zeljo obradovic DOLJANI - Već kad se desio Bljesak znali smo da će cijela priča završiti stradanjem, počinje svoje kazivanje Željko Obradović, koji je početak Oluje dočekao kao vojnik Krajine na planini Plješevici.

- Imali smo tu nesreću da smo živjeli gdje smo živjeli i nitko od nas nije ušao u rat kao dobrovoljac ili specijalac. Mi smo štitili svoj narod; pored ološi, bitangi i kriminalaca kojih je bilo u našim redovima, najveći dio nas bili smo normalni ljudi, nikakvi teroristi, nikakvi plaćenici. I nismo bježali kao što su mafijaši iz Krajine sklanjali svoje sinove. Ostali smo ovdje zbog svojih porodica i svog naroda, a tko kaže drugačije, taj laže - govori nam Željko koji je pukom srećom izvukao živu glavu jer su ga vojne vlasti RSK-a zajedno s još nekoliko drugova htjele strijeljati zbog, kako je pisalo u optužnici, ‘oružane pobune protiv Republike Srpske Krajine’.

- Kad se dogodio Bljesak, bili smo ogorčeni jer narodu nitko nije pritekao upomoć, što je izazvalo revolt. Zbog toga smo nas šest-sedam, koji smo otvoreno rekli što će se desiti, bili dva mjeseca po raznim zatvorima. Htjeli su nas strijeljati. General Mile Mrkšić čak je potpisao odluku, ali nas je spasio izvjesni general Rašeta, rodom iz Lapca, koji je bio komandant vojne bezbjednosti – dodaje Obradović.
Najstrašnije od svega bilo je da mi, vojska koja treba da brani narod, prolazimo kraj tog istog naroda i spašavamo vlastitu kožu, a ljudi nam se miču da prođemo. Jadan je bio taj osjećaj

Iz zatvora su pušteni krajem juna, a nakon dvije sedmice na frontu prema Zapadnoj Bosni, Željko je završio na Plješevici.

- Trećeg avgusta oko 22 sata uvečer nastala je pometnja i naš komandir, kapetan po činu, rekao je da su im Kanađani iz UNPROFOR-a javili da će ujutro uslijediti napad na čitavu Krajinu i da svi budemo spremni. Pripremali smo se do dva ujutro i onda smo sjeli na borbena vozila. Moja jedinica je krenula na pravac Vrhovine - Otočac. Oko pola pet po magli smo došli na predviđeni položaj, gdje smo trebali čekati i intervenirati ako dođe do proboja. Kad smo ugasili vozila, čuo se pakao višecjevnih bacača raketa s hrvatske strane. Na položaju smo se zadržali do podneva, kad nam je naređeno da idemo prema Turjanskom. Uoči napada su nam ‘smazali’ centre za vezu i repetitore i preko njih puštali narodnu muziku uz pozive Franje Tuđmana da se predamo i da narod ne bježi – prisjeća se Obradović i zatim dodaje:

- Uz put smo vidjeli uplakane žene, djecu i muškarce koji su u nama vidjeli spasioce, iako smo sami bili svjesni da je to kraj priče. Nas je bilo premalo i već se osjetilo rasulo koje je vladalo zadnjih mjeseci. Vladala je i neimaština, ljudi nisu bili gladni, ali su jeli hranu koju danas čovjek ne bi mogao ni zamisliti. Jelo se što se stiglo i čega je bilo, dok je litra benzina koštala deset maraka na crno, a boca piva u kafićima pet-šest maraka. Dio naših sunarodnjaka obogatio se švercom na krvi vlastitog naroda, a i na vrijeme su uspjeli izvući kapital iz vlastitih domova, pa su kasnije u Srbiji postali gazde i nitko ih nikada nije sankcionirao.

Obradović je tada imao 28 godina, a kod kuće su ga čekala tri sina i supruga.

- Ljudi su plakali, očekivali su nešto od nas, a ti samo razmišljaš kako da izvučeš porodicu – govori bivši vojnik, koji je zatim završio na položaju prema Korenici.

- S brda smo vidjeli da je Hrvatska vojska ušla u jedno selo. Počele su paljevine i čulo se vrištanje, a mi smo sve to kao trebali spriječiti. Nismo jer je iza ponoći došla naredba da se povučemo. Međutim, neki major, rodom iz Korenice, naredio nam je da se ukopamo i da branimo to mjesto dok ne prođu civili iz Otočca. On priča, a mi vidimo da gori Ličko Petrovo Selo i Željava i znamo da je Peti korpus Armije BiH probio naše položaje. Bilo je apsolutno jasno da bi nas 130-140 s tehnikom skupo prodali vlastitu kožu, a da pri tome nitko ne bi preživio. Kazao sam mu: ‘Jesi li ti normalan? Dolaze nam iza leđa, a ti želiš da ostanemo ovdje’. Usred rasprave došao je general Stevo Ševo, komandant 15. Ličkog korpusa, i suznih očiju nam kazao: ‘Pakujte se svi i idite kućama, Knin je pao, na tvrđavu su već stavili zastavu. Razbili su nas. Nemamo komunikacije’. Krenuli smo kroz Korenicu, na benzinskoj pumpi natočili što je tko mogao i krenuli kućama pored kolona izbjeglica. Najstrašnije od svega bilo je da mi, vojska koja treba da brani narod, prolazimo kraj tog istog naroda i spašavamo vlastitu kožu, a ljudi nam se miču da prođemo. Jadan je bio taj osjećaj. Vojska koja ostavlja svoj narod, opšte rasulo, velike vrućine, nervoza, međusobni sukobi – tvrdi Obradović koji se svojoj obitelji pridružio oko 16 sati popodne toga dana.

- Otac, majka, supruga i sinovi su posudili auto od komšije i otišli istu večer. Vidjevši da je sve otišlo dođavola, ja sam odlučio ostati još neko vrijeme. Pošto se kraj moje kuće nalazi skretanje za Martin Brod, vidio sam na hiljade izbjeglica. Ljudi su išli goli, bosi, žedni, upadali su u prazne kuće da se nečim ogrnu ili uzmu nešto od hrane, među njima je bilo i pljačkaša, bilo je sukoba, obračuna, pa i ubojstava. Najgore je bilo gledati leševe starijih ljudi, umrlih na putu, koje su sahranjeni na našem groblju.

U ponedjeljak, 7. avgusta Željko je krenuo pješice do šest kilometara udaljenog Martin Broda i pozvao komšije koji su ostali da pođu s njim.
- Na kultivatoru, kojemu je uskoro pukla guma, povezao me jedan čovjek iz okolice Srba. Dok smo to pokušali riješiti, vidio sam avion, po oznakama hrvatski, koji je išao kanjonom Une. Očekivao sam da će raketirati kolonu oko Martin Broda, ali on je samo proletio. Kasnije sam shvatio da je to taj MiG koji je raketirao kolonu u Bravskom. Kasnije sam prošao pored tog mjesta i čuo što se desilo, a u Petrovcu sam sreo neke ljude iz Lapca i pitao ih tko je stradao. Rekli su da je riječ o ‘nekim birtijašima iz okoline Lapca’. To me presjeklo jer je moj otac držao gostionicu. Međutim, ipak se radilo o drugom čovjeku koji je poginuo sa ženom i dvoje djece.

Kad je stigao u Prijedor, Željko se u Crvenom krstu raspitao za porodicu i dobio odgovor da su stigli u Srbiju.

- Nakon pješačenja kroz BiH, blizu granice sa Srbijom, sreo sam prijatelja koji je vozi šleper za Banjaluku. Na šleperu sam ponovno prošao pored kolone koja se vukla prema Srbiji, gdje su ih čekale muke zbog naredbe da se vojno sposobni na puštaju u zemlju, što je opozvano nakon što su se neki poubijali na graničnom mostu. U Banjaluci smo našli 106 naših ljudi iz Lapca i okoline, utovarili ih sve pod ceradu i uspjeli smo se probiti do Apatina iako je policija sve skretala prema Kosovu – prisjeća se Obradović, koji se 20. avgusta 1995. konačno sastao sa svojom porodicom. Željko se u Hrvatsku vratio u septembru 2000. godine. Danas živi u Doljanima, gdje se bavi ugostiteljstvom.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!