nikola kobac Nadmašio sam punoljestvo za 3 godine, pretekao ga, a ostao dijete. Dijete u razigranim barama i lukama svoga djetinjstva, siromaštva i bogatstva. 21. godinu je prošlo od kako sam IZBJEGLICA.

Ne u životu, ne u okruženju već u duši, u noći, iščekujući jutro i dan vaskrsnuća Pravde. U Banja Luku sam stigao u jutarnjim časovima 8. avgusta 1995. godine još uvijek vjerujući da ću se isti dan vratiti u Topusko, Trepču, u Zavičaj. Da ću se priključiti drugovima i kolegama iz 21. Kordunaškog korpusa o kojima nisam ništa znao, osim da su na Kordunu. Posljednju informaciju o njima govorile su detonacije iz artljerijskog oružja i oruđa odbijajući se od padina Donjeg Žirovca tog 7. avgustovskog dana u jutarnjim satima.
Dakle, bili su živi… a ja ne dolazim već 21. godinu. Nemam ni kod koga ni sa kim! Suočavanje sa tom činjenicom bijaše teže od ovog čitavog, krvavoga puta. Štošta se toga od tada promijenilo.

A meni sve teže!

Banja Luka je grad za ne prepoznati. Da nije širokih ulica sa znamenitim zgradama i predivnom parkovima rekao bi – nisam ja tu došao. Polja od Prijedorske petlje da Rosulja okitile su nove kuće, stambene zgrade, benzinske pumpe, prodajni saloni i poneki šćućureni pogon za proizvodnju nečega. Nadvisila ju je nova zgrada Vlade uz koji se stisla Srpska televizija. Nikao i poslovni centar “Integra” praveći ladovinu staroj Željezničkoj stanici. Uz samom centru sve više se šepure Banke čudnih imena.
Tragovi ćirilice ostaše u mojim mislima i pričama.
Stigla Evropa u Banja Luku, a ja ostao u svojoj Trepči! Velika većina mojih prijatelja i saradnika je produžila dalje. Jedni ispraćeni kamenjem u “demokratskom” Sisku a drugi čašama soka i mlijeka na auto – putu. Bržem ili poprijekim putem ka vječnoj nesreći.

Ubiju te pa te počaste, žive sve rijeđe viđam.

Drugi sa zaprežnim kolima, traktorom, kamiončićima, autobusom, autima i limuzinama – okolo. Od Novog Grada preko Svodne do Prijedora. Od Prijedora preko Omarske do Tunjica. od Tunjica na Klašnice do Prnjavora, Dervente, Modriče, Šamca, Brčkog – sve dalje i dalje. Sve bliže Kosovu i Metohiji.
Treći su ostali u Hrvatskoj. Tamo gdje se i ovih dana slavi “blistava” pobjeda nad “srpsko-četničkom vojskom”, nad okupatorima svoje kuće, na zemlji naslijeđenoj od svojih predaka.
Oni najmanje razumiju težinu izbjegličkog života, oni ne razumiju ili vješto prikrivaju veličinu mržnje dojučerašnjih komšija i sugrađana.

Ima starosjedioca koje u IZBJEGLICAMA vide veliki problem. Uzeli im tobož radna mjesta koja ne postoje, država brine o nama više nego o domaćima. Odgovaram im: Da bi bili Država prvo moramo postati društvo. I ne daj bože da krenete našim putem. Put izbjeglice je put od kuće, od Zavičaja, put u neizvjesnost, put na kojem se sahranjuju živi.
Iza nas su masovne grobnice, ne sahranjene komšije, ubijeni psi, ne odvezana goveda, razbijeni izlozi, useljeni stanovi, oteta dobra, zapaljene kuće, zarsala polja… još se samo groblja održavaju dok se za njih bude plaćala naknada.

I Ljubav je sahranjena. Pravda ju je pokopala.
Moja 21. godina je duža od dva vijeka i jedne smrti.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!