oluja Centar Beograda oduvijek je bio spoj evropskog urbanog dizajna i pomalo orijentalne vreve i užurbanosti, kombinacija racionalne poslovnosti i kaotičnog Balkana, sudar suzdržane intelektualne superiornosti i raspojasanog i bučnog slavenskog populizma. U tom prostoru koji omeđuju otmjeni hoteli, banke i kazališta odsjedali su kraljevi i predsjednici država, odigravali su se prvorazredni kulturni događaji, ali su se za vrijeme ratova i okupacija vješali taoci po banderama i vodile ulične borbe. Glavnom ulicom - poznatim Terazijama - danas prolaze skupocjeni automobili i službene delegacije uz svakodnevni šareni narod balkanske metropole, izbrazdan svojim svakodnevnim problemima. Nekada se tom ulicom kretala prva generacija srpske i jugoslavenske inteligencije donoseći zaostaloj sredini znanje i kulturu, ali su Terazijama prolazile i taljige s izbjeglicama iz raznih krajeva koje su mislile da će u sjeni glavnog grada pronaći utočište od teške nesreće.

Ako u takvom centru i u vrevi u kojoj se sudaraju istorija, civilizacija i ljudska sudbina, sretnete čovjeka širokog prostodušnog osmijeha, s ličkom kapom na glavi i majicom na kojoj je otisnut lik Che Guevare, gotovo možete biti sigurni da je to Željko Bursać, rodom iz Ličke Kaldrme, sela na pola puta između Srba i Drvara. Seoce usred pomalo divlje prirode na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine, "gdje se drvo oslanja na drvo i čovjek na čovjeka”, poznato je po svojoj uskotračnoj pruzi, vlaku čuvenog imena Ćiro, koji je za narod ovog kraja oduvijek bio transportna žila kucavica, a u osmoškolskim čitankama socijalističke Jugoslavije ostao je zapamćen kao "Titova partizanska željeznica”. Beograd i njegove ulice i bulevari nagledali su se u posljednjih 25 godina ovakvih gorštaka koje je jedino muka mogla natjerati da napuste svoje njive i nekom mutnom začuđenošću gledaju široke bulevare prijestolnice nekoć zajedničke države. Na Terazijama takve se ljude može prepoznati po žustrom koraku, skromnoj odjeći i pogledu koji kao da nije s ovoga svijeta. Živahan čovjek narodskog izgleda i držanja prevalio je šezdesetu i jedan je od stotina hiljada onih koji su bili prisiljeni napustiti svoj rodni kraj nakon hrvatske vojne akcije Oluja.

Ili, kako kaže Bursać: "Nekada je u Ličkoj Kaldrmi bilo preko 400 kuća, sada nas ima na svih pet kontinenata i dio u Srbiji." Tako nekadašnji zastavnik Jugoslavenske narodne armije danas živi u Batajnici pokraj Beograda, naselju prepunjenom izbjeglicama iz Hrvatske, premda pojam "izbjeglica" ovaj ponosni Ličanin ne želi upotrebljavati.. "Ja nisam izbjeglica nego prognanik, jer sam iz Like prognan, nisam iz nje izbjegao. Mnogi u mom selu koji su za vrijeme 'Oluje' slušali preko radija Tuđmanov poziv Srbima da ostanu, ostali su i nakon toga su pobijeni. Ubijen je Savo Bursać, star preko 90 godina, pa Zorić Milka, pa Đoko Ševo, fudbaler koji je vjerovao da mu nitko neće ništa jer je imao puno poznanika na svim stranama... Mi iz svoga kraja nismo pobjegli, nego smo morali otići ili umrijeti." Uzrok rata, kako misli Bursać, jest "kurvinska politika velikih sila koja je uništila jednu predivnu državu i posvađala njihove narode". Bila je to zemlja, kako kaže Bursać, u kojoj su normalni ljudi živjeli normalno, a vojska u kojoj je služio bila je pravi izraz zajednice bratskih naroda: "Jugoslavenska narodna armija nije ljude dijelila na Hrvate, Srbe, Slovence i Makedonce, nego na dobre i loše vojnike." Sve je bilo dobro dok nije došao rat. Kada se povlačio njegov garnizon u Kninu, većina kolega Hrvata, kako kaže Bursać, otišla je u Zbor narodne garde a on je mogao birati hoće li u garnizon u Novom Sadu ili u Banju Luku. Odlučio je da ostane i pristupio je Vojsci Republike Srpske Krajine. Nije bio na prvoj borbenoj liniji i nije napravio nikakav zločin, nego je bio čuvar vojnog skladišta u Srbu, što je policijskim uvidom utvrđeno još 1996. kada se vratio da zapali svijeću na majčinom grobu.

"U policijskoj stanici u Srbu pitali su me zašto sam otišao u vojsku RSK.
Ja sam im tada rekao da sam ja otišao među moje, kao što su i oni otišli među njihove”, kaže Bursać. Za vrijeme "Oluje” njegova supruga i dvoje djece našli su se u onoj tragičnoj koloni koja je tri dana putovala za Srbiju, a on se s vojskom povlačio prema Banjoj Luci. Kasnije se Bursać i sam našao u Srbiji, u Nišu, i tamo se prijavio u Vojsku SR Jugoslavije.

LIČKA OLIMPIJADA U APATINU

"Skinuo sam uniformu nakon Kumanovskog sporazuma 1999. godine”, nastavlja svoju priču Bursać. "Šta sam radio nakon toga? Svašta; imam ovde nešto vrta, a imao sam ga i u Lici. Malo sam radio na građevini, a malo pomagao supruzi koja već 20 godina prodaje voće na pijaci. To je rudarski posao: ljeti je paklena vrućina a zimi je zima da ti se srce smrzne.”

Iako je izgubio i kuću i posao i zavičaj, Željko Bursać ne djeluje kao ljutit i ogorčen čovjek, prije bi se reklo da je razočaran kako se ideja elementarnog čovjekoljublja tako jednostavno raspala. Neprestano priča o svom kraju uz granicu dviju bivših republika, "tamo gdje najljepše sunce grije”, i ponavlja rečenicu o toleranciji koju je naučio još u djetinjstvu: "Bosna i Lika jednoga su roda, samo ih je pregradila voda”.

Priča i o svojoj djeci koju uči da nikoga ne mrze jer, kaže, to istorijski u njegovom kraju nije moguće: "Na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije sve je to jedan narod. Mnoge porodice su unutar sebe imale katolike, pravoslavne i muslimane i ljudi su vijekovima prelazili iz jedne vjere u drugu”, objašnjava jednostavno Bursać, kao da jednim potezom želi predočiti zamršenu geometriju vjekovnog preživljavanja među vječno uznemirenim dinarskim gudurama.

ZUG Ciro Licka Kaldrma Danas Željko Bursać živi skromno sa suprugom u selu nadomak Beograda i snalazi se kako zna i umije; djeca su završila škole i otišla, a njemu je preostalo da se brine za zavičajno kulturno društvo "Ćiro Lička Kaldrma - Drvar" koje se bavi čuvanjem običaja i tradicije iz starog kraja. Društvo ima i svoju pjevačku, "ojkačku” grupu, organizira sijela Krajišnika širom Srbije, od kojih je najpoznatije ono koje se zove "Lička olimpijada” u Apatinu, u Vojvodini, varoši u kojoj, kažu, što zbog kolonizacije nakon Drugog svjetskog rata, što zbog zloglasne "Oluje”, ima najviše Ličana na svijetu. Ipak, tužna je to izbjeglička sudbina s rasutim enklavama vlastitog naroda koje, odvojene od rodnog kraja, žive u grču siromaštva, shizofrenog identiteta i međusobnih podjela.

Usamljenost i napuštenost vjerojatno je najdominantnije raspoloženje hrvatskih prognanika u Srbiji, o čemu Željko Bursać kaže:

"Razbijeni smo na preko sto izbjegličkih udruženja, oko deset ih je iz Like, i dvije krovne organizacije u kojima postoji sto i jedno 'ja'. Trebali bi da se ujedinimo jer ništa nije urađeno za srpski narod ni u Hrvatskoj ni u Srbiji.”

Na kraju, što ovaj jednostavni, plećati čovjek kvrgavih težačkih ruku, koji kao da je izašao iz narodne pjesme, misli o svemu što se dogodilo:

"A što ću misliti? Bio je to bratoubilački rat prema kome se ja odnosim kao socijalista i antifašista. Srba u Lici više nema, srpska zemlja postala je pusta hrvatska prerija, a svi zajedno smo voljom velikih sila vraćeni u kolonijalni status. Šta su Hrvati dobili ovim ratom, recite vi meni? Danas živim ovdje u Batajnici, imam prijatelje Hrvate i u meni nema mržnje: bolje mi je da me ugosti dobar Hrvat iz Hrvatske nego veliki Srbin iz Srbije. Najradije bih se vratio u svoju Liku, ali Hrvatska neće da mi obnovi imovinu, kao ni većini Krajišnika..."

Vraćam se autobusom iz Srbije u Hrvatsku putujući kroz dremljivu sremsku ravnicu. Pored autobusa sporo promiču traktori panonskih seljaka s prikolicama natovarenih pšenicom, a ja gledam u nepregledna polja i razmišljam kako se na ovim bogatim prostranstvima oduvijek - od borbe s Turcima, Velikog rata, Sremskog fronta i posljednjeg postjugoslavenskog krvoprolića - na dramatičan način spajala veličanstvenost prirode i ljudska tragedija. U tom snatrenju dobivam mobitelom poruku od Željka Bursaća: "Želim vam ugodan povratak u bazu da širite istinu i ljubav, da zbližavamo dva bratska naroda po krstu, jer rat nikada nikome dobro nije donio."

Objavljeno u Biltenu br. 9 pod nazivom "Priče iz izbjeglištva: Više od tragedije" kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće (SNV) iz Zagreba.   Priče iz izbjeglištva #3: Ljubav u doba kolere
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!