Kojim se jezikom služe Srbi u Rijeci i Zagrebu, a kojim oni koji žive na Baniji, u Lici, istočnoj Slavoniji, Baranji…
jezik
Kojim jezikom govore Srbi u Hrvatskoj? Na to pitanje, koliko god se činilo jednostavnim, nema jednostavnog odgovora. Ne zato što hrvatski Srbi nemaju svoj jezik, nego zato što ga je teško jednoznačno definirati jer se služe različitim jezičnim standardima. Slušate li govor obrazovanog Srbina iz Zagreba ili Rijeke, nećete primijetiti nikakvu razliku između njegova jezika i jezika kojim se služi obrazovani Hrvat. Razlike možete uočiti tek u govoru Srba koji žive na Kordunu, Baniji, u Lici, a ponajviše u govornika iz istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.

Jezičnom šarenilu naših srpskih sugrađana pridonosi i zanimljiva situacija u Novostima, tjedniku koji u Zagrebu izdaje Srpsko narodno vijeće. Već na prvi pogled jasno je da jezik toga časopisa nije unificiran, da autori i Srbi i oni koji se ne izjašnjavaju tako imaju potpunu slobodu u odabiru jezičnog standarda, pa u njemu možete naći članke napisane na hrvatskom književnom jeziku i na ćirilici, ali i članke tiskane na latinici a napisane standardom koji odstupa od hrvatskoga (hiljada umjesto tisuća, međunarodni nazivi za mjesece: januar, februar..., tačno umjesto točno itd.), piše "Večernj list"

Lingvisti kažu da se hrvatski Srbi služe trima jezičnim standardima. Jedni se služe hrvatskim standardom, bilo u izvornoj ili miješanoj verziji, i takvih je govornika puno. Drugi govore tzv. zapadnom, ijekavskom varijantom jezika koji je definirao još Novosadski dogovor 1954. u tadašnjoj Jugoslaviji. Taj se jezik službeno zvao hrvatskosrpski ili srpskohrvatski i imao je dvije ravnopravne inačice zapadnu ijekavsku i istočnu ekavsku. On je u slabijoj uporabi, ali se često miješa s hrvatskim standardom, pa nije neobično čuti govornika koji govori i kazalište i garantovao. Treći je standard zastupljen u istočnoj Slavoniji. Riječ je o šumadijsko-vojvođanskom novoštokavskom dijalektu s ekavskom osnovom, s time da se u nekim mjestima sa srpskom većinom, primjerice u Pačetinu i Boboti, govori ijekavski. Zanimljivo je da tim dijalektom govore i neki Hrvati s toga područja. Kako na svoj jezik i pismo gledaju sami Srbi u Hrvatskoj? Time se pozabavio Filip Škiljan, znanstveni suradnik u Institutu za migracije i narodnosti, u sklopu svoga istraživanja “Identitet Srba u Hrvatskoj” koje je u časopisu Politička misao objavio 2014. godine. Intervjuirajući nekoliko desetaka Srba iz cijele Hrvatske, autor je ponajprije uočio i upozorio da se srpsko stanovništvo ubrzano asimilira, što je posebno izraženo u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske i u velikim gradovima poput Zagreba, Splita i Osijeka. Mnogi Srbi koji žive u njima ne žele biti etiketirani kao nacionalna manjina, nego kao građani Hrvatske pa im je lakše izjasniti se kao Hrvati. To je osobito često u djece iz mješovitih brakova. Slična je situacija i na selima i u manjim gradovima sjeverozapadne Hrvatske (Bjelovar, okolica Križevaca, Garešnice i Kutine).

Istraživanje je pokazalo da Srbi u Hrvatskoj različito gledaju na svoj jezik. Tako žena iz Vrhovina (r. 1950.) kaže: “Hrvati iz Vrhovina govorili su istim jezikom kao i mi Srbi. Njihov se jezik razlikovao od jezika Hrvata iz Sinca i Čovića deset kilometara od Vrhovina koji su govorili čakavskim.” Drugi ispitanici ipak smatraju da danas postoje znatne razlike između jezika Hrvata i Srba u njihovim krajevima. Vrlo slikovit primjer daje muškarac iz Benkovca (r. 1982.): “U Benkovcu su svi domaći Hrvati prihvatili ikavicu, a Srbi i dalje govore štokavski ijekavski iako ih ima koji govore ikavicom. To ti je tako. S kim si - taki si. Kad sam se vratio iz Srbije 2008., radio sam u pilani sa razvojačenim braniteljima. Svi su znali tko sam. Jedan mi je rekao da nije mlijeko nego mliko, ali mu ja nisam pustio. Kad sam bio u Srbiji, izgubio sam svoj govor. Ne govorim više kao Benkovčani prije 1990. godine. U Srbiji sam zbog govora imao problema pa sam prihvatio ekavicu. Kad sam se vratio u Hrvatsku, govorim kao i moji doma i više mi nikada nitko neće nametnuti dijalekt.”

I kazivač iz Knina (r. 1979.) primjećuje slično: “Domaći Srbi i Hrvati do rata su govorili istim jezikom, kako se god on zvao. Forsiranje nacionalnih podjela pokrenulo je i forsiranje nacionalnih jezika. Jednakim jezikom govori se i danas u Kninu, s tendencijom da se podjela izvrši tako da Hrvati govore ikavicom, a Srbi ijekavicom. Zamjetan je i trend da pridošli Hrvati iz Bosne počinju govoriti ikavicom, iako to prije nisu činili. S druge strane brojni Srbi povratnici iz Srbije donijeli su sa sobom pokoju riječ kojom se prije nisu koristili.”

U koprivničkom kraju razlika između jezika Srba i Hrvata znatna je. Srbi su štokavci ijekavci, a Hrvati kajkavci. Kazivačica iz Velikih Grabičana pokraj Koprivnice (r. 1986.) kaže da je to bio i razlikovni element po kojem je bila prepoznatljiva: “Moji su mi rekli da je jezik ono po čemu će me svi prepoznati kamo god da odem. U školu sam išla gdje su svi govorili kajkavski, a jedino ja štokavski. U Koprivnici čak i Srbi govore kajkavski, ali ne potpuno.” Iz iskaza je vidljivo, zaključuje Škiljan, da postoje dva stava kazivača o jeziku kojim govore.

vuk sava
Sava Mrkalj i Vuk Karadžić
Sava Mrkalj i Vuk Karadžić
U jednom dijelu Hrvatske taj je jezik razlikovni element između Hrvata i Srba. To je karakteristično za Podravinu, križevačko područje i za neke dijelove Gorskog kotara, a u ostalim područjima taj se lokalni jezik mnogo manje razlikuje. U sjevernoj Dalmaciji, piše Škiljan, taj je jezik promijenjen nakon rata 1991. – 1995. Čini se da se u Benkovcu i Kninu nameće da Hrvati govore ikavski, a Srbi i dalje govore ijekavski štokavski, sada s primjesama ekavice koju su donijeli iz izbjeglištva (iako je to slučaj i u ostalim krajevima Hrvatske gdje žive Srbi koji su bili u izbjeglištvu u Srbiji).

Kad je riječ o pismu, oni Srbi kojima je stalo do identiteta osjećaju ćirilicu svojim pismom, no ona je ipak najprisutnija u istočnoj Slavoniji i Baranji, gdje i ima najviše Srba. Ćirilicom se služe otkako su se doselili na područja današnje Hrvatske, o čemu svjedoče brojni sačuvani crkveni dokumenti. Ćirilično pismo bilo je priznato i u Habsburškoj Monarhiji, a priznao ga je i Hrvatski sabor.

Vratimo se sada u 19. stoljeće. Prožimanje Hrvata i Srba na području današnje Hrvatske ima dugu povijest, no prekretnica u njihovim odnosima dogodila se u vrijeme Ilirskog pokreta (1830. – 1843.), čiji je cilj bilo kulturno i političko jedinstvo svih “Ilira”, tj. južnih Slavena. Međutim, kako je sazrijevala svijest o neostvarivosti ilirske ideologije, sve su glasniji i prihvatljiviji postajali stavovi o potrebi stvaranja zajedničkoga književnog jezika Hrvata i Srba, kojima je zajedničko i štokavsko narječje i ijekavski izgovor. Stoga su se 1850. u Beču sastali: Vuk Stefanović Karadžić, njegov sljedbenik Đuro Daničić, tadašnji najugledniji slavist Fran Miklošič, a od Hrvata Ivan Mažuranić, Dimitrija Demeter, Ivan Kukuljević, Vinko Pacel i Stjepan Pejaković. Na tome sastanku – danas poznatom kao Bečki književni dogovor – dogovorene su osnovne smjernice razvoja književnoga jezika zajedničkoga i Hrvatima i Srbima, a koje su bile u skladu s Karadžićevim jezičnim i pravopisnim postavkama.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Ukoliko prenosite ovaj tekst na drugi sajt, a Banija Online je naznačena kao izvor / autor teksta, molimo da i to prenesete po mogućnosti sa linkom ka izvornom tekstu.
reklamirajte se cbc