Maja Kolundžija Zoroe Maja Kolundžija ZoroeGlumci tradicionalno predstavljaju neku vrstu neobuzdanog osmijeha na vrhu svijeta. Oni su stoljećima glumili po trgovima, rugali se moćnicima i izigravali lude pred kraljevima. Običan svijet im se divio, mnogi su ih gledali poprijeko, a vladari su ih izgonili iz gradova i država. Ti vječni igrači na žici uporno su nastavljali dalje. "Nošen jaucima, kuknjavom i plačem, u požare letim, sa drvenim mačem”, glasi stih iz predstave Putujuće pozorište Šopalović Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda, koje je sredinom 1980-ih gostovalo u Zagrebu. Predstava koja govori o jednom putujućem pozorištu u Srbiji za vrijeme njemačke okupacije 1941. godine smatra se jednom od najboljih u povijesti ovog teatra, a na izvedbi u Zagrebu iz prepunog gledališta oduševljena publika bacala je ruže na pozornicu.

Samo nekoliko godina kasnije izbit će rat, kazališta iz Beograda neće moći dolaziti u Zagreb, a domaći glumci "pogrešnog” prezimena ili uvjerenja napuštat će Hrvatsku. Tako su otišli i najveći glumci i redatelji hrvatskog glumišta nakon čega će ono ostati trajno osiromašeno: Rade Šerbedžija i Mira Furlan, Miodrag Krivokapić i Milan Plećaš, Rajko Grlić i Goran Gajić i mnogi drugi manje poznati nastavit će svoj život i karijeru u Srbiji ili po bijelom svijetu. Jedni će zauvijek izgubiti taj žar i ludost u očima, drugi će postati glumci tek nakon što su iskusili pozornicu izbjeglištva i neizvjesnosti.

Tog 5. avgusta 1991. Maja Kolundžija Zoroe trebala je proslaviti 18. rođendan. S ocem, majkom i bratom živjela je u selu Kolundžija, četiri kilometra udaljenog od Knina. Dan ranije prve granate koje su pale na Knin porodica Kolundžija je čula prilično jasno, ali vjerovali su "da će se to do podneva smiriti...”

Tog dana stavljen je i kruh u rernu da bi se priredila i skromna proslava rođendana. Popodne 4. avgusta bilo je jasno ne samo da bombardiranje neće prestati, nego da porodica hitno mora bježati prema granici sa Bosnom.

"Taj kruh u rerni ostao je polupečen”, započinje svoju priču Maja. "Ugasili smo rernu, zaključali vrata i krenuli. Išli smo sa komšijom u nekoj prikolici i vozili smo se tako čitavu noć. Sljedeći dan ujutro već smo bili u Bosni.

Svi smo ćutali. Znam da je majka rekla "Zar baš na osamnaesti rođendan”, i to je bilo sve. Mojim roditeljima je perspektiva izbeglištva teško pala jer oni su ipak bili nešto stariji; to vam je kao kad zrelo drvo iščupate iz zemlje zajedno sa korenom. Nakon tri dana došli smo u Beograd kod moje tetke na Čukaričku padinu. Sećam se da je moj otac iz Knina poneo neki ogroman pršut "za ne daj bože”, da ga je izneo i da su se neki ljudi sakupili.

maja kolundzija zoroe 1 Neko se u Srbiji snašao, a neko nije; neki su otišli u beli svet pa se nigde nisu snašli. Moji se nikada nisu prilagodili; otac je umro od raka pluća i pokopali smo ga u gornjem Žagroviću, a majka se vratila u Knin. Moj brat je stalno bežao od rata i od mobilizacije. Oženio se zato sa 19 godina i odmah dobio ćerku. Danas živi u Čikagu, radi u jednoj fabrici i postao je deda u četrdeset i četvrtoj godini." Pitam Maju kako je izgledao Knin za vrijeme rata. Kaže kako grad nije bio na prvoj liniji fronta, ali se sjeća da su u školi dobili drugačije udžbenike, da se intenzivno učila ćirilica i da nije baš bilo hrane. "Roditelji nas nisu tetošili i mi smo naučili da živimo skromno. Znate kako je bilo: 'zali njivu pa napiši zadaću'. Moji roditelji su radili u bolnici, otac je bio kuhar, a majka viša medicinska sestra. Brat se oženio i otišao pa sam ja često bila sama u kući, tako da sam ja zalivala njivu, kosila, muzla kravu i - učila pjesmicu za nastup u dramskoj grupi."

Kada je porodica iz Krajine došla u Srbiju, Maja je četvrti razred gimnazije završila u Obrenovcu. Tada želi upisati glumu, ali roditelji su bili protiv:

"Šta će ti to, šta će drugi reći..." Tješila ih je da će otići na prijemni i na Pravni fakultet. Našla je rješenje tako što je otišla kod brata koji je živio u Prištini. Tamo prolazi na prijemnom na Pravnom fakultetu i na Pozorišnoj akademiji. "Upisujem Pozorišnu akademiju kao poslednja na spisku od nas osam u klasi profesora Milana Plećaša, nekadašnjeg glumca iz Zagreba. Nakon dvije i po godine mog studiranja počinje rat na Kosovu i ja valjda jednim od zadnjih autobusa iz Prištine dolazim u Beograd. Tu sam završila pozorišnu akademiju i u sezoni 1999./2000. zaposlila sam se u Narodnom pozorištu Republike Srpske u Banjaluci. Idućih šest godina igram tamo mnoge uloge, u međuvremenu se udajem i otkad sam dobila decu 2006. i 2007. manje igram i manje putujem. Prva moja uloga je bila u predstavi Lizistrata autora Aristofana u režiji Kokana Mladenovića, a diplomirala sam sa predstavom Ljubinko i Desanka po komadu Ace Popovića. To je bila vrlo uspela predstava i igrali smo je svuda jako puno puta."

Sada Maja putuje u Banjaluku kada baš mora, ali hvali banjalučki glumački ansambl kao jedan od najboljih na prostoru bivše Jugoslavije. Predstava u kojoj i dalje igra je Poslednja pesma, posvećena srpskom pjesniku i diplomati Jovanu Dučiću. Maja nastavlja govoritii o svojim gimnazijskim prijateljima, o Krajišnicima u Beogradu i o glumačkoj klasi Kninjana na Pozorišnoj akademiji u Beogradu. Spominje svog kolegu, sjajnog glumca Jovu Maksića iz Beogradskog dramskog pozorišta, koji je zajedno s ocem Krstom Maksićem, pravoslavnim svećenikom, bio izbjeglica iz Plavnog nakon "Oluje".

"Kada već nisam mogla proslaviti maturu u Kninu onda kada sam bila maturant, sada sam proslavila 20 godina od dve mature - te kninske u Beogradu i mature u gimnaziji u Obrenovcu koju sam završila."

"Danas, odlasci u Knin su letnja varijanta, ali zato bih rado glumila u Hrvatskoj; mogu glumiti i na hrvatskom i na srpskom jeziku”, kaže Maja. "Mogla bih da imam puno negativnih emocija i da kažem kako mi je Hrvatska napravila pakao od života, ali ja tih emocija nemam i ne želim da imam. Moj otac je umro od raka, kao i pola njegovog sela, zato jer su to sve ljudi iščašeni iz svog korena koji nisu uspeli da se prilagode. Često razmišljam o tome da li sam se ja ovde primila: kad odem u Knin i selo Kolundžije, ja osećam da tamo pripadam. Moja deca kad odu tamo, to im je najveća nagrada. Kada sam ih tamo prvi put vodila, znali su sve detalje o porodičnoj kući, bolje nego ja. Bez obzira što je prošlo 20 godina, ja sam 'tamo i ovde' i nema dana a da ne pomislim na neki detalj iz onoga kraja tamo.

maja kolundzija zoroe 2 Ponosna sam na taj kamen na kome sam odrasla; groblje na kojem je sahranjen moj otac staro je, kažu, sedamsto godina. Osim toga, ta isto- rijska činjenica da su Srbi tamo naseljavani da bi se Evropa odbranila od Turaka, taj živi zid jednog naroda da bi se spasio čitav jedan kontinent, to je za nas činjenica smisla našeg postojanja tamo. Kako da ja to zaboravim? Mi smo tu naseljeni vekovima i to vam kažem ja koja sam potpuno apolitična. Osim toga, mi smo preživeli na toj oskudnoj zemlji i po suši i po zimi i među drugim narodima. Manastir Dragović postoji od 1342. godine, Manastir Krka napravljen je 1350., a crkva svetog Nikole u Žagroviću sagrađena je 1537. godine. Ja se ne busam u prsa, ali od tamo sam potekla. Ipak, ovde živim već 21 godinu i ljude delim na dobre i na one koji su karakterno ograničeni; uskoću mentaliteta sa bilo koje strane ne mogu da podnesem. Vrlo dobro znam ko sam i odakle sam i važno mi je i da neko drugi to zna, a ne da taji odakle je. Šovinista nikada nisam bila. Taj rat je bio jedna nesretna stvar, uostalom kao i politika, ali ja mog drugara Hrvata u Kninu ne mogu zbog toga da mrzim. Kada tamo odem, mi pričamo potpuno slobodno i kad meni pobegne ekavica, on mi ne zamera. Najbolja drugarica moga oca bila je časna sestra, i mene i mog brata kada smo bili mali te su časne sestre čuvale u samostanu u Kninu. Moj dobar drug iz škole zvao se Zlatko i čitavo detinjstvo su me 'udavali' za njega. Najbolji prijatelj mog brata se zove Domagoj. Sada, nakon 20 godina, moj brat je došao iz Amerike u Knin i bili smo svi kod tog njegovog prijatelja u kući i svi zajedno plakali. Danas, u školi u Beogradu, deca se rugaju mojoj ćerki da je 'uljez' i zato što se preziva Zoroe, što nas sve rastužuje, ali važno je da mi nikome ne kažemo da je uljez. Moja drugarica je Albanka, a drugarica moje ćerke je Romkinja. Inače, Zoroe je prezime moga muža, koje potiče iz srpskog sela Pavlovca u Lici, u kojem danas više nikoga nema. Moj muž Dušan je do 'Oluje' sa roditeljima živio u Ličkom Osiku i mi smo se upoznali na jednom kursu za izbeglice u Beogradu 2000. godine. Danas Dušan radi kao novinar i bavi se temama kao što je zdravlje i slično...

Kada o svemu tome mislim, kažem da ako je to nesreća koja mi se trebala dogoditi, ona se dogodila da bi nešto drugo bilo dobro. To što se dogodilo meni i mojoj porodici, mom selu i mom narodu nije normalno: ja nisam nikog dirala, a morala sam da platim visoku cenu, pa mi se sad čini (zato i imam pozitivnu energiju) da će mi se to vratiti u zrelim godinama kao neko dobro. Ja sam pravoslavna hrišćanka i svađam se samo sa zločestim ljudima, a ne sa onima koji su druge vere i nacije. Osim toga, Beograd je velik i slobodan grad koji je primio mnoge ljude svih boja kože.”

Sa suprugom i dvije kćeri Maja danas živi na Labudovom brdu, satelitskom naselju na obodu dvoipolmilijunskog Beograda, gdje caruju jeftini neboderi, fast-food restorani, teretane i grafiti koji veličaju cara Lazara, Gavrila Principa i Crvenu zvezdu. Maja se svim srcem želi baviti glumačkom profesijom iako je danas u Beogradu nezaposlenih glumaca na svakom koraku. U međuvremenu, ona samoprijegorno ide na roditeljske sastanke, vodi djecu u školu i na slobodne aktivnosti, jer muž zarađuje na drugoj strani novinarski kruh.

"Borimo se-mi Dalmatinci gradimo samo od kamena”, kaže Maja.
 Objavljeno u Biltenu br. 9 pod nazivom "Priče iz izbjeglištva: Više od tragedije" kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće (SNV) iz Zagreba.

Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!