izbjeglicka kolona oluja S Marijanom Novaković Beader, pravnicom i volonterkom iz Udruženja Srba iz Hrvatske u Vojvodini, srećem se u Novom Sadu. Stižem autobusom preko bačke ravnice; ovaj grad u kasno proljeće blista okupan suncem, a njegovo šarenilo i austro-ugarska skladnost fasada te široki i lijeni bulevari kao da žele naglasiti šarm tradicionalne sporosti koja krasi Vojvođane, te dobroćudne "lale" kojima se nikamo ne žuri i koji se ni oko čega ne sekiraju. Ipak, ovu pokrajinu nije mimoišla balkanska kalvarija na kraju 20. stoljeća: mnoge vojvođanske obitelji primile su čitave porodične zajednice iz Like, Banije i Korduna, a barem dvjesto hiljada Srba iz Hrvatske razlilo se po ravnici Srema, Banata i Bačke.

Na mnogim salašima između Kikinde, Vrbasa, Subotice i Pančeva, koji su se nagledali izbjegličkogjada i čemera, hiljade Kordunaša je vadilo repu i skupljalo džakove pšenice i kukuruza. Moja sugovornica Marijana radi u pravnoj službi Izvršnog vijeća Vojvodine i brine se o izbjegličkim društvima Srba iz Hrvatske, kojih u Vojvodini ima nekoliko desetaka. Žena u ranim četrdesetima, vedrog pogleda, majka je dvoje maloljetne djece i - kažimo i to - autorica četiriju knjiga poezije te romana koji je još u rukopisu.

"Kao što vidite, ja govorim ijekavski iako već dvadeset godina živim u Vojvodini", govori Marijana tek što smo se upoznali. Odlazimo na petrovaradinsku tvrđavu, odakle se odlično vidi Novi Sad, u neki tipično vojvođanski restoran s tamburašima u uglu, gdje Marijana započinje svoju životnu priču u kojoj se isprepleću vremena, ljudi, sudbine, datumi i dramatični događaji, i sve pomalo sliči na akcijski film, na sreću, s dobrim krajem.

"Rođena sam u Donjem Lapcu gdje sam završila osnovnu školu. Kao odlična učenica srednju školu sam pohađala u Ljubljani jer sam tamo imala stipendiju, a stanovala sam na Tromostovlju u đačkom domu. 1990. godine dolazim u Zagreb na Ekonomski fakultet i živim u jednoj sobi u Medulićevoj ulici. Prve tenzije sam osjetila 1991. kada na faksu započinju provokacije ekstremnih nacionalista. Ja sam tada bila zainteresirana jedino da završim fakultet i ništa me drugo nije zanimalo. Spašavala me je u tom trenutku činjenica što se zovem Marijana, a prezime Novaković imao je i tadašnji predsjednik HSS-a.

U ljeto '91. pokušavam otići k roditeljima u Donji Lapac, ali se u njega više nije moglo ući, kod Drežnika sam bila vraćena natrag. Tada osjećam da Zagreb već postaje vojni grad: znam da su u martu 1991. počele odlaziti veće grupe Srba iz Zagreba, među njima je bila ijedna moja prijateljica, i znam da su Srbi počeli dobivati otkaze, među njima roditelji nekih mojih prijatelja. Tiho su počeli odlaziti ljudi koji se više nisu vraćalí. Ja odlučujem otići u Novi Sad; učinilo mi se da taj grad ima neku širinu, u kome ću se osjećati koliko-toliko normalno u situaciji kakva jeste. Tri dana prije odlaska shvaćam da zaista moram otići.

lzlazim iz Zagreba prvog septembra 1991. sa dva kofera i ruksakom. Moj tadašnji dečko me prati do granice s Vojvodinom jer se dalje nije moglo. Barikade su bile posvuda, rastajemo se, okrećem se deset puta, ja plačem, on plače, i mislim da odlazim na mjesec dana... Evidentiram se kao izbjeglica u Bačkoj Palanci i pitam jednog starijeg čovjeka gdje je tu Crveni križ. On mi dobronamjerno kaže da je Crveni križ preko a ovdje je Crveni krst... Kada sam shvatila da se tako skoro neću vratiti u Hrvatsku, u Novom Sadu upisujem pravo. Vojvodina je inače za čitavo vrijeme rata puno pomogla izbjeglicama, jer da je bilo samo do Beograda, oni bi nas najradije vratili nazad.

U Vojvodini u tom trenutku ima vrlo šarenog svijeta; nas jadnika koji sve više dolazimo iz Hrvatske, domaćih ljudi koji žive sve teže jer je rat pred vratima, a onda tu ima i tajkuna u nastanku, švercera i sitnih kriminalaca koji će se kasnije pretvoriti u krupne kriminalce. Jedan od takvih mi je na samom početku igrom slučaja jako pomogao, valjda me je ugledao u masi isprepadanih studenata i studentica. Nisam imala ništa sa njim, ali on me je štitio i pomagao kad god je trebalo, izgleda da se smilio nada mnom i zato sam mu zauvijek zahvalna. Petnaest godina kasnije taj je čovjek ubijen u nekoj sačekuši, tu u Novom Sadu... Moji roditelji su ostali u Donjem Lapcu i trpjeli su tamošnju situaciju: kao ljudi iz partizanskih porodica oni su bili protiv rata i to su tamo svi znali. Bilo je provokacija i kucanja na prozore i nekih paramilitarnih grupa koje su vikale pred vratima 'Lako je vama koji niste na ratištu' i slično."

Uz vojvođansku rakiju, starogradske pjesme i pogled na Dunav i Novi Sad, Marijana priča o svojim roditeljima, obiteljskoj kući punoj knjiga i ocu koji joj je usadio strast prema čitanju. Priča i o svom mladiću iz Zagreba kojeg je ostavila na granici sa Vojvodinom i s kojim će se u sljedećih desetak go dina još nekoliko puta sresti u melodramatičnim okolnostima. U rano proljeće 1992. ona očajnički pokušava stupiti u bilo kakvu vezu s roditeljima u
Donjem Lapcu.

"Kada je uspostavljen koridor kod Brčkog, ukrcala sam se u autobus iz Novog Sada za Knin, a iz Knina se jedva ukrcavam u neko vojno vozilo i dolazim u Donji Lapac. Vidjela sam roditelje, svi smo plakali, situacija je bila sumorna i taj put se nikad tužnija vraćam u Novi Sad. Kasnije je uspostavljena linija Sombor- Donji Lapac, kojom sam često išla, ali put je u prosjeku trajao čak 15 sati. Srbija je u tom trenutku bila pod sankcijama, ljudi su preživljavali sa četiri marke, a ja sam u džepu svaki mjesec imala pedeset. Moja dilema tada bila je ili ostati u Novom Sadu i završiti fakultet ili se vratiti u Krajinu i dijeliti sudbinu sa ostalima. Dilemi je presudio slučaj: godine 1993. u tim odlascima za Donji Lapac zaljubljujem su u jednog momka iz Knina i te godine vraćam se u Knin."

BLAGO CARA RADOVANA

Marijana dalje priča kako se u nekoj potmuloj atmosferi ratnog stanja zaposlila kao novinarka u Kninu, kako je neprestano jednim uhom osluškivala što se događalo s roditeljima u Donjem Lapcu i kako je ta veza sa lokalnim mladićem, sjećajući se crnohumorno Márquezovog romana, bila neka vrsta "ljubavi u doba kolere". Marijanina romantična želja da podijeli sudbinu s ljudima među kojima je odrasla i da se nađe pri ruci roditeljima u Donjem Lapcu imala je svoj dramatični epilog u ljeto 1995. godine.

"Kada je počela 'Oluja', mi smo 5. avgusta 1995. napustili Donji Lapac. Grad je jako stradao iako nije bio na prvoj crti, jer kada je od Udbine došla hrvatska vojska, ona je puno toga zapalila i porušila. Mi nismo imali profesionalnu vojsku, nego seljake koji su bili mobilizirani i koji su se povlačili zajedno sa svojim porodicama. Sa roditeljima i Peđom, mojim momkom koji mi je u međuvremenu postao muž, želimo otići autom prema Martin Brodu. Sjećam se da se narod samo želio domoći šume, putem koji je -indikativno - probijen prije mjesec dana, tako da me nitko ne može uvjeriti da taj narod nije bio prodan... Da ne govorimo o tome da su mnogi viđeniji ljudi u Krajini već prije poslali svoju djecu prema Beogradu i Novom Sadu. U toj gužvi ja pokušavam biti u kontaktu s roditeljima i stalno vičem 'Stižem, stižem', jer bila sam novinarka i u tom trenutku u kontaktu sam sa stranim medijima koji neprestano zovu. U jednom trenutku našla sam se u stanu svojih roditelja u kojem je bilo 1400 knjiga i ja u panici nisam znala šta da uzmem iako vam i sada mogu do detalja opisati kako je stan bio namješten. Tada sam bila svjesna da se više nećemo vratiti. Uzimam 'Blago cara Radovana' Jovana Dučića i odlazim. U Martin Brodu smo sačekali drugi dio familije, sjećam se da je bila užasna vrućina, dolazimo u Banja Luku i pokušavamo se kroz Bosnu dokopati Bačke Palanke. Prolazimo Bjeljinu, ali nas ne puštaju u Vojvodinu i na tom prijelazu se pred nama jedan čovjek ubio. Nas je spasio jedan bizaran detalj: imala sam vojnu košulju i bijeli opasač vojne policije i vjerovatno sam djelovala 'nekako službeno' pa su nas pustili u Vojvodinu. Bilo je jako teško; moj tata odjednom pada u depresiju, ali je majka stisnula zube i zadržala prisebnost i tada i u teškim godinama nakon toga, što je kasnije platila raznim boleštinama.

Moj muž, koji je sa svojim roditeljima završio u prihvatnom centru u Šapcu, došao je nekoliko dana kasnije, ali smo morali garantirati za njega jer okolo je neprestano patrolirala vojna policija koja je mladiće iz Krajine vraćala natrag na ratište. Morali smo kao porodica u tom kaosu odmah pronaći bilo kakav posao i to nam je, srećom, uspjelo: moj otac i muž se relativno brzo zapošljavaju na nekoj građevini, ali svi smo raštrkani po raznim mjestima u Vojvodini. Priskakali su nam u pomoć obični ljudi, a u Sremskim Karlovcima primila nas je u stan jedna potpuno nepoznata porodica.

To se ne zaboravlja. Kasnije, ja sam počela raditi u Komesarijatu za izbjeglice, a majka i sestra radile su na jednom poljoprivrednom imanju u Sremskim Karlovcima. Morali smo biti vredni inače ništa od nas ne bi bilo. Godinu za godinu i moji su uspjeli da naprave kuću u Novom Sadu, gdje i sada svi živimo. Tu su se i djeca rađala; kćerka mi danas ima 18 a sin 11 godina. U međuvremenu sam se razvela jer Peđa i ja jednostavno nismo uspjeli. Profesionalno sam se snalazila i probijala i imala sam sreću što sam studirala sa Bojanom Pajtićem na čiju preporuku sam se zaposlila u vladi Vojvodine, gdje i danas radim. Takođe, već 17 godina volonterski radim u Udruženju izbjeglica iz Hrvatske u Vojvodini. Uglavnom se bavimo integracijom izbjeglica i dobivanjem papira za njih. Prema mom saznanju iz te ogromne mase od oko 250 000 ljudi nakon 'Oluje' koji su se kroz Bosnu kretali prema Srbiji, nekoliko desetina hiljada ljudi je skrenuto na Kosovo, od kojih je većina otišla u treće zemlje. Od svih tih ljudi 50 posto je danas u Vojvodini, 30 posto u Beogradu i 20 posto u centralnoj Srbiji.

Dosta surađujem i sa hrvatskom zajednicom u Vojvodini što mi, moram reći, nije oprošteno iz nekih krugova, jer 'zašto ja kao srpski izbjeglica surađujem sa Hrvatima'. Jeste li još za jednu rakijicu, ovdje je zaista dobra kruškovača?" pita Marijana i zove konobara Stevicu, dobroćudnog "lalu" kojeg očito poznaje godinama.

Nakon ovakve priče, za Marijanu Novaković Beader moglo bi se reći da je to "žena koja trči s vukovima": u životu koji je nije mazio (iza sebe ima i saobraćajnu nesreću poslije koje je ostala doživotni invalid) morala je često da se probija sama i da rješava paralelno porodične, političke i intimne probleme, ne želeći nikome ostati dužna. I još nešto: osim one knjige poezije i romana u nastanku, Marijana je baveći se dugi niz godina marginaliziranim grupama, kao i ženama i djecom žrtvama nasilja ili s invaliditetom, napisala priručnike "Bontončić" i "Ne zovi me posebnim", koji približavaju djecu s invaliditetom zdravoj djeci, kao i priručnik "Mobing", koji je posebno ženama od velike pomoći, ukazujući im na mehanizme kojima se mogu suprotstaviti nasilju nad njima. Što reći na kraju? Ako bi od Marijaninog života netko htio napraviti scenarij za film, sigurno ne bi pogriješio. Ali uz jedan uvjet: taj film morao bi imati sretan završetak jer - Marijana je to zaslužila.
Objavljeno u Biltenu br. 9 pod nazivom "Priče iz izbjeglištva: Više od tragedije" kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće (SNV) iz Zagreba.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!