Izbjeglička kolona Izbjeglička kolonaPrije 68 godina u malom selu Strmici rođen je Rade Matijaš. Od rane mladosti živio je u Kninu; za vrijeme školovanja radio je u Ciglani, a poslije se zaposlio u Centru za obrazovanje i informiranje. Polako i strpljivo pekao je zanat novinara na Radiju Knin, a kasnije postaje honorarni suradnik Slobodne Dalmacije, Radio Zagreba, Radio Beograda i beogradskih Večernjih novosti te na kraju i Yutela. Na Radiju Knin je radio sve do "Oluje”.

Danas je, kao i većina njegovih bivših sugrađana, izbjeglica u Beogradu, ali prema načinu govora, kretnjama i gestikulaciji njegov život u posljednjih 20 godina nije se pretvorio u pusto vegetiranje. Aktivan je među izbjegličkom populacijom, jedan je od čelnih ljudi Asocijacije izbjegličkih i zavičajnih društava Srba iz Hrvatske, prati odnose između Hrvatske i Srbije, daje izjave za medije i često putuje u stari kraj. Njegova priča djeluje kao kombinacija političkog eseja o međunacionalnim odnosima na području Hrvatske i Jugoslavije, kao istina iz prve ruke o onome što se događalo i uzbudljivog romana s neizvjesnim krajem.

"Moj život u Kninu”, počinje svoju priču Matijaš, "bio je vrlo aktivan od početka. U novinarstvu sam od 1970., a prvi tekst sam napisao 1961., o štrajku u Ciglani u Kninu, zbog čega sam mogao loše proći, ali sve je dobro završilo. Što se tiče samog Knina, bio je to 95 posto srpski grad, izrazite tolerancije, ijekavska sredina. Znalo se da je potpredsjednik općine Knin uvijek morao biti Hrvat, kao što je i direktor pošte morao biti Hrvat, i neka od čelnih funkcija na željeznici bila je rezervirana za nekog Hrvata. Ono što ja znam kao izvještač i organizator kulturnih djelatnosti jest da je na tim priredbama vladala tolerancija: u Knin su dolazili i Fabijan Šovagović i Ljuba Tadić, kao i Josip Pejaković i Mira Banjac...
Neposredno prije izdavanja ovoga Biltena, Rade Matijaš je preminuo od teške bolesti

Rade Matijaš Rade MatijašPočetak srpskog masovnog okupljanja u Kninu krajem 1980-ih bio je nacionalno ali i radnički iniciran zbog Kosova. Tadašnji predsjednik sindikata Hrvatske Bernard Jurlina rekao je da je odlučeno da se albanskim rudarima dade pomoć da izdrže u svojoj borbi, a ljudi u Kninu su razumjeli da se pomoć daje da oni izdrže u borbi protiv Srbije i Jugoslavije. Kako da se kninski sindikalci solidariziraju s tim i kako da oni, u najvećoj većini Srbi, pomažu albanskim rudarima za koje su vjerovali da su manipulirani od albanskih separatista. Budući da nisu uspjeli pismima negodovanja koja su poslali sindikalnoj centrali u Zagreb, na ulicu su krenuli radnici kninske tvornice vijaka, u kojoj su jednako bili zastupljeni i Srbi Hrvati koji su dolazili iz Drniša, Bosne i to jest bila najčišća radnička klasa.

'Mi našim novcem ne želimo rušiti Jugoslaviju', tako su bili intonirani govori. Kasnije dolazi HDZ i nacionalisti s jedne i druge strane, a govori na javnim manifestacijama polako se od radničkih pretvaraju u antikomunističke. Manifestacija proslave 600 godina kosovske bitke u Kosovu kraj Knina 1989. godine se od proslave Vidovdana - što je u Dalmaciji decenijama bio općenarodni praznik - pretvorila u nacionalističku manipulaciju. Moram vas podsjetiti da je ta manifestacija započela svečanom akademijom na kojoj su nastupili glumac Sven Lasta i tadašnji socijalistički ministar kulture Hrvatske Milivoj Solar, a kasnije se taj kulturni događaj pretvorio u džumbus koji je na kraju fizički prekinut.

Čitav svoj život ja nisam bio ni u jednoj stranci, pa ni u SDS-U, i protivio sam se srbovanju po Kninu i u toku rata: suprotstavio sam se da se u ratu Radio Knin zove Srpski radio Knin, kao što sam se suprotstavio da se Ulica Dinka Šimunovića preimenuje u Ulicu Stefana Nemanje. Mogu još o politici reći samo ovo: da je ostao Jovo Rašković sa zahtjevom za kulturnom autonomijom, više bi nas tamo ostalo.”

Rade Matijaš nastavlja pričati o kulturnim i povijesnim starinama Knina, o kninskoj tvrđavi kao općenarodnom dobru i spomeniku nulte kategorije, o glumcima i umjetnicima koji su posjećivali Knin i postajali njegovi dobri prijatelji koje bi on uvijek lijepo ugostio u svojoj kući. Pričao je o dijalizi i svom umjetnom bubregu, o zdravstvenim tegobama u toku rata i o tome kako mu je 1993. život spasila činjenica što se nalazio na Zlatiboru sa svojim kulturno-umjetničkim društvom, kada mu je otkazao bubreg i ukazana bolnička pomoć. Događaje u 'Oluji', na sreću, nije dočekao u Kninu nego na liječenju u Beogradu, ali njegovi sinovi su bili problem; jedan je pješke došao iz Petrinje u Banjaluku, a onda su obojica kojekako stigla u Beograd.

"Nakon 'Oluje'u Kninu nije ostalo ništa: obiteljska kuća u Siveriću je poharana, svi alati za poljoprivredu opljačkani, kao i stan u Kninu od 126 kvadrata koji je izgledao kao pravi muzej s nekoliko hiljada knjiga. Stanarsko pravo mi nije vraćeno: 'Kuću ne možeš obnoviti jer imaš stan u Kninu, a stanarsko pravo ti ne dam', to je logika hrvatske administracije. U Beogradu sam odmah nakon 'Oluje' osnovao udruženje izbjeglica Demokratska inicijativa za Knin i radio sam također kao novinar. Naša inicijativa pomaže ljudima na sve moguće načine, daje pravne savjete i organizira skupne odlaske u Knin kada su praznici ili izbori. Organiziramo kulturne večeri Bukovice i Strmice pod parolom: 'Volim Bosnu, u srcu mi Lika, Dalmacijo, ljubavi velika'. Hrvatska je jako izgubila našim izgonom: središnje srce Hrvatske ostalo je prazno i pusto. U mom kraju unska pruga više ne radi a bez te pruge taj kraj je mrtav, kao i šibenska luka. Ne postoji ni jedan malogranični prijelaz između Strmice i Bihaća, pa Babića jezero, biser toga kraja, nema dobar pristup. Razvojem toga kraja Srbi bi se vratili... Otišao sam u invalidsku mirovinu 2008. godine. Zbog gubitka jednog bubrega i dijalize imam hepatitis C, benigni tumor iznad desnog oka i gubitak vida. Bubreg mi je u toku rata dao brat, ali je odbačen jer u to vrijeme nisam mogao imati pravilnu terapiju zato što je koridor kod Brčkog bio tri mjeseca zatvoren. Sestra mi živi u Zagrebu, brat u Rijeci, i u našoj familiji ima mnogo mješovitih brakova. Njegovao sam odnose s prijateljima iz Zagreba, s mnogim Hrvatima i za vrijeme rata i poslije njega. Jedan od mojih sinova završio je elektrotehniku u Banjluci i radi u Beogradu, a mlađi je završio Pozorišnu akademiju u Beogradu.”

PLAVI HORIZONTI

Žustri i pričljivi čovjek Rade Matijaš još bi satima iznosio svoju priču o istoriji Knina, odnosima Srba i Hrvata, kulturi kao ključnoj činjenici u životu jednog naroda, o bivšoj državi i njenoj propasti, da mi nije pokazao na mirnog čovjeka koji je čitavo vrijeme šutke slušao ovaj dramatični čas istorije.

"Ovo je Miodrag Gagić”, predstavio je Matijaš tihog čovjeka u kutu sobe, "moj kolega koji vodi udruženje građana iz Obrovca koje se bavi organiziranim odlaskom tih ljudi u Hrvatsku. Nekada se i odlazilo u Hrvatsku, danas sve manje...”

Mirno lice ovog čovjeka koji je zašao u šestu deceniju života na upečatljiv način oslikava sudbinu čitave izbjegličke populacije: oni su iskusili i smrt i neimaštinu i obiteljske lomove, ali njihov pogled, koji kao da je postao rezistentan na sve to, ne govori ništa o razmjerima privatne i društvene drame. Miodrag Gagić počinje svoju priču podatkom da mu je otac bio vojno lice, rodom iz Vranja, koji je sredinom 1950-ih dobio premještaj u Knin. "Odrastao sam u Obrovcu, u srednjoj školi bio sam aktivan omladinac, a poslije sam radio na obradi gline u onoj famoznoj Tvornici glinice u Obrovcu. Imam ženu i dvoje djece. Radio sam svoj posao i za vrijeme rata, surađivao sam s rudnicima u Boru, ali sam radio i svašta - moralo se preživjeti. Kada je došla 'Oluja' bio sam mobiliziran, a žena i djeca su krenuli u zbjeg. Sastali smo se tek u Loznici, u Srbiji, gdje je bio sabirni centar. U tom kaosu nisam znao gdje je tko, gdje su djeca, gdje rodbina, prijatelji: bila je to bježanija sve do Srbije, a neke detalje s tog puta saznao sam tek nakon 25 godina. Ja sam se probijao nekim kamionom do Banjaluke, pa dalje, i stigao sam u Beograd prljav, gladan i iscrpljen, ali takvi su bili i svi drugi. Prvo smo bili kod rođaka; žena i djeca su bili u sabirnom centru u Kruševcu, a ja sam pokušavao nešto da zaradim u Beogradu. U tom sabirnom centru bile su sobe sa 30 ležajeva i krevetima na kat; možete misliti kako je tamo bilo živjeti, gdje su u istoj prostoriji bili i djeca i starci, bračni parovi i bolesni ljudi. Higijena je bila oskudna, teško je to bilo izdržati. Kada su djeca krenula u školu, onda su i oni došli u Beograd, gdje i danas živimo u jednom podstanarskom stanu. Nekako smo se snašli; moja sestra koja živi u Splitu pomagala mi je 10 godina. Živimo skromno; ne kupujemo patike od sto eura nego od deset, ne jedemo meso svaki dan i kupujemo na rasprodaji. Komuniciram sa starim krajem; odlazim i u Split i Obrovac, ali tamo ništa nije sačuvano, sve je porušeno. Kćerka mi se udala, a sin studira na Fakultetu političkih nauka. Ima u ovom zlu i nečega što se pozitivno vraća.”

Pitam ovu dvojicu prvaka izbjegličkih udruženja koliko je Srba zapravo napustilo Hrvatsku od 1991. do 1995.

"Od početka rata do '95. izbjeglo je oko 150 hiljada ljudi, uglavnom iz velikih gradova”, pričaju Gagić i Matijaš.

"Taj broj jednak je onom broju izbjeglica iz Hrvatske koliko ih danas živi u Beogradu. Oko 50 hiljada ljudi je prognano nakon 'Bljeska' i 250 000 u 'Oluji', pa vi sada računajte. Postoje čitava izbjeglička naselja oko Beograda: Surčin, Batajnica, Atina, Busije, Plavi horizonti”, pričaju Matijaš i Gagić.

Dodaju kako su za te ljude organizirali 1997. autobusnu liniju Beograd-Knin-Benkovac-Zadar i Beograd-Banja Luka, ali taj je prijevoz funkcionirao ograničeno vrijeme. Danas, kažu, starijih ljudi ima sve manje jer mnogi su umrli, obnova je zastala, a mlađi puno manje posjećuju stari kraj. Organizirali su i odlazak na izbore, ali danas sve te ljude politička situacija u Hrvatskoj zanima sve manje.

"Izbjeglice su uvijek bili za socijaldemokraciju i to je tradicija vezana za stari kraj. Vrlo mali broj se svrstao uz radikale, ali ono što najprije treba reći je da je najvećoj većini dosta svake partije. Inače, mi izbjeglice iz Hrvatske jedno vrijeme bi se u Beogradu nalazili kod hotela Moskva: Kada bismo vidjeli kršnog čovjeka visokog dva metra, s jaknom Chicago Bullsa i lažnim Nike patikama, znali smo da je iz našeg kraja...”

MONSTRUM A NE ZLOČINAC

Mile Bosnić Mile BosnićJedan od političara kratkotrajne i nesretne države Republike Srpske Krajine bio je i Mile Bosnić. Možda bi ovaj nekadašnji komercijalist u famoznom Kombinatu "Agrokomerc” iz Velike Kladuše mogao pričati unucima kako je sudjelovao u dramatičnim, pregovorima krajinskih vlasti s hrvatskom stranom neposredno pred 'Oluju' ili kako se sreo i s predstavnicima velikih sila, ali nasuprot ovoj fantaziji Bosniću je od svega preostalo samo da dijeli bijednu sudbinu hiljada prognanika koji su trpjeli i smrzavali se, s nadom da će imati gdje da skloni glavu i da prehrani sebe i svoje.

Priča ovog čovjeka započinje šokantno: "Prvo da vam kažem da se ja nalazim na hrvatskoj potjernici, odnosno pod istragom već više godina.

Sve je počelo za vreme suđenja Slobodanu Miloševiću, kada je jedan svjedok spomenuo moje ime. Odmah sam reagirao i poslao demanti govoreći da taj čovjek laže. Milošević je taj moj demanti pročitao, a nakon 10 dana dobivam prijavu da sam optužen pred sudom u Hrvatskoj. Zašto sam optužen? Ja sam bio predsjednik općine Slunj u vrijeme rata i potpuno sam miran kada je riječ o mojim djelatnostima. Ipak, kada bi neki stranac čitao tu optužnicu pomislio bi da sam ja ne zločinac nego monstrum. U prvoj verziji te optužnice stajalo je da sam ubijao i radio svašta, ali su valjda shvatili da to nema smisla pa su tu verziju malo ublažili. Recimo, u toj optužnici piše da sam obilježavao Hrvate bijelim trakama. Istina u tome jest da je vojna komanda u Slunju zahtijevala da svi civili imaju bijele trake jer su se u Slunju vodile borbe pa bi tako mogli raspoznavati civile od vojnika koji su u to vrijeme na svim stranama nosili svakojake uniforme.
Zamislite kada sada netko izvana pročita da sam ja obilježavao ljude.

Kako ja sad mogu da se branim; niti imam novca za advokata niti ima smisla da me oni beskonačno drže u pritvoru. U optužnici piše da sam od Hrvata tražio da rade prekovremeno, a svi znaju da u to vrijeme nije bilo struje i radili smo svi dok je bio dan. Terete me da sam hapsio ljude, a ne postoji nijedna izjava ikojeg policajca da sam ja to stvarno činio. Da sam ja takve stvari zaista radio, kao što piše u optužnici, pa to bi znate kojim slovima bilo objavljeno u hrvatskom tisku. Ja sam dao izjavu na beogradskom sudu i to je poslano na sud u Karlovac, ali da ja tamo idem u zatvor koji će trajati beskrajno, to ne mogu. Niti sam koga ubio, niti sam kome kuću zapalio. Nisam. Istina je da sam organizirao pregovore s predstavnicima HDZ-a za normalizaciju prometa preko Slunja za Bosnu i Hercegovinu i za Kladušu. Mi smo u Slunju, u kojem je vladao priličan kaos i tenzija između radikalnih Hrvata i radikalnih Srba, ipak uspjeli zadržati mir i obnoviti ga. Dobili smo i neku međunarodnu pomoć, a i neke poteze pomirenja smo uspjeli učiniti.

Hrvatsku sam napustio za vreme "Oluje” kada sam bio ministar turizma u vladi RSK. Bilo je to vrijeme ekonomskih pregovora koji nisu smjeli uspjeti jer ako bi oni uspjeli to bi značilo da su i miroljubivi odnosi Krajine i Hrvatske mogući. Kada sam došao u Beograd, bavio sam se Kulturnim društvom "Sava Mrkalj”, a da bih preživio, ustajao sam u četiri sata ujutro i prodavao zemičke na beogradskom buvljaku. Onda sam se bavio trgovinom s Republikom Srpskom, a kako tada nisam imao srpsko državljanstvo, nisam mogao dulje raditi taj posao. Preko izbjeglica sam se upoznao s rukovodstvom u "Azotari” u Pančevu, gde danas radim kao pomoćnik direktora za marketing. Također sam i predsjednik Udruženja Krajišnika Srbije: postoji 19 udruženja Krajišnika u Vojvodini i dva u Srbiji, s 41 hiljadu članova. Moj sin radi kao novinar u Požarevcu, kćerka se udala u Austriji, a treći sin ide u gimnaziju u Pančevu. Nastojim da djecu ne opterećujem previše politikom i ružnim događajima, ali oni smatraju da je Kordun i njihov zavičaj. Lično, i ja imam veliku ljubav prema Kordunu, ničega se ne stidim, ali se u Hrvatsku, na moje Bosnića brdo i Bosnića vrelo, ne mogu vratiti.”

KAD ŽIVOT PUKNE KO LUBENICA

Drago Milković Drago Milković"Ja sam jedan od onih koji je stradao i bez igde ičega ostao posle 'Oluje' i, nažalost, nisam sam u tome što do dana današnjeg nisam uspeo da za proteklih 20 godina išta učinim za sebe i svoju porodicu. Sve vreme radimo samo da preživimo, a zaradismo samo bolesti i krajnje nesigurnu starost.”

Prognanika Dragu Milkovića upoznajem u Pančevu u kojem se nalazi značajna kolonija od 8000 izbjeglica iz Hrvatske. Svi se snalaze; netko radi u kakvom 'fušu', netko u poljoprivredi, na građevini, u rafineriji, netko je otvorio frizerski salon, a netko otišao u Ameriku. U Pančevu, gdje živi populacija 21 registrirane nacionalnosti, Srbi iz Hrvatske mogu biti samo dobrodošli. U tipično ušorenom panonskom gradiću, širokih avlija i ulica postavljenih pod pravim kutom, na mirnoj rijeci Tamiš ljudi se uglavnom kreću biciklom, a vrijeme kao da se okreće po nekom svom, puno sporijem ritmu. Lubenice se prodaju po 25 dinara, direktno iz kamiona koji je pristigao s neke od nepreglednih bačkih njiva.

Sjedimo u kafiću u koji, kaže Drago Milković, uobičajeno navraćaju izbjeglice: "Ja sam iz Dvora na Uni, otac mi je radio u ZET-U i ja sam kao mali došao s roditeljima u Zagreb.

Prvo smo živjeli u Markuševcu, kasnije sam išao u školu na Ferenčici, a onda smo živjeli u Španskom gdje sam igrao nogomet u zonskoj ligi.

Išao sam u srednju ugostiteljsku školu, onu u Frankopanskoj ulici, i na Fakultet vanjske trgovine u Zagrebu. Volio sam ići u disko-klub Lapidarij, ljeti u Varšavsku, Studentski centar i u 'Kulušić' na koncerte. Da li on još radi? Volio sam i matineje u Studentskom centru. Kasnije sam rado išao u restoran Okrugljak. Zaposlio sam se u ugostiteljstvu i imao sam i svoju firmu. U Sisku sam imao ugostiteljski objekt koji sam otvorio '91. godine.

Ni slutio nisam da će doći do rata. Odjednom, pritisci na mene, moje roditelje i na ljude oko mene bili su strašni i na kraju su podmetnuli bombu pod ugostiteljski objekt. Zagreb sam napustio sa ženom u avgustu '91. i kod Tušilovića sam prešao na područje Krajine. Najteža mi je bila pomisao da se odjednom nalazim u nekom selu pored Dvora na Uni usred rata, gdje nema struje, vode, lijekova i benzina i što sam se sa svojom porodicom uopšte tamo našao napustivši jedan relativno normalan život. Najviše me je u toku rata mučio osjećaj bezizlaznosti. Bio sam u teritorijalnoj obrani, nakon 'Oluje' prošao sam onu izbjegličku kolonu do Srbije i sada živim u Pančevu. Rastao sam se od žene. Snalazim se. Život mi je puk'o ko lubenica. Mnogo nas je srpskih prognanika u Pančevu; prvo nas je bilo 12000, sada nas ima oko 8000. Kćerka ide na fakultet informatike. Supruzini roditelji umrli su od raka. Ono što se dešavalo Srbima u Hrvatskoj je strašno; pritisci, otkazi na poslu, vređanja... i to je rezultiralo odlaskom najvećeg broja Srba. Veoma je važno da se naglasi da smo mi bili konstitutivan narod, da smo isto gradili tu državu, a izbacili su nas iz Ustava jednim potezom. Mi čak nismo bili ni nacionalna manjina. Nisam verovao da će se desiti sve ono što se desilo. Tolika mržnja... Ni na kraj pameti mi nije bilo da će to tako završiti. Majka mi dođe u posjetu, ali ja tamo ne odlazim”, priča Drago Milković.

"Mislim da se sve to nije trebalo tako završiti. Hrvatska je mogla da dobije to što je htjela bez tog krvavog i besmislenog rata.

Taj narod, Srbi, koji je živio na tom području stoljećima pod mnogim režimima, to nije zaslužio. Ti hrvatski gradovi danas ne mogu bez stočarstva i poljoprivrede, to je pusta zemlja i biće još pustija. Hrvatska ima problem s natalitetom, kao i Srbija, svi iz ove regije odlaze. Mislim da je Tuđman jako pogrešio kada je 1992. u onom govoru na Trgu bana Jelačića rekao da Hrvatska ne može biti slobodna bez rata. Ako je tako, a ja sam iz okolice Dvora na Uni, kako ja mogu biti agresor na svoje vlastito selo?” završava svoju priču Drago Milković.

Objavljeno u Biltenu br. 9 pod nazivom "Priče iz izbjeglištva: Više od tragedije" kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće (SNV) iz Zagreba.
Šta Vi mislite o ovome? Podijelite ili komentarišite tekst! Pratite nas na Facebook-u i Twitteru!


Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove portala Banija Online. Banija Online zadržava pravo brisanja komentara sa neprikladnim sadržajem!