Izbjeglica zna kako je drugima koji su ostali bez doma - Aleksandra Stijelja Izbjeglica zna kako je drugima koji su ostali bez doma - Aleksandra Stijelja BEOGRAD - Djeca iz izbjegličke kolone, ovakvi su naslovi već nebrojeno puta objavljeni u medijima, kada su teme bile potresne sudbine i životne priče mladih ljudi koji su bezbrižno djetinjstvo i igre zamjenili izbjegličkim kolonama i putem u nepoznato. Pod ovim naslovima su objavljivane i priče o djeci koja su preko noći morala odrasti. Tako i sudbina Beograđanke Aleksandre Stijelje (24) teško da nekoga može ostaviti ravnodušnim. A njezina priča dobiva na aktualnosti ovih dana, kad su zaredale nove optužnice za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini.

Stijelje su iz sela Zagrade kraj Benkovca. Kao i ogromna većina Krajišnika, tog 4. augusta 1995. godine u izbjegličkoj koloni krenuli su u nepoznato, na put koji će zauvijek promjeniti njihove živote. S dijelom obitelji krenuli su na traktorskoj prikolici, a otac i djed stigli su kolonu sa starim mercedesom. U Benkovcu, Stijelje su se prebacile u prepun šleper koji je krenuo u izbjeglištvo. Porodica se spojila u koloni, dva dana kasnije. Dolazak do Petrovačke ceste u BiH kod Bosanskog Petrovca, zauvijek je promijenio sudbinu ove porodice. Aleksandra Stijelja nam prepričava svoja sjećanja na kobni 7. august 1995. godine.
Aleksandra radi u Komesarijatu za izbjeglice Republike Srbije u jednom od prihvatnih centara za migrante. Voli svoj posao, pogotovo što je sama prošla sudbinu sličnu ljudima kojima danas pomaže

- Sjećam se kamiona u kojem sam sjedila pored trudne majke Vedrane, i gledala kroz ‘otvor’ cerade. Preko puta mene su sjedili stariji brat Savo i baba Sava, pod ceradom sem nas bilo je još nekoliko porodica. Tata Mirko, zajedno sa djedom Brankom i jos dva prijatelja bio je u kolima odmah iza nas. U jednom trenutku primetila sam dva aviona koja su preletela kolonu. Odmah sam odreagovala ‘Mama, eno ih avioni!’ i pokazala prstom u njih. Žene iz kamiona su počele da viču da sjednem dolje, da tamo nema nikakvih aviona. Sjela sam, i nastavila da gledam kroz otvor, vidjela sam avione, i pokazala opet rukom u njihovom pravcu, rekavši mami da se vraćaju. Ona me zagrlila i u tom trenutku sam čula užasnu buku. Moj lijevi dlan je bio krvav, mamina desna ruka takođe. Sad znam da su to bili geleri, tada naravno to nisam znala. Kad sam pogledala u brata, i on je bio ranjen, lijevo uvo mu je krvarilo. Baba Sava je plakala, žene u kamionu takođe, nastala je vriska. Kamion se zaustavio, otvorili su zadnji deo cerade, mene su iznijeli i u tom trenutku sam vidjela da tatin auto gori. Granata ga je pogodila, to mi je ispričao tatin prijatelj koji se jedini uspio izvući iz kola. Baba Sava je prišla kolima u plamenu i uhvatila mog tatu, a njenog sina Mirka za ruku. To je posljednje čega se sjećam, tad sam izgubila djeda i tatu - prepričava Aleksandra tužnu priču koja će joj ostati urezana u sjećanje do kraja života.

Stijelje, iako izranjavani, nisu napustili kolonu. Stigli su do Srbije. U Beograd ih nisu pustili, njihov krak kolone su usmjerili ka Boru. Tu su ostali nekoliko dana, a onda je Vedrana odlučila da pođu u Ilok, kod brata njenog stradalog supruga. U Iloku je Vedrani stiglo vreme za porođaj. Izranjavana žena umrla je u porodilištu u novosadskoj bolnici, ali je na svet donijela kćerku Tanju.

Na porodičnom grobu Na porodičnom grobu- Od 1995. godine živim sa ujakom Nikolom i ujnom Natalijom, oni su nam sve u životu od kad smo izgubili roditelje. Završila sam srednju ekonomsku skolu, trenutno sam studentkinja završne godine na Pravnom fakultetu, smjer modul bezbjednost. Od pre tri mjeseca živim sa sestrom u podstanarskom smještaju, ona takođe studira, na drugoj je godini Pravnog fakulteta. Brat je oženjen i živi sa svojom porodicom u Surčinu - kaže Aleksandra. Nakon svega ispričanog, pitamo je gdje je našla snagu za borbu kroz život?

- Uvijek kažem kako zbog pojedinaca ne mogu da optužujem cijeli svijet, jer svi smo mi različiti, ne mrzim nikoga. Ujna i ujko su me tako vaspitali, ljude dijelim na dobre i loše, a i u tim lošima uvijek nađem nešto dobro da bi ih sebi opravdala. Snagu sam našla u dobrim ljudima, a borac sam zato što moram - govori nam Aleksandra sa ponosom.

Aleksandra Stijelja od ožujka ove godine radi u Komeserijatu za izbjeglice Republike Srbije u jednom od prihvatnih centara za migrante. Ističe da voli pomagati ljudima i da voli svoj posao, pogotovo što je sama prošla sudbinu sličnu ljudima kojima danas pomaže.

Aleksandra je danas mlada i uspješna žena koju životne traume nisu zaustavile, već nasuprot, nastavila je da se bori svim silama kroz životne probleme koji je okružuju. Iako je podstanarka, nada se da će uskoro i na neki način riješiti krov nad glavom za sebe i sestru. Pored svega, ova mlada djevojka je puna optimizma i vjere u neko bolje sutra. Kaže da sebe za pet godina vidi u zemlji u koju je došla 1995. godine,vjerovatno na istom radnom mjestu ili na nekom sličnom gdje može kroz svoj kreativan rad pomoći ljudima kojima je pomoć potrebna. Svim svojim vršnjacima izbjeglima iz Krajine, ali i onima koji su se vratili, poručuje da razmišljaju pozitivno i da se bore kroz život.
Iako je imala svega tri godine kad je napustila svoje ognjište i dan danas se sjeća svakog kamena. Zato razmišlja kako obnoviti nešto u zavičaju i imati nešto svoje u mjestu gdje se rodila i počela život, koji je nije mazio. Još je puno planova pred ovom mladom djevojkom.

Većina novina iz Srbije priču Aleksandre Stijelje započinje ‘čuvenom’ rečenicom ‘Oni su ljudi iz kolone’, označavajući ljude iz priče na neki način. Aleksandra i mladi ljudi slični njoj životnim su se sudbinama našli u izbjegličkoj koloni. Radi se o mladim ljudima koji su svojom pornošću u obrazovanju, zahvaljući svijesti da se sami moraju izboriti za svoje mjesto pod suncem i egzistenciju, puno doprinijeli sredinama u kojima danas žive i postali uspješni ljudi. U raketiranju izbjegličke kolone poginulo je devet ljudi, od čega četvero djece, a zločin su najvjerojatnije počinili MIG-ovi Hrvatske vojske.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!