oluja Ako se život pogleda s one bolje strane, onda je na ovom južnoslavenskom komadiću zemlje veza između Knina i Beograda oduvijek bila živa.

Mnogi Kninjani u bližoj i daljoj prošlosti završavali su u Beogradu, od novinara Juga Grizelja do nogometaša Ilije Petkovića, da i ne govorimo o stotinama sposobnih inženjera, privrednika i vojnih službenika (jedan od njih je i bivši šef generalštaba Vojske Srbije Zdravko Ponoš), pa ih danas zajedno sa njihovim potomcima, ako je vjerovati bivšem gradonačelniku Knina Dragi Kovačeviću, ima oko sto hiljada. Život s one ružnije strane donio je Srbima iz Krajine progonstvo, suze i patnju pa je tako nakon rata i "Oluje” Beograd ponovo napunjen Kninjanima koji su preživjeli glad, žeđ i golgotu progona. Okupljeni su u desetinama udruženja samopomoći u kojima razmjenjuju koliko-toliko korisne informacije, hvataju se za svaki podatak koji bi njima ili njihovima mogao koristiti, traže, često na crno, posao u Srbiji, raspituju se o Hrvatskoj... Ovaj interes o bivšoj postojbini predstavlja traumu svoje vrste jer su iz Hrvatske izbačeni gore nego psi iako su još pradjedovi njihovih pradjedova rođeni negdje u Lici, Kordunu ili Slavoniji. Mnogi od njihovih najbližih ubijeni su na kućnom pragu, s kojega im je poručeno da moraju otići.

Topografija izbjegličkih kancelarija Srba iz Hrvatske u Srbiji izgleda uglavnom tako da su one pretežno smještene u prostorijama koje su nekad davno pripadale socijalističkim poduzećima koja su, opet, u međuvremenu propala i napuštena, a na njihovom mjestu su iznikli hibridi tranzicijske privrede: kladionice, brza hrana i bižuterija svih vrsta. Tako se te kancelarije s posivjelim tapisonima i namještajem iz ranih 60-ih dobro slažu s tim plebejskim "Beogradom u procjepu” u kojem siromaštvo kao da predstavlja prednost a ne nedostatak.
Jedno od takvih okupljališta je i "Suza”, Udruženje nestalih Srba iz Hrvatske u proteklom ratu, koje se nalazi u starom dijelu Beograda, na Zelenom vencu. To je i danas predio malih dućana, prodavaonica i buregdžinica, oko kojih je neprestana vreva trgovaca, zanatlija, prodavača i putnika raznih fela. Zelena tržnica i autobusni terminal smješteni su u blizini, a huka dvadeset prvog stoljeća osjeća se na Terazijama, samo dvjesto metara dalje. U Lominoj ulici, gdje se nalazi udruženje nestalih "Suza”, "kuće su nejednake, čas na sprat, čas prizemne; ima trulih, pocrnelih, nakrivljenih plotova, rđave kaldrme i blata", kako je o njoj zapisano u jednoj kronici grada Beograda. Na uglu se nalazi i čuvena "Zlatna moruna”, nekadašnje svratište siromašnijih đaka i studenata, u kojem su se 1914. sastajali Gavrilo Princip i njegovi drugovi planirajući atentat na nadvojvodu Ferdinanda. U tom spletu ulica, unutarnjih dvorišta, nadograđenih lokala i memljivih malih radnji, ulazim u udruženje "Suza” koje čini malobrojna ekipa službenika i volontera smještenih u nekoliko skromnih kancelarija.

Taj mučni problem nestalih osoba čini se da predstavlja svojevrsnu krunu od trnja za protjeranu zajednicu Srba iz Hrvatske. Naime, osim činjenice da je u toku "Oluje” protjerano 250 000 krajiških Srba, što jest najveći egzodus u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, postoji i oko 2000 nestalih za kojima se traga već 20 godina s prilično skromnim rezultatima. Aktivisti organizacije "Suza” sami još uvijek tragaju za preko 800 osoba, muževa, žena, sinova i kćeri o kojima ne znaju ništa te napominju da u traganju ključnu odgovornost snose nadležne hrvatske institucije koje "izbjegavaju bez valjanog razloga ekshumaciju preko 200 posmrtnih ostataka i identifikaciju oko 350 ekshumiranih ostataka”. Osim suhih brojki, puno stvarnije svjedoče turobna lica rođaka koji s fotografijama bližnjih već dva desetljeća dolaze u udruženje "Suza” koje su i osnovale porodice nestalih.

ŠTO STE VIDJELI, NISTE VIDJELI

Čedomir MarićČedomir MarićPrvo nailazim na Čedomira Marića, osnivača udruženja, rodom iz Knina, koji danas u njemu radi kao savjetnik. "U Beograd smo došli nakon 'Oluje' iz Knina. Ja sam tamo u srednjoj školi i prije rata i za vrijeme rata predavao tehničko obrazovanje. Imam dvije ćerke i sina. Sin je ostao u Kninu, gdje je zatečen i ubijen i to je odredilo i moju aktivnost ovdje.” Promatram ispaćeno i mirno lice čovjeka koji tihim i odmjerenim glasom govori o sinovoj tragediji od prije 21 godine: "On nije bio na frontu, nije nosio pušku, bio je muzičar i svirao je saksofon u vojnom orkestru. Posljednji put sam s njim razgovarao 4. avgusta uvečer i on nas je požurivao da krenemo.

Nadao sam se, kako je bio s vojskom, da zna gdje treba ići i da će to povlačenje biti organizirano. Od kuće nismo pošli s idejom da završimo u Srbiji, nego s namjerom da izmaknemo van dometa granatiranja. Neprestano su nam govorili: Dalje, idemo dalje. Idući 'dalje' završili smo u Beogradu.

Ti dani su nam bili najteži u životu. Kada smo došli u Beograd, Želimira nije bilo. Tražili smo ga godinama, prevrtali svaki podatak i informaciju koju smo dobili i pokušali pomoći i sebi i drugima. Neizvjesnost je ono što najviše ubija onoga koji traži svoje dijete ili nekog člana porodice.

Ta neizvjesnost za nas je trajala osam godina, kada smo pozvani u Knin. Ekshumacija je obavljena na mjesnom groblju. Ne znam detalje Želimirove pogibije, ali prema nekim naknadnim saznanjima mogu reći da je on jednostavno bio odstrijeljen, kao što su i mnogi drugi koji su se tu našli bili ubijeni. Poslije sam u Kninu sreo jednog čovjeka koji je jako dobro poznavao Želimira još dok je bio dijete, njegova djeca su se igrala zajedno s mojom. On je bio angažiran u trpanju tih tijela u kamione: kada smo se ugledali, on je silno želio izbjeći taj susret. Ti ljudi koji su ostali dolje, danas žive u strahu: 'što ste vidjeli, niste vidjeli' i zato je jako teško bilo šta od nekoga saznati. Na cijelom područje Krajine ubijeno je za vrijeme i nakon 'Oluje' oko 1800 ljudi, a na području Knina ekshumirano je oko 350 tijela.

Da bismo mi svi ovdje u Srbiji, koji imamo svoje koji su nestali u Krajini, uopće ostali živi i normalni, osnovali smo 1996. godine organizaciju nestalih koja okuplja njihove porodice. Ovdje u Beogradu došli smo do saznanja o još nekim lokacijama zajedničkih grobnica, koje smo poslali pomoćniku ministra za nestale u Ministarstvu branitelja Ivanu Grujiću, ali on je neprestano tvrdio da tamo nema ništa. Zašto je Želimir ostao, a nije krenuo s ostalima, nismo nikada točno saznali. Kasnije smo čuli da se on brinuo za jednu staricu, ali u svakom slučaju on se nije ukrcao na taj posljednji autobus koji je išao 4. avgusta u ponoć. Kada smo došli u Beograd, moja majka, supruga i ja smjestili smo se kod mog brata. Srećom, počeo sam ubrzo raditi u školi u Beogradu da bih se spasio te velike neizvjesnosti.

Tu sam radio do odlaska u mirovinu iako mi Hrvatska nije priznala radni staž. Prvo su mi u Šibeniku rekli kako je 'teško doći do dokumenata', pa je onda jedan moj prijatelj Hrvat nakon šest godina pronašao te dokumente. Na kraju, odustao sam nakon silnih traženja i obijanja kancelarija u Šibeniku, Zagrebu i Kninu. Imam i dve ćerke koje su otišle u Švedsku i udale se. Dobro su. Zetovi su naši ljudi iz Knina. Supruga i ja odemo ponekad u Knin, zapravo u Golubić, tamo imamo porodičnu kuću. Uglavnom odemo u proljeće, obilazimo Željkov grob. U kući nema grijanja, a mi smo stariji ljudi pa zimi ne dolazimo. U sam grad Knin nerado idem. Bilo je raznih
dobacivanja kada vide auto s beogradskom registracijom pa boravimo na selu. Ima i dosta domaćih ljudi, Hrvata, s kojima se rado srećem, često na balotama. Ima puno ljudi naseljenih iz Bosne: ja lično ni s kim nisam imao problema. Prvih godina kontakti su bili oprezni, danas više ne. Na kraju, hteo bih da kažem još samo ovo: ova generacija Srba je protjerana i mi smo otišli, stari koji su tamo će pomrijeti, ali šta će Hrvati sami sa sobom koji su svoju mladu generaciju naučili da govori 'Ubi Srbina'. Mene to boli ne kao Srbina, nego kao hrvatskog državljanina." 

Nakon razgovora s ovim smirenim čovjekom kojem je tuga za izgubljenim sinom odredila život i profesionalnu orijentaciju posljednjih 20 godina, u uredu srećem Jovanu, mladu ženu koja obavlja mnoge poslove i neka je vrst osobe za kontakt; brza i koncentrirana u radu, vedrog pogleda ali ozbiljnih i trezvenih razmišljanja - primjer radnog elana i tihog suosjećanja na mjestu gdje su oni koji traže svoje nestale ispričali mnoge svoje patnje, plakali, nadali se i molili za pomoć.

"Ja sam ćerka Čedomirovog brata", kaže Jovana, "koji se doselio u Beograd još pre početka poslednjih ratova. Imala sam 13 godina kada je taj rat počeo i bila sam jedina u razredu koja je imala rođake u Hrvatskoj. Čitav taj deo prodice iz Hrvatske je izbegao u Srbiju. S obzirom da sam se još kao jako mlada susrela sa tim problemom izbeglištva i stradanja koji je obeležio moju širu porodicu, vrlo sam emotivna kada o tome pričam. Mislim da mladi ne bi trebali da budu izolovani od onoga što se događalo u prošlosti i da naprosto zaborave ili okrenu glavu od tih događaja. Bila sam svakodnevno okružena porodičnom dramom ali nisam pokušavala sebe da zaštitim od toga. Mislim da ako se toga čuvate u mladosti, to će vas jednog dana pronaći. To je deo mog života i moje priče; volela bih da je bilo drugačije, ali nije tako. Imala sam predivnog brata od strica koji je ubijen i pronađen je tek nakon osam godina.

Volela bih da se to nije desilo, ali desilo se i ja moram sa tim živeti. Što se mene tiče, ja jesam nacionalno osveštena, koliko god to možda nije 'moderno' ili popularno reći, ali ako me neko pita, ja ću to jasno reći - ovde, u Bosni ili Hrvatskoj. Kao što nemam problem sa tim ko sam, tako nemam problem sa tim ko je neke druge nacionalnosti. Tako sam i odgajana, iako je čitava porodica obeležena nekom vrstom nacionalne tragedije: i sa majčine strane su mnogi završili u jamama, pobijeni od ustaša za vreme Drugog svetskog rata i ja ne mogu od toga pobeći. Uvek sam za otvoren pristup i gledanje istini u oči jer vas ta istina uvek negde pronađe. Inače, završila sam u Beogradu studije novinarstva, radim povremeno kao novinarka i pomažem ovde u udruženju koliko mogu."

Jovana odlazi, ljubazno napominjući da je tu uvijek ako nešto treba i iz njenog glasa i usrdnog držanja shvatio sam da je ova mlada osoba, umjesto da provodi svoje vrijeme na puno ležerniji način, pristala da na ovom mjestu tuge i traganja bude neka vrsta medicinske sestre ovim nesretnim ljudima.

U jednom od nedavnih brojeva beogradskog časopisa Vreme, Jovana je napisala tekst naslova "Postoji nešto gore od smrti” u povodu 30. avgusta, Međunarodnog dana nestalih. U tekstu, među ostalim, piše:

"Prema poslednjim informacijama, na teritoriji bivše Jugoslavije traže se ukupno 10 653 nestale osobe: u Hrvatskoj 2113, u Bosni i Hercegovini 6874 i na Kosovu i Metohiji 1666. Članovi njihovih porodica okupljeni su u različita udruženja koja formiraju Koordinaciju udruženja. Upravo je Koordinacija, uz Međunarodni crveni krst, organizator obeležavanja Međunarodnog dana nestalih. Tog dana svi su okupljeni u jednu grupu, pod istim parolama i pred istim zadatkom: da javnost podsete, a nadležne opomenu da se problem s protokom godina ne smanjuje...”

NEKI SU PREŽIVJELI I DVIJE "OLUJE"

Sadašnja predsjednica Udruženja nestalih 'Suza' Dragana Đukić Vujančević nema svoju kancelariju, telefon i sekretaricu, nego zajedno s ostalima sjedi u nevelikoj sobi, prepunoj dosjea i izbjegličke arhive sakupljane godinama. U interijeru skromnog ureda uz rešo svakog se jutra svima kuha kava članovima ureda i unesrećenim ljudima koji svakodnevno dolaze. U ambijentu te male kancelarije na beogradskom Zelenom vencu Dragana Đukić priča svoju životnu priču, vidljivo pritisnuta svime što je preživjela:

Dragana Đukić Dragana Đukić"Rođena sam u Novoj Gradišci. Imala sam tu nesreću da sam morala bježati dvaput. Prvi put je to bilo ujesen 1991. Išla sam u sedmi razred i gledala svako veče, zajedno sa roditeljima i bratom, kako 'zenge' marširaju kroz grad. Jedne noći smo se spakovali, prešli most 'dok se to ne smiri' i ušli u Bosansku Gradišku. Tada nisam znala da se više nikada nećemo vratiti. Jedno vreme smo živeli kod naše tetke u Banjaluci, onda smo se '93. preselili u Okučane. U srednju školu išla sam u Bosanskoj Gradišci i svaki dan sam putovala u školu. Za vrijeme 'Bljeska' nismo svi uspeli da se izvučemo. Živi i čitavi smo ostali moja majka, sestra i snaha, supruga mog brata, koja je tada bila trudna, i ja. Moj brat Dragan bio je vojnik i ubijen je u toj akciji hrvatske vojske. Moj otac je bio u teritorijalnoj obrani i zarobljen je. Proveo je 28 dana u zatvoru u Varaždinu i Bjelovaru, gdje je prošao raznorazne vrste torture. O posljedicama te torture sve piše u očevoj medicinskoj dokumentaciji koju čuvam. Kada se nekako vratio iz zarobljeništva, otac je pričao kako je svaki drugi dan bio premlaćivan i vjerovatno bi u tom zatvoru i umro da ga nije registrirao Međunarodni Crveni krst. Razmijenjen je na graničnom prijelazu Nove Gradiške i Bosanske Gradiške i bio je u takvom stanju da je odmah morao u bolnicu u Banjaluku: imao je 14 slomljenih rebara i izliv krvi u plućima. Jednom nam je pričao kako mu je nakon batinanja u zatvoru ukazivana liječnička pomoć, trebao je da primi transfuziju krvi.

Tom prilikom mu je jedan doktor rekao:

"Eto, sada nisi čisti Srbin, dobio si i našu hrvatsku krv.” Teško mi je pričati o tome bez obzira što je prošlo 20 godina, ali ako ne pričaš, niko neće znati šta se dogodilo. Otac je umro pre godinu i po dana: bez obzira što smo bili sretni kada smo oca ugledali nakon tih 28 dana, mi smo vrlo brzo shvatili da otac više nikada neće biti ista osoba, pogotovo kada je shvatio da mu je sin poginuo. Postao je psihički bolestan čovek, hodao je na štakama i teško je gutao zbog izraslina u grlu, što je bila posljedica batinanja. Samo na momente on je ličio na sebe, puno više je bilo trenutaka kada je bio nervozan i kada se sa njim nije moglo komunicirati. Majka je umrla godinu dana prije njega: ona također nije mogla da podnese smrt sina. Preživjela je dva infarkta i cijelo vrijeme je bila na inzulinu. Moj brat je imao 21 godinu kada je ubijen a njegov sin danas ima 20 godina, isti je moj brat i zaposlen je. Šesnaest godina smo tragali za bratom. On je konačno pronađen u masovnoj grobnici u Okučanima i identificiran na sudskoj medicini u Zagrebu. Majka je dočekala da joj pronađu sina i ubrzo nakon toga je umrla. Ono što znam je da mnoge majke i očevi to, nažalost, nikada neće dočekati. Aktivno radim u udruženju od 2000. godine i ovim poslom se bavim zbog sudbine svoje porodice. Moja sestra živi u Bosansku Gradišci i ima dvoje dece.”

Pitam kako je raditi s obiteljima nestalih?

"Radeći ovde u udruženju, bilo mi je lakše nositi se sa svojom sudbinom jer sam osećala da sam korisna drugima. Ono što ovde radimo je da pripremamo porodice za ekshumaciju: do sada je bilo 58 grupa i to je dosta delikatan psihološki proces. Koliko god da je vremena prošlo i koliko god da ste smirena osoba, trenutak ekshumacije je bolan, emotivni šok. Kad sam ja došla na red pri ekshumaciji svoga brata, bila sam zbunjena, kao da nisam educirala druge. Vrlo je važno da na ekshumaciji pitate sve što je bitno jer kada jednom potpišete izveštaj više se ne možete buniti. Ja sam uspela da prepoznam njegovu majicu, pramen kose, a DNK analiza je potvrdila da je to on...

oluja traktor Najteži problem za izbeglice je borba za opstanak, a za nas koji imamo nestale, dodatna teškoća je neizvjesnost. Osim toga, često su nestali i hranioci obitelji, tako da samohrane majke moraju smoći snage da prežive u nepoznatoj sredini. Sada živim u Surčinu: naše izbeglice koji tu žive vredan su narod i oni su nakon svega uspeli da se dočekaju na noge." Pitam Draganu ima li ikakve veze sa starim krajem, s Gradiškom i prijateljima iz osnovne škole. Primijetio sam da je preko njenog lica prešla sjenka tuga, a usta su se malo zgrčila: "Ja sam otišla iz te sredine i nikada se više nisam vratila. Od svih mojih kolega u školi koje sam kontaktirala preko Fejsbuka samo dvoje mi je odgovorilo. Ja sam tužna i ogorčena na stari kraj.

Imam dvoje dece koje sam jedva uspela da dobijem zbog teških medicinskih problema koje sam imala kao posledicu tragične sudbine čitave porodice. Tu moju decu ja ne učim da mrze, nego da budu ljudi i da ne razlikuju ljudi po nacionalnosti, ali ja nikada više nisam otišla u Gradišku. Ne mogu otvarati stare rane, naročito kada znam da sam do tada imala sretno djetinjstvo, kada smo svi bili zajedno. Mogu još samo da kažem da naše udruženje jako puno znači porodicama nestalima; to više nije pitanje materijalnih prava, nego se radi o tome da oni znaju da ovde mogu da pričaju o sebi i da ih mi razumemo. I dan-danas oni imaju potrebu da pričaju, bez obzira što je prošlo 20 godina. Država Srbija ima svojih problema, ali nije se uvijek dobro ponašala prema nama. Milošević nas nikada nije primio i nikada nam se nije obratio, a ovi drugi nas se sete pred izbore i kada su obljetnice 'Bljeska' i 'Oluje'. U Srbiji imamo komisiju za nestala lica, ali nemamo operativnu osobu na koju se možemo osloniti. Trenutno su ekshumacije stale, ne znam zašto. Hrvatska je jedina zemlja u regiji koja ima poznate lokacije za ekshumacije ali ih nije obavila."

PRIČA PRVA

Među stotinama dokumenata i pisanih svjedočanstava u udruženju "Suza" pronalazim i neka što na karakterističan način govore o ljudima i porodicama koje su iz Hrvatske sredinom '90-ih morale otići pod prijetnjom smrti.

U mnogima od tih svjedočanstava jedan trenutak je ključan: 5. avgust 1995. u rano jutro. Većina krajiških porodica toga je jutra definitivno shvatila da mora krenuti što dalje od svojih kuća, sela i gradova, koji su već 24 sata bili pod vatrom hrvatske vojske u zloglasnoj akciji "Oluja”. Druga važna činjenica je što su sve te obitelji bježeći od užasa i pokušavajući barem zajedno krenuti prema toj velikoj neizvjesnosti očajnički tražile svoje članove koji su u tim satima još uvijek živjeli neke svoje civilne živote ali ih često nisu mogli naći. Telefonske veze bile su u prekidu, muškarci su većinom bili mobilizirani, netko je bio u polju, netko je radio treću smjenu, netko je rekao da će doći, ali nije došao...

Tako počinje i priča Branke Hinić iz Ličkog Osika, gdje je živjela sa suprugom Bogdanom, sinom Stevicom i kćerkom Majom. Majka Branka i kći Maja bježale su u izbjegličkoj koloni kroz šumu, suprug Bogdan bio je u drugoj koloni, a sin Stevica u Petrinji. Tog dana Bogdan je poginuo u granatiranju njegove kolone, majka se slomila kada je to čula izbezumljeno razmišljajući što je sa sinom u tom vatrenom kaosu. Srećom, pronašla ga je sasvim slučajno u izbjegličkoj gužvi negdje oko Banje Luke u koju su se u tom trenutku slijevale desetine hiljada izbjeglica iz Krajine.

Danas, Branka, Maja i Stevica žive u Rakovici pokraj Beograda i kažu - više od svega paze jedni na druge. Žive u stanu koji su "iz sive gradnje” napravili useljivim zahvaljujući donaciji švicarske vlade, no rješenje o vlasništvu još uvijek nisu dobili. Bogdanovi ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u Velikom Žitniku pored Gospića te su identificirani i sahranjeni na lokalnom groblju 2007. godine. Bogdanov brat Gojko nestao je u hapšenjima srpskih civila u Gospiću u oktobru 1991. godine i o njegovoj sudbini porodica do danas ništa ne zna .

PRIČA DRUGA

U noći između 4. i 5. avgusta 1995. Mara Beader je sa svojim mužem Miloradom, dvoje djece, sestrom i ocem Petrom krenula autom iz sela Žitnić kod Drniša u pravcu Knina nadajući se da će tamo naći makar privremeni spas pred naletom hrvatske vojske. Nadomak Knina, kod Vrbnika, auto je stao. Ne mogavši pokrenuti auto, Milorad i Petar su odlučili da će potražiti pomoć, a Maru, sestru i djecu pokupili su susjedi koji su u koloni također išli prema Kninu. Petog avgusta ujutro Knin je bio sablasno pust, napušten i granatiran, a kolona je nastavila put prema Bosni. Mara više nikada neće vidjeti ni oca ni supruga. U Vrbniku kod Knina, gdje se razdvojila porodica, ubijeno je tog 5. avgusta 16 civila. Među njima i Petar i Milorad. Njihova tijela pronađena su u masovnoj grobnice na kninskom groblju 2001. godine. Supruga Mara je u izbjeglištvu, uz sestrinu pomoć, odgojila djecu, Marinu i Vladimira, koji su u vrijeme zločina imali 11, odnosno 12 godina. Danas su visokoobrazovani mladi ljudi, Marina radi u banci, Vladimir živi u Njemačkoj. Mara je i baka sedmogodišnjeg dječaka i kaže kako s tim unukom živi male životne radosti koje bi rado podijelila s mužem i ocem.

PRIČA TREĆA

Kada je 2005. godine u beogradskom Sava Centru prikazan film "Istina o stradanju srpskog naroda”, supruga Mirka Devetaka iz Dvora, Mira, dobila je pozive ljudi koji su prepoznali Mirka na snimci gdje se vidi kako pripadnici V. korpusa Armije Bosne i Hercegovine maltretiraju četvoricu srpskih vojnika. Na snimci je vidljivo da su Mirko Devetak i njegovi suborci ubijeni kao nenaoružani zarobljenici.

Mirko Devetak Mirko DevetakTijelo Mirka Devetaka, bez obzira na jasnu lokaciju s videosnimke, počinitelje i naredbodavce, od kojih su neki i osuđeni nikada nije pronađeno. U trenutku Mirkove pogibije njegova supruga Mira bila je u drugom stanju, s dvjema kćerima, Draganom i Mirjanom. Dvadeset pet dana nakon Mirkove smrti Mira će u izbjegličkom centru u Batajnici roditi treću kćer Svetlanu. Proći će godine Mirine borbe za egzistenciju, podizanje troje djece, mijenjanje adresa boravka i tegobnih misli vezanih za neizvjesnu sudbinu muža. Nakon projekcije u Sava Centru, ako je to neka utjeha, Mira će saznati da joj muž mrtav, ali ne i gdje je pokopan. Mira danas živi sa kćerima u Novom Sadu. Dragana je diplomirala na Prirodno-matematičkom fakultetu, Mirjana je ekonomistica, a najmlađa Svetlana je uspješna studentica sociologije. Mira i danas ne odustaje od potrage za posmrtnim ostacima svoga muža: "Ne želim kćerkama ostaviti taj teret”, kaže Mira.

PRIČA ČETVRTA

Izgubiti člana porodice u strašnom ratu kakav je bio u Hrvatskoj ogromna je bol, a ostati bez šest bliskih članova porodice, i to u razmaku od samo mjesec dana, teško je i zamisliti. Upravo je to doživjela Slavica Milošević u jesen 1991. godine, ostavši bez supruga, svekra, svekrve, brata i dva nećaka. Vojnici u hrvatskim uniformama upali su u selo Voćarica u zapadnoj Slavoniji gdje je živjela porodica Milošević, krajem oktobra 1991. godine. Slavica je tada, srećom, s djecom bila kod najstarije kćeri koja je studirala u Beogradu. Prvo je na pragu kuće hladnim oružjem ubijena svekrva Ljubica, a suprug Dragan i svekar Ranko odvedeni su u logor u Kutini.

Po iskazima svjedoka, oni su nakon nekoliko dana izvedeni iz logora i streljani. Poslije dvadeset četiri godine to je i dalje jedino što Slavica zna o njihovoj sudbini. Slavičin suprug Dragan radio je u tekstilnom poduzeću "Sportska odjeća NIK Novska” kao skladištar, a otac Ranko bio je lugar.

Ni jedan ni drugi nisu sudjelovali u borbama niti su imali oružje.

Zločinci nikada nisu izvedeni pred sud. Ubojstvo i nestanak ukućana Slavica je doživjela samo nekoliko nedjelja nakon strašnih tragedija od kojih je još uvijek bila u šoku: Zoran Đerman, sin njenog brata Marinka, star 19 godina, ubijen je nekoliko dana nakon što se vratio iz Austrije gdje je živio sa majkom. Nikada nije bio vojnik niti je učestvovao u ratu.

Samo dvadeset dana kasnije u Gornjem Rajiću ubijen je i Slavičin brat Ratko Đerman. Do rata je radio u komunalnoj službi u Novskoj na održavanju putova. Kada je čuo vijest o smrti oca, njegov sin Željko krenuo je prema mjestu pogibije s nekoliko prijatelja. Na putu, u istom selu - Gornji Rajić, svi su poginuli od snajperskog metka. Poslije toga, strah za život svoje djece doveo je Slavicu u Beograd, čime je izbjegnuta još veća porodična tragedija.

Dvadeset pet godina kasnije Slavica živi u Borči pokraj Beograda s najmlađom kćeri Slađanom koja je u vrijeme zločina imala 16 godina. Kći Mirjana živi u blizini, dok je Dragana nastanjena u Bistrici kod Bosanske Gradiške. Slavica prima invalidsku penziju i zadovoljna je, kaže, kako se skućila nakon svih nedaća koje su snašle njenu porodicu. Ipak, "prestala sam se smijati”, kaže. "Osim kada vidim neko od svojih četvero unuka...”

Napuštam udruženje "Suza”. Na beogradski Zeleni venac polako pada sumrak, a mladi koji sjede u obližnjim kafićima i veselo čavrljaju ni ne znaju da se u blizini nalazi mjesto tihe, dugogodišnje tuge. Pale se prva ulična svjetla. Kao da je u jednome danu bilo dovoljno mučnih sjećanja.
Objavljeno u Biltenu br. 9 pod nazivom "Priče iz izbjeglištva: Više od tragedije" kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće (SNV) iz Zagreba.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!