuiteta i identiteta Srba Krajišnika, izbeglih i prognanih sa svojih kućnih pragova, rasejanih po celom svetu, kojima je ojkača masovno prisutna u svakodnevnim životnim prilikama.


Na samom kraju programa, Grujičić je, popraćen gromoglasnim aplauzima i oduševljenjem, govorio svoju čuvenu poemu „Pokrivanje kuće“, i autentično pevao ojkačke dvostihove koji su funkcionalno, kao „pesma u pesmi“, ugrađeni u ovu jedinstvenu pesničku tvorevinu:

U veseloj vrevi, iz ruke u ruku,
talasa u vis prepečeni crijep,
na očevid neba i zemlje podiže se novo šljeme,
tek odsječena ljeskova na vrhu kuće grana
okićena peškirima i košuljama zarnim,
na krovnom rogu pod oblakom raskoračen
otac-vikalo vijori sa darovima,
i rakija-majka dignuta u svod:
o, potkozarski šljivici
u litrenjačama sa komušom!

Kad Draže vikne – cio kraj zatiša.

"Oj, komšije, kumovi i prijatelji,
čujte i počujte,
evo ga Mitar Šiljeg iz Gomjeniice
pokriva svoj dom,
pomog’o mu Gospod Bog,
rodila pšenica bjelica
i sitna dječica..."

Topi se grlo u podnevnom suncu,
sirotinjska stižu uzdarja draga:
eno pečeno prase pentra se u nebesa,
kištra piva – i ona iskošena plovi na grede,
vezeni rupci – krila paganskih čuda,
berićet slijeće na kuću.

"Evo Momčilo Banjac iz Orlovače
donio peškir od sedam metara,
kraja mu nema..."

A ubrus – ni do lakta.

" Trivun Turudija iz Baltinih Bara
tri košulje zlatom izvezene
na dar komši svome..."

A ono – košuljica bijela.

Mravinja svijet oko novih duvara,
djeca se jagme sa starijima ko će veće
žuljeve na dlanovima izlinjati,
smijeh prekriva mili bol,
dupla se i troji teret iz šake u šaku,
babe se miješaju sa curama:
krezubo oko mlado zasvjetluca.

...Jaoj, moja šezdeset i koja,
nit’ i’ brojim nit’ se mlađe bojim...

"Čujte i počujete,
evo Markan Bundalo
donio šporet iz daleke Njemačke..."

Kad tamo – a ono rešo sa dvije male ringle.

...Puška moja i u njojzi meci,
to su moji u godini sveci...

Štrecaju srca, nadimlju se prsa,
ženska muškoj, ova ruci do sebe,
bez prestanka crijep za crijepom dodaje,
mućka se pletenka tomašičke šljivovice:
da li brlja, jà li prepečenica,
nije važno, nek’ je ima, nek’ se dvoji,
neka raste i vaznosi na krov,
na sunce, za sreću.

"Evo Mileva Kecman iz Jutrogošte,
na radost svima,
donijela tri tuke pečene..."

Kad ono– pile iz živice.

...U mog dragog livada na glasu,
sve do podne kokoši popasu...

I dok si trepnuo, kuća pokrivena:

...Kućo moja bagremova pruća,
popiće te baja do svanuća...

U lijevu stranu kvasa staro kozarsko kolo:
hvataju se raširene u ukrštaj ruke,
otac prvači, kum i kuma polažu:
ona, grlata, treperi, dodaje k’o muško,
uzrio u piću, uzvraća domaćinov brat,
uza nj vikalov prijašin iz Omarske,
viđaj đeda! – proklecava momačka koljena,
gega u šeširu Šàra Štrbac
što i na sahranama za punim stolom zapjeva,
šareni zvuci stopljeni u jedno,
iz mutnog zametka kola –
sve bistriji i bistriji rojevi riječi,
uskaču Oljača i Drljača,
za njima k’o vjetar Jelača, Srnača i Suvača,
tiskaju se Puvača, Rebrača i Kuvača,
ne daju se zadihani Ujača i Garača,
teče lijek zavičaja,
raste medna pjevanija,
lizne goli život k’o poskok na jàri.

...Pala magla preko Kostajnice,
a vedrina iznad Dobrljina...

Kolo brzâ i pamet preuzima,
glasovi složeni k’o datumi u kalendaru,
starac-sàgrma iz Marićke otmjeno se ači,
gleda ga štucovani brčić iz Brekinje,
svi izmijenjeni u licu –
sa sudbinskim oj oko ušiju,
podignuti na vješala pjevačke nirvane:
nema smrti bez suđena dana.

...Nema kola do mene sokola,
ni igranja do moga pjevanja...

A pjesnik na Paležu onomad reče:
Nekoliko djevojaka sučelice kolovođama,
zapjevima sa usamljenog pletiva,
sa bistrog perila,
sa jastuka nesanice,
prožmaraju kolo mutnim ljubavnim trepetom.

...Tijo pjevam, tijo se uvijam,
tijo dragog u srce ubijam...

Ni malter u cipelama,
ni munje sa Sane,
ni paščad na japiji,
ništa ne razgoni ojkaču,
dugo se mijesi kolo,
nema sile da pjesma umine:
sjemenjača, korjenjača,
kalemača, maternjača,
i gorkača i medvača,
i svjetlača i mrakača,
i posnjača i masnjača,
i blatnjača i nebnjača,
i zvjezdača i krstača.

...Pjevaj, mala, usta ti otpala
kad si meni barabi dopala...

Dišu stolovi puni pite i pečenja,
isparavaju ljevače, kovrtuše, savijače,
mrijeste se mekuše, gužvare i zvrkuše,
posestrime-gibanice puhću,
od kolskog bruja čokanjima rastu krilca,
zinula da pjeva iz Crne Doline
i praseća glava s jabukom u zubima,
nad njom ratnik iz Strigove bez noge se krsti,
okruglasti kolačići i kiflice s marmeladom
u inju šećera šuruju,
paprika-rόga čeka nezasita usta,
napinju se zatvorene pléte žestine:
devet jezika govori stara šljivovica,
izlizana od veselja pljòska iz Piskavice
– i ona bi da poleti!

...Usta moja od uva do uva,
ko će vama namjesiti kruva...

Kurýza sa tri kore – tinja,
gordi se zlaćani kajmak,
meki sirevi za ćapćanje spremni,
miriše od zimus turšija-carica u bojama dýge,
o, ženske ruke, šta li ne spremiste sve,
umršen kupus-ribánac kipi u činiji,
na srijedi stola utuljena pogača – načeta,
u malom zemljotresu pune gajbe pod stolom cvokoću,
jagnjetina ubrana sa miljakovačkih proplanaka
vrela u tanjirima lebdi,
so i sirće vrebaju slatki zalogaj,
udesno pljôšte se torte sa prelivom sirupa,
sunčevinom zalivena salata u bokoru,
bijeli luk – crni, papričica ljuta,
sve nanovo cvjeta, rađa,
sve okrilaćuje – s kolom da se u visine vine!

...Stani, kolo, krvavu ti nanu,
zape šešir o šljivovu granu...

...Evo dođe da zapjevam vóđe,
kod ovoga doma poštenoga,
evo sada pa jopet nekada,
oj, djevojko, dragaj dušo moja!
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Ukoliko prenosite ovaj tekst na drugi sajt, a Banija Online je naznačena kao izvor / autor teksta, molimo da i to prenesete po mogućnosti sa linkom ka izvornom tekstu.
reklamirajte se cbc